U svijetu poznati bh. privredni giganti, poput Energoinvesta, Šipada, Famosa, Hidrogradnje, Vranice, UPI-ja, TAS-a, više ne postoje. Ostale su tek u tragovima upravne zgrade i zaboravljeni natpisi. Sve ove nekada velike privredne sisteme sa lica zemlje nije zbrisao rat nego kriminalna privatizacija. Stotine hiljada radnika ostalo je bez posla, ove kompanije bez imovine - kako u zemlji tako i širom svijeta, a novac završio na privatnim računima pojedinaca. Štete nastale ratnom i poslijeratnom privatizacijom u BiH mjere se milijardama, ali zbog toga još niko nije odgovarao. Sudeći po dosadašnjim iskustvima - i neće.
Proces privatizacije u BiH zapocet je 1990. godine, poznat kao “Markovićeva privatizacija” koja je polazila je od principa radničkog dioničarstva. Ovaj proces zbog početka rata nikada završen. Tokom rata doneseni su zakoni po kojima je tadašnja društvena svojina proglašena državnom imovinom. Opšte je stanovište da su zakoni koji su društvenu imovinu “pretvorili” u državnu otvorili put nekontrolisanoj devastaciji preduzeća i zloupotrebama rukovodećih struktura, koje su dolazile na te pozicije isključivo po volji i za račun političkih stranaka. Štete se zbog toga mjere milijardama, tvrdi potpredsjednik Udruženja stečanjih upravnika RS Dušan Kovačević.
„Danas nemate nijednog velikog sistema koji radi i koji bi mogao ići na svjetski tender. Mi kao stečajni upravnici kada dolazimo u ta privredna preduzeća sada, dolazimo u privredna groblja. To je sve uništeno. Preduzeća su kupovana da bi se došlo do velikih, pravih lokacija, koje su prodavane i pravljeni su stanovi i razni građevinski objekti, na osnovu kojih su faktički zarađivani veliki novci. Odnosno, klat je vo za kilo mesa. Samo luđaci su mogli dovesti neka preduzeća u stečaj s obzirom da nije bilo nikakvog osnova da bi se mogla dovesti u stećaj jer sva ta preduzeća su mogla dalje da rade“, ocjenjuje Kovačević.
Kao najdrastičnije primjere loše privatizacije velikih privrednih sistema Transparensy international BiH izdvaja privatizaciju Naftne industriju RS, Rudnika i TE Gacko, kaže Ivana Korajlić.
„Na kraju je RS bila u gubitku, po nekim našim okvirnim procjenama, od oko pola milijarde, jer ’Gasinkor’ je uplatio samo dio sredstava, dok je odliv kapitala iz RS bio gotovo milijardu KM, da ne govorim o cjelokupnoj transparentnosti i koliko smo mi problema imali da dođemo do samog ugovora o privatizaciji. S druge strane, ni vlasnička struktura kupca nije bila poznata. Sve je to bilo pod nekim velom misterije“, navodi Korajlić.
Ni danas, godinama nakon što je naftna industrija RS privatizovana, nisu poznata imena svih novih vlasnika, a vjeruje se da među Rusima ima i nekoliko osoba iz Vlade RS, ali to nikada nije bilo moguće utvrditi.
Korajlić dodaje da su brojne nepravilnosti i nezakonitosti uočene i prilikom privatizacije mostarskog Aluminija, te kompanije Energopetrol iz Sarajeva.
„Gdje su potpuno zaobiđene neke procedure – recimo, u slučaju Aluminija apsolutno je ignorisana Agencija za privatizaciju koja je trebala da sprovede taj postupak, nego je tu oformljena neka ad hoc komisija koja je sve to sprovodila i gdje je bilo unaprijed određeno ko su te firme koje mogu uopšte ući u trku za kupovinu Aluminija. Što se tiče Energopetrola, tu je bio konzorcij Mol i INA. Konzorcij nije uopšte ispoštovao obaveze, posebno kad govorimo o pravima radnika, otpremninama itd.“, kaže Korajlić.
Zamjena papira za papir
Privatizacija državnog kapitala u BiH vršena je po zakonima entiteta i Brčko Distrikta. Zakon je u RS prvi put donesen 1998. godine i mijenjan je šest puta. U Federaciji BiH Zakon o privatizaciji državnog kapitala od 1997. godine mijenjan je devet puta, a zbog složene ustavne strukture ovog entiteta, pored federalne Agencije za privatizaciju, postupak je provodilo i 10 kantonalnih. Sredstva plaćanja su vaučeri i certifikati dodijeljeni građanima, moguća je kompenzacija za potraživanja po osnovu stare devizne štednje i novac.
Upravo ova vrsta masovne ili papirnate privatizacije nije dala nikakve rezultate, ističe prof. Ekonomskog fakulteta u Sarajevu Fikret Čaušević.
