Suočavanje sa prošlošću i zločinima koji su počinjeni u ime srpskog naroda i danas su gotovo zabranjena tema u Srbiji. Jedno od bolnih podsjećