Međunarodni praznik rada 1. maj, širom sveta, ove godine u obeležava se u okolnostima zebnje i strahovanja. Ne samo zbog širenja korona virusa, koji izaziva bolest COVID-19 za koju vakcina još ne postoji.

Zastoj koji je sprovela većina država sveta zbog pandemije, za posledicu ima i masovno gubljenje radnih mesta. Milioni su se preko noći našli u poziciji nezaposlenih. Mnogi od njih do juče su žudeli za boljim uslovima rada, većim zaradama, a koliko danas strahuju da će izgubiti i sam posao.

U nastavku, troje sagovornika Radija Slobodna Evropa (RSE) iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, govore o gubitku posla u vreme pandemije.

Srbija: Otkaz u poštanskom sandučetu za vreme pandemije

Priredila: Mila Đurđević

“Rešenje o raskidu ugovora su mi poslali poštom na kućnu adresu i ja sam to u nedelji posle Uskršnjih praznika našla u sandučetu”, ovako započinje priču o otkazu pedeset trogodišnja Jasna Božić iz Putinaca, naselja u opštini Ruma, 60 kilometara istočno od Beograda. Do nedavno je radila u fabrici “Hačinson” koja se bavi proizvodnjom delova za automobile.

U razgovoru za Radio Slobodna Evropa (RSE) navodi da je radila po ugovoru na određeno vreme kao i da je ugovor trebalo da važi do 10. avgusta ove godine. Razlog za otkaz, kako kaže – ne zna, a više od samog otkaza ju je pogodio način na koji joj je otkaz uručen.

“Niti sam šta potpisala, meni od poslodavaca niko ništa nije rekao, niti sam ja imala dodirnih tačaka sa njima”, objašnjava Jasna i dodaje da je otkaz uručen dok je koristila godišnji odmor, što je bila mera koju je, kako kaže, preporučio poslodavac.

U vreme dok je koristila godišnji odmor, objašnjava Jasna, radnici su radili samo u prvoj smeni, i to oni zaposleni za stalno.

“Pozvali su me u petak pre Uskrsa (10. aprila) da dođem u drugu smenu iako sam bila na godišnjem odmoru. Ja nisam mogla da stignem na taj sastanak, a oni su me verovatno zvali da mi uruče otkaz. Posle toga sam našla u sandučetu rešenje o otkazu”, objašnjava Jasna Božić.

Ona i suprug su trenutno oboje bez primanja, snalaze se, prema njenim rečima, kako znaju i umeju.

“Šta da vam kažem, na selu živimo, pa eto kako. Muž isto ne radi, on je radio u jednoj firmi koja se bavi izgradnjom, on ne radi, sad bi trebao početi. Prijavila sam se na biro, pa ćemo videti da li ću negde naći neki posao”, kaže Jasna.

Zbog svega što je preživela, kako kaže, sve i da je nakon ukidanja vanrednog stanja pozovu da se vrati na posao u fabriku, na to ne bi pristala.

Koliko je radnika proizvodnog pogona kompanije “Hačinson” u Rumi, osim Jasne Božić, dobilo otkaz o radu i šta je razlog otkazivanja ugovora zaposlenima - informacija je koju RSE do objavljivanja ovog teksta nije dobio od uprave te kompanije.

Proizvodni pogon u Rumi otvoren je u februaru 2016. a događaju je prisustvovao tada premijer, danas predsednik Srbije Aleksandar Vučić. On je tada izjavio da je Vlada Srbije uložila 1,9 miliona evra podsticaja, dok je lokalna samouprava dala zemljište i pristupne saobraćajnice.

Ovaj francuski proizvođač gumenih creva za rashladne uređaje na automobilima u proizvodnom pogonu u Rumi zapošljava u proseku oko 1.100 radnika, prema poslednjim dostupnim podacima za tu kompaniju na sajtu Agencije za privredne registre Srbije za 2018. godinu.

Podaci iz istraživanja specijalizovanog portala za zapošljavanje “Poslovi Infostud”, rađenog tokom prve nedelje aprila, na osnovu uzorka od 4.329 ispitanika i 580 privrednih subjekata, pokazali su da je od ukupnog broja zaposlenih ispitanika, njih 12 odsto ostalo bez posla usled izbijanja epidemije.

Takođe, od zaposlenih koji su i dalje u radnom odnosu, njih gotovo tri četvrtine (70 odsto) svoj posao obavlja nesmetano, ali svaki treći od njih (30 odsto) je pod uticajem poslodavca morao da uzme godišnji odmor, bolovanje, plaćeno ili neplaćeno odsustvo, navodi u izjavi za RSE Miloš Turinski PR menadžer sajta za zapošljavanje “Poslovi Infostud”.