„To je ustvari bila zamjena papira za papir. Nije bilo rješavanja suštinskih problema upravljanja preduzećima. To su problemi koji se odnose na zamjenu tehnologije, obezbjeđivanja novih tržišta, umrežavanja preduzeća u ostala tržišta, odnosno direktne kontakte sa zapadnom Evropom. Svi ti problemi nisu mogli biti riješeni certifikatskom i vaučerskom privatizacijom i upravo zbog toga je ta privatizacija dala u osnovi negativne rezultate“, smatra Čaušević.
Takođe, neke manje firme u BiH direktno su prodavane na licitacijama na kojima su učestvovali pojedinci sa sumnjivim kapitalom. Privatizacija je tako povremeno poslužila za pranje prljavog novca, poput bijeljinske Šećerane kupljene novcem narko bosa Darka Šarića. Pred specijalnim Sudom u Banjoj Luci u toku je suđenje Zoranu Ćopiću, optuženom da je učestvovao u pranju novca za Šarića.
Može li zakon o reviziji promijeniti situaciju
Zakon o reviziji privatizacije u RS usvojen je još 2006., a u Federaciji u ponedjeljak. Predviđeno je osnivanje agencije za reviziju privatizacije u Federaciji koja će, u slučaju da utvrdi nezakonitost, poništiti ili ukinuti zaključene ugovora o privatizaciji, kaže potpredsjednik federalne Vlade Desnica Radivojević.
„Da se više ne pravi fama je li nešto nelegalno ili ilegalno. Siguran sam da će nakon ovoga da dođe do transparentnijeg odnosa prema svim onima koji su to privatizovali. Neće to biti sječa glava - želimo da pomognemo da privreda radi, da im omogućimo, da ukažemo na ono što se može popraviti, ako se mogu novi ugovori praviti itd“, ističe Radivojević.
Planirano je da nezakonito stečena imovina koja bude oduzeta pravosnažnom presudom suda bude predana na upravljanje Vladi Federacije.
Prevareni i otpušteni radnici vjeruju kako ni ovaj zakon ni agencija neće ništa promijeniti. Predsjednik Sindikata metalskih radnika BiH Muhamed Hadžić kaže:
„Bojim se da to ne bude kao u RS, da ta agencija verifikuje sve ono što je bilo neregularno u procesu privatizacije“.
Ono što dodatno brine javnost u BiH je da će procesi revizije prerasti u političke obračune između prijašnjih i sadašnjih stranaka na vlasti, upozoravaju u TI. Sve ovo šalje negativnu sliku o imidžu zemlje u svijetu, pa tako i ne čudi da BiH, prema podacima međunarodnih finansijskih organizacija, ima najniži procenat direktnih stranih ulaganja u poređenju sa drugim zemljama u tranziciji.
Proces privatizacije u BiH zapocet je 1990. godine, poznat kao “Markovićeva privatizacija” koja je polazila je od principa radničkog dioničarstva. Ovaj proces zbog početka rata nikada završen. Tokom rata doneseni su zakoni po kojima je tadašnja društvena svojina proglašena državnom imovinom. Opšte je stanovište da su zakoni koji su društvenu imovinu “pretvorili” u državnu otvorili put nekontrolisanoj devastaciji preduzeća i zloupotrebama rukovodećih struktura, koje su dolazile na te pozicije isključivo po volji i za račun političkih stranaka. Štete se zbog toga mjere milijardama, tvrdi potpredsjednik Udruženja stečanjih upravnika RS Dušan Kovačević.
„Danas nemate nijednog velikog sistema koji radi i koji bi mogao ići na svjetski tender. Mi kao stečajni upravnici kada dolazimo u ta privredna preduzeća sada, dolazimo u privredna groblja. To je sve uništeno. Preduzeća su kupovana da bi se došlo do velikih, pravih lokacija, koje su prodavane i pravljeni su stanovi i razni građevinski objekti, na osnovu kojih su faktički zarađivani veliki novci. Odnosno, klat je vo za kilo mesa. Samo luđaci su mogli dovesti neka preduzeća u stečaj s obzirom da nije bilo nikakvog osnova da bi se mogla dovesti u stećaj jer sva ta preduzeća su mogla dalje da rade“, ocjenjuje Kovačević.
Kao najdrastičnije primjere loše privatizacije velikih privrednih sistema Transparensy international BiH izdvaja privatizaciju Naftne industriju RS, Rudnika i TE Gacko, kaže Ivana Korajlić.
„Na kraju je RS bila u gubitku, po nekim našim okvirnim procjenama, od oko pola milijarde, jer ’Gasinkor’ je uplatio samo dio sredstava, dok je odliv kapitala iz RS bio gotovo milijardu KM, da ne govorim o cjelokupnoj transparentnosti i koliko smo mi problema imali da dođemo do samog ugovora o privatizaciji. S druge strane, ni vlasnička struktura kupca nije bila poznata. Sve je to bilo pod nekim velom misterije“, navodi Korajlić.
Ni danas, godinama nakon što je naftna industrija RS privatizovana, nisu poznata imena svih novih vlasnika, a vjeruje se da među Rusima ima i nekoliko osoba iz Vlade RS, ali to nikada nije bilo moguće utvrditi.
Korajlić dodaje da su brojne nepravilnosti i nezakonitosti uočene i prilikom privatizacije mostarskog Aluminija, te kompanije Energopetrol iz Sarajeva.
„Gdje su potpuno zaobiđene neke procedure – recimo, u slučaju Aluminija apsolutno je ignorisana Agencija za privatizaciju koja je trebala da sprovede taj postupak, nego je tu oformljena neka ad hoc komisija koja je sve to sprovodila i gdje je bilo unaprijed određeno ko su te firme koje mogu uopšte ući u trku za kupovinu Aluminija. Što se tiče Energopetrola, tu je bio konzorcij Mol i INA. Konzorcij nije uopšte ispoštovao obaveze, posebno kad govorimo o pravima radnika, otpremninama itd.“, kaže Korajlić.
Zamjena papira za papir
Privatizacija državnog kapitala u BiH vršena je po zakonima entiteta i Brčko Distrikta. Zakon je u RS prvi put donesen 1998. godine i mijenjan je šest puta. U Federaciji BiH Zakon o privatizaciji državnog kapitala od 1997. godine mijenjan je devet puta, a zbog složene ustavne strukture ovog entiteta, pored federalne Agencije za privatizaciju, postupak je provodilo i 10 kantonalnih. Sredstva plaćanja su vaučeri i certifikati dodijeljeni građanima, moguća je kompenzacija za potraživanja po osnovu stare devizne štednje i novac.
Zgrada Energoinvesta, foto: Midhat Poturović
Upravo ova vrsta masovne ili papirnate privatizacije nije dala nikakve rezultate, ističe prof. Ekonomskog fakulteta u Sarajevu Fikret Čaušević.
„To je ustvari bila zamjena papira za papir. Nije bilo rješavanja suštinskih problema upravljanja preduzećima. To su problemi koji se odnose na zamjenu tehnologije, obezbjeđivanja novih tržišta, umrežavanja preduzeća u ostala tržišta, odnosno direktne kontakte sa zapadnom Evropom. Svi ti problemi nisu mogli biti riješeni certifikatskom i vaučerskom privatizacijom i upravo zbog toga je ta privatizacija dala u osnovi negativne rezultate“, smatra Čaušević.
Takođe, neke manje firme u BiH direktno su prodavane na licitacijama na kojima su učestvovali pojedinci sa sumnjivim kapitalom. Privatizacija je tako povremeno poslužila za pranje prljavog novca, poput bijeljinske Šećerane kupljene novcem narko bosa Darka Šarića. Pred specijalnim Sudom u Banjoj Luci u toku je suđenje Zoranu Ćopiću, optuženom da je učestvovao u pranju novca za Šarića.
Može li zakon o reviziji promijeniti situaciju
Zakon o reviziji privatizacije u RS usvojen je još 2006., a u Federaciji u ponedjeljak. Predviđeno je osnivanje agencije za reviziju privatizacije u Federaciji koja će, u slučaju da utvrdi nezakonitost, poništiti ili ukinuti zaključene ugovora o privatizaciji, kaže potpredsjednik federalne Vlade Desnica Radivojević.
„Da se više ne pravi fama je li nešto nelegalno ili ilegalno. Siguran sam da će nakon ovoga da dođe do transparentnijeg odnosa prema svim onima koji su to privatizovali. Neće to biti sječa glava - želimo da pomognemo da privreda radi, da im omogućimo, da ukažemo na ono što se može popraviti, ako se mogu novi ugovori praviti itd“, ističe Radivojević.
Planirano je da nezakonito stečena imovina koja bude oduzeta pravosnažnom presudom suda bude predana na upravljanje Vladi Federacije.
Prevareni i otpušteni radnici vjeruju kako ni ovaj zakon ni agencija neće ništa promijeniti. Predsjednik Sindikata metalskih radnika BiH Muhamed Hadžić kaže:
„Bojim se da to ne bude kao u RS, da ta agencija verifikuje sve ono što je bilo neregularno u procesu privatizacije“.
Ono što dodatno brine javnost u BiH je da će procesi revizije prerasti u političke obračune između prijašnjih i sadašnjih stranaka na vlasti, upozoravaju u TI. Sve ovo šalje negativnu sliku o imidžu zemlje u svijetu, pa tako i ne čudi da BiH, prema podacima međunarodnih finansijskih organizacija, ima najniži procenat direktnih stranih ulaganja u poređenju sa drugim zemljama u tranziciji.