Iako nema preciznih podataka, procjenjuje se da je u BiH prošle godine bilo preko 300 štrajkova. Za razliku od radnika u svijetu koji najčešće traže bolje uslove i veće plate, bh. radnici traže pravo na rad. Njihove otkupljene firme ili drastično smanjuju proizvodnju, pa time i broj zaposlenih, ili su likvidirane, odnosno propale - nakon loše provedene privatizacije.
Zdravka Dejanović je u Tekstilnoj fabrici „Sana“ Bosanski Novi radila od njenog osnivanja 1969. godine. Od tadašnjih 1.000, početkom devedesetih je fabrika narasla na na više od 4.000 zaposlenih. Bili su toliko uspješni da su inspirisali snimanje TV serije „800 žena“:
„Mi smo radili tada 88 posto izvoza na inostrano tržište, za Njemačku, čak u Ameriku, radili smo i za Indiju.“
Od tada do danas Bosanski Novi je postao Novi Grad, a tvornice „Sana“ više nema:
Protest radnika tuzlanske Aide prošle godine pokušala je spriječiti policija, Foto: Maja Nikolić„To su pokupovali ljudi nepoznatog porijekla, nama čudni ljudi. Nema ’Sane’, iz jedne hale raste drvo, drugi je dio pretvoren u buvlju pijacu, jedan dio je pretvoren u noćni klub. To su pokupovali ljudi nepoznatog porijekla, nama čudni ljudi. Gdje ste proveli radni vijek - nigdje. Šta ste radili – ništa.“
POSLJEDICE LOŠE PRIVATIZACIJE
Slično „Sani“ šaptom su pale i mnoge, mnoge druge, nekada uspješne fabrike i preduzeća. Izbrisala ih je loša privatizacija, kaže Danko Ružičić, predsjednik Sindikata radnika kožarske i tesktilne industrije RS:
„Prije privatizacije bilo je oko 20.000 radnika zaposlenih u ovoj branši u RS, i može se reći da privatizacija je uspjela možda u svega tri, četiri preduzeća, a sva ostala preduzeća iz ove oblasti, više od 60 njih, su otišla u stečaj i likvidaciju zbog lošeg poslovanja nakon privatizacije. I oko 12.000 radnika tekstilne i obućarske branše je dobilo otkaz i ostalo bez posla.“
Uzalud su radnici svoje fabrike branili štrajkovima i protestima:
„Što smo blokirali? Mi smo bez plate, mi smo gladni, nas niko ne pita. I ništa više.“
„Dugovanja prema radnicima, pet godina neuplaćeni doprinosi za penziono i zdravstveno osiguranje.“
„Vlada i vlast jednom moraju da stanu na stranu radnika, gladnih radnika koji su iznijeli ovu Bosnu na svojim plećima.“
DESIO SE VELIKI KRIMINAL
Protest radnika tekstila, kože i obuće, Foto: Midhat PoturovićEkonomski analitičar, profesor dr. Vjekolsav Domljan kaže da su štrajkovi i protesti posljedica loše privatizacije. Razlog je, između ostalog, u tome što vlasnička prava u BiH nisu jasno definisana. Privatna svojina je nastala na sasvim drugačiji način nego u zemljama tržišne ekonomije:
„U BiH privatna svojina je nastala zapravo po dva osnova: dokapitalizacijom i dekapitalizacijom. Kad kažemo dokapitalizacijom, to, slikovito kazano, znači da je neko imao mandat da stavi tablu sa svojim imenom na neki objekat javne imovine i da kaže on je novi vlasnik. A dekapitalizacijom je došlo do toga da je uz pomoć certifikata, dakle papirnate privatizacije i PIF-ova kao ključnih instrumenata, došlo do dekapitalizacije javne svojine, a to znači da se javna svojina putem ovih instrumenata pretvorila u privatnu svojinu. Dakle, privatna svojina u BiH nije nastala organskim putem, nego je nastala vještačkim putem u jednoj situaciji poslije rata kada se počeo izgrađivati kapitalizam i bez kapitalista i bez kapitala. Dakle, ovo što imamo samo je posljedica jednog takvog razvoja.“
Mehmed Avdagić, predsjednik Samostalnog sindikata zaposlenih u poljoprivredi, prehrambenoj i duhanskoj industriji, vodoprivredi i ugostiteljstvu BiH, kao glavnog krivca navodi privatizaciju prema entitetskim pravilima:
„Ona je bila entitetska i ujedno stranačka. Stranke su kontrolisale ko će kupiti, kontrolisale su kreiranje uslova pod kojim će se prodavati državna imovina. Desetine hiljada radnika imamo danas koji ne rade, nisu u svojim fabrikama jer su fabrike praktično zatvorene. Dakle, očito da se desio veliki kriminal - i bila je kriminalna privatizacija uz blagoslov predstavnika stranaka koji su se dobro ukomponovali kroz organe aktuelne vlasti. Kada posmatramo kolike su bile posljedice, može se zaključiti da su paralelni organi izvan institucija djelovali, gdje su radnike, nažalost, potpuno potopili sa njihovim neostvarenim pravima i danas imamo desetine hiljada obespravljenih radnika i njihovih porodica. Ovo je nešto što ne može ostaviti bez odgovornosti sindikat u BiH.“
O situaciji u kojoj se nalaze bh. radnici najbolja ilustracija su naslovi iz novina:
Štrajk glađu u Tvornici Bratstvo, Novi Travnik, Radnici Trebinjeprevoza od 1999. godine bez plate, Radnici Zraka i Pretisa bezuspješno traže svoja prava, isto kao i radnice Robne kuće Bosna, Radnici Krivaje Zavidovići na rubu egzistencije, Radnici jablaničkog Granita traže isplatu 14 plata, Preko 500 radnika Global Ispat koksne industrije Lukavac održalo štrajk upozorenja.