“Od ukupnog broja ispitanika koje smo istražili, njih čak 12 odsto je reklo da je ostalo bez posla od samog izbijanja pandemije, a kao razlog tome i najčešći razlog tome su istakli da se firma ili privremeno zatvorila, to je bio i najčešći odgovor, čak skoro 50 odsto, dok kod ostatka je došlo do smanjenja obima posla ili je firma rezala troškove, a nažalost 3 odsto firmi se trajno zatvorilo”, navodi Turinski.

Krizom, izazvanom epidemijom COVID-19 u Srbiji najviše su, prema istom istraživanju, pogođeni turizam i ugostiteljstvo, a zatim i trgovina koja se ne odnosi na prodaju životnih namirnica, kao i sektor transporta ljudi.

BiH: Ugostitelj, podstanar i silom građevinski radnik

Priredio: Gojko Veselinović

„Računi mi dolaze svaki dan i imam hrpu koverti koje ne smijem ni otvoriti", priča Duško Vučenović iz Banjaluke koji je imao zakupljen ugostiteljski objekat i dva zaposlena radnika.

"Dok sam radio, od lokala sam zarađivao i imao sam ukupne rashode od oko 3.000 KM (1.500 evra) mjesečno koje sam plaćao od te kafane. Nemam svoju kuću, već stanujem u iznajmljenom stanu i od kako mi je lokal zatvoren ostao sam bez ikakvih primanja. Vi sad zamislite koliko se meni obaveza nagomilalo za skoro dva mjeseca, dvije kirije za stan i kirije za kafanu te struja, voda i ostale obaveze, te režije za stan i sve ostalo", navodi sagorovnik Radija Slobodna Evropa (RSE).

Inače, restoran je zatvoren, nakon što je Krizni štab Republike Srpske, 18. marta, donio odluku da zabrani rad svih ugostiteljskih objekata.

Duško za RSE kaže da mu i dalje dolaze računi za lokal, potraživanja od države, ali i računi za stan u kojem živi kao podstanar.

Zbog svega ovoga je počeo da radi kao građevinski radnik za dnevnicu od 50 konvertibilnih maraka (25 eura). Kaže kako i tu još nije dobio platu, pa je morao da pozajmljuje novac od poznanika.

Duško Vučenović iz Banjaluke

"Radio sam cijeli mjesec na građevini teški fizički posao. Plata je trebala biti prije 5 dana i tu nas zavlače, pa je vjerovatno neće ni biti, i izgleda sam džaba radio. Šta će biti, ne znam, ali ja sam se u međuvremenu zadužio oko 2.000 maraka (1.000 evra) samo da preživim", ističe Vučenović.

On dodaje i da od obećane pomoći vlasti još ništa nije dobio, a ni banke nisu izašle u susret uprkos obećanjima o moratorijumu na kredite.

• U istom danu dobio otkaz i tražio odgodu kredita

"Na dnevniku smo mogli čuti svaki dan da će banke odgoditi vraćanje kredita, a kad sam otišao u banku, sačekala me drugačija informacija. Rekli su mi da se može odgoditi, ali se u tom slučaju povećava rata kredita i kamata, tako da bi morao vraćati veću ratu kad to sve prođe.

Tada sam još imao nekih para, pa sam platio jednu ratu, a za sljedeću, ne znam kako ću. Od olakšica koje su obećale vlasti jedino su nam otpisali doprinose i neke paušale za mjesec mart, a rekli su da će za april tek vidjeti. Obećali su nam i minimalnu platu od 520 KM (260 evra), a od nje još uvijek nema nikakve naznake da će biti", priča Vučenović.

Kaže da su u njegovom ugostiteljskom objektu bila zaposlena dva a konobara koji su trenutno bez ikakvih primanja. On smatra da i kada se završi pandemija, i bude dozvoljen rad ugostiteljima, ne zna kako će ponovo otvoriti objekat, jer nema novca.

Korisnicima kredita u BiH omogućen je moratorij na otplatu nakon što su krajem marta entitetske agencije za bankarstvo donijele odluku o privremenim mjerama banaka za ublažavanje negativnih ekonomskih posljedica uzrokovanih korona virusom.

Iz Udruženja banaka BiH potvrdili su za RSE izneli da je prema preliminarnim podacima oko 20 posto pravnih subjekata i 10 posto građana do 15. aprila predalo zahtjeve za odgodu plaćanja kredita.

Crna Gora: Zarada od turizma kao umjetnost preživljavanja

Priredila: Jasna Vukićević

Podstanar je, ima kredit, nema stalan posao, živi u gradu turizma u kojem turista nema, a posao traži u vremenu otkaza - to je svakodnevica Dolores Fabian od kada je pandemija promijenila njen život.

“Za poslove kojima se bavimo ja i moj suprug, izvjesno je da posla neće biti, ne samo narednog mjeseca, nego narednih mjeseci, možda i cijelu godinu”, kaže Dolores, koja je turistička vodičkinja u Kotoru, najposjećenijoj izletničkoj destinaciji u Crnoj Gori.

Umjesto da dočekuje goste koji se svakodnevno iskrcavaju u kotorsku luku sa velikih mediteranskih kuzera, Dolores ovih dana otkazuje njihove turističke ture.

“Izvjesno izgubljenu predsezonu slijedi nesigurno ljeto za koje su otkazivanja svakodnevna. Danas je mojoj koleginici otkazalo pet grupa iz Hrvatske, prije neki dan meni su rezervacije otkazali Italijani, tako da i ako bude turizma ove godine, biće ga jako malo sa veoma malom zaradom”, kaže Fabian.

Dolores Fabian iz Crne Gore

Kao većina njenih kolega iz branše, Dolores je freelancer i radi po ugovoru sa turističkim agencijama. Kako je riječ o sezonskom poslu, zaradu (kad je ima) treba rastegnuti na cijelu godinu i to je prava umjetnost življenja, kaže sagovornica RSE. Sada kada zarade nema, dodaje, govorimo o umjetnosti preživljavanja.

Pitamo da li pomažu državne ekonomske mjere kao što je moratorijum na otplatu bankarskih kredita.

“Mi imamo kredit i kad se moj muž raspitivao za to odlaganje, ispalo je da bismo kredit platili više nego ranije, tako da nismo pristali na tu mogućnost”, kaže Dolores i dodaje da je pred svim turističkim vodičima velika neizvjesnost jer nemaju stalna zaposlenja, pa tako nisu u vidokrugu onih koji odlučuju o ekonomskim mjerama.

Iako je zaljubljena u svoj posao koji opisuje kao dinamičan i pun iznenađenja, Dolores se pomirila s tim da mora tražiti novi, koji će biti glavni izvor prihoda. No, kako naći posao u situaciji kada se mnoga preduzeća bore za opstanak?

“Bez turista, neće trebati novi radnici ni u mnogim drugim djelatnostima, tako da smo baš u teškoj situaciji. Onda razmišljam, što bih mogla da radim? Znam da pravim kolače, znam da pravim predstave, znam da prevodim, pa eto, valjda bude nešto. Svaka rabota je vrijedna i nijedna nije za potcijeniti. Kad morate da platite stan, da prehranite porodicu, platite sve dažbine, kupite za mačku granulice ili vakciju – onda se mora raditi”, odgovara Dolores i vodi nas u šetnju Kotorom, koji je takođe drugačiji od kada nema kruzera.

“Bio pun ili prazan, Kotor je uvijek najljepši na svijetu. Ali, sada mi je nekako tužan. Bez ljudi koji graju, šetaju, guraju se, koji beštimaju (bune se) što će nam ovaj kruzer i ovi turisti. Meni to nedostaje. Pa, iako je ovih dana tužan, grad je lijep, čist, čuju se ptičice ujutru umjesto auta, nekako su jače boje oko vas. Ipak, turisti nedostaju, ne samo jer smo navikli na njih, nego i zato što će se na kraju vidjeti koliko će nas njihova odsutnost koštati”.

Iz grada u selo: 'Corona Wall'

Od kad je izvjesno da nema posla, za Dolors se svakodnevica promijenila u mnogo čemu, a ostanak kod kuće više nije samo odmor i vrijeme uživanja s porodicom, već i “moranje”.

“Iskrena sam kad to kažem jer znam da nisam jedina koja na taj način razmišlja. Meni bar najviše idu na živce one preporuke družite se sa ukućanima, pričajte, 'upoznajte se više'. Porodice se jako dobro znaju, mi smo ovdje tradicionalisti i malo je onih kojima porodica nije na prvom mjestu”, kaže Dolores i dodaje da je u novim okolnostima njenoj četvoročlanoj familiji najvažnije održati vedar duh sa puno smijeha.

Kako ostati optimista?

“Ja sam optimista. Generacija sam sedamdesetih godina, pamtim Kotor prije 1979. godine, ali i sve ono što je slijedilo, prošla sam i zemljotres, i krize osamdesetih, sankcije i ratove devedesetih, evo sad i pandemiju. Ali, moja cijela porodica, i sa mamine i tatine strane, su ljudi uvijek spremni na šalu i u najtežim trenucima, tako da mi je optimizam urođen”, priča Dolores.

Dodajmo još, vrijeme krati snimanjem kratkih skečeva sa kćerkom i njenom drugaricom, i te šaljive poruke šalju svojim prijateljima putem socijalnih mreža:

“Morate biti pozitivni. I meni se desilo u ovih četrdesetak dana da sam upala u depresiju, da mi je bilo teško. I onda se isplačete, izađete na taracu odakle vam puca pogled na cijeli zaliv, udahnete malo freške arije, i počnete dan ispočetka”, kaže sagovornica RSE.