„Od vas tražimo slijedeće: da uzvršite pritisak na naše vlasnike da nas dalje ne pate.“
Zdravka Dejanović je u Tekstilnoj fabrici „Sana“ Bosanski Novi radila od njenog osnivanja 1969. godine. Od tadašnjih 1.000, početkom devedesetih je fabrika narasla na na više od 4.000 zaposlenih. Bili su toliko uspješni da su inspirisali snimanje TV serije „800 žena“:
„Mi smo radili tada 88 posto izvoza na inostrano tržište, za Njemačku, čak u Ameriku, radili smo i za Indiju.“
Od tada do danas Bosanski Novi je postao Novi Grad, a tvornice „Sana“ više nema:
POSLJEDICE LOŠE PRIVATIZACIJE
Slično „Sani“ šaptom su pale i mnoge, mnoge druge, nekada uspješne fabrike i preduzeća. Izbrisala ih je loša privatizacija, kaže Danko Ružičić, predsjednik Sindikata radnika kožarske i tesktilne industrije RS:
„Prije privatizacije bilo je oko 20.000 radnika zaposlenih u ovoj branši u RS, i može se reći da privatizacija je uspjela možda u svega tri, četiri preduzeća, a sva ostala preduzeća iz ove oblasti, više od 60 njih, su otišla u stečaj i likvidaciju zbog lošeg poslovanja nakon privatizacije. I oko 12.000 radnika tekstilne i obućarske branše je dobilo otkaz i ostalo bez posla.“
Uzalud su radnici svoje fabrike branili štrajkovima i protestima:
„Što smo blokirali? Mi smo bez plate, mi smo gladni, nas niko ne pita. I ništa više.“
„Dugovanja prema radnicima, pet godina neuplaćeni doprinosi za penziono i zdravstveno osiguranje.“
„Vlada i vlast jednom moraju da stanu na stranu radnika, gladnih radnika koji su iznijeli ovu Bosnu na svojim plećima.“
DESIO SE VELIKI KRIMINAL
„U BiH privatna svojina je nastala zapravo po dva osnova: dokapitalizacijom i dekapitalizacijom. Kad kažemo dokapitalizacijom, to, slikovito kazano, znači da je neko imao mandat da stavi tablu sa svojim imenom na neki objekat javne imovine i da kaže on je novi vlasnik. A dekapitalizacijom je došlo do toga da je uz pomoć certifikata, dakle papirnate privatizacije i PIF-ova kao ključnih instrumenata, došlo do dekapitalizacije javne svojine, a to znači da se javna svojina putem ovih instrumenata pretvorila u privatnu svojinu. Dakle, privatna svojina u BiH nije nastala organskim putem, nego je nastala vještačkim putem u jednoj situaciji poslije rata kada se počeo izgrađivati kapitalizam i bez kapitalista i bez kapitala. Dakle, ovo što imamo samo je posljedica jednog takvog razvoja.“
Mehmed Avdagić, predsjednik Samostalnog sindikata zaposlenih u poljoprivredi, prehrambenoj i duhanskoj industriji, vodoprivredi i ugostiteljstvu BiH, kao glavnog krivca navodi privatizaciju prema entitetskim pravilima:
„Ona je bila entitetska i ujedno stranačka. Stranke su kontrolisale ko će kupiti, kontrolisale su kreiranje uslova pod kojim će se prodavati državna imovina. Desetine hiljada radnika imamo danas koji ne rade, nisu u svojim fabrikama jer su fabrike praktično zatvorene. Dakle, očito da se desio veliki kriminal - i bila je kriminalna privatizacija uz blagoslov predstavnika stranaka koji su se dobro ukomponovali kroz organe aktuelne vlasti. Kada posmatramo kolike su bile posljedice, može se zaključiti da su paralelni organi izvan institucija djelovali, gdje su radnike, nažalost, potpuno potopili sa njihovim neostvarenim pravima i danas imamo desetine hiljada obespravljenih radnika i njihovih porodica. Ovo je nešto što ne može ostaviti bez odgovornosti sindikat u BiH.“
O situaciji u kojoj se nalaze bh. radnici najbolja ilustracija su naslovi iz novina:
Štrajk glađu u Tvornici Bratstvo, Novi Travnik, Radnici Trebinjeprevoza od 1999. godine bez plate, Radnici Zraka i Pretisa bezuspješno traže svoja prava, isto kao i radnice Robne kuće Bosna, Radnici Krivaje Zavidovići na rubu egzistencije, Radnici jablaničkog Granita traže isplatu 14 plata, Preko 500 radnika Global Ispat koksne industrije Lukavac održalo štrajk upozorenja.
„Od vas tražimo slijedeće: da uzvršite pritisak na naše vlasnike da nas dalje ne pate.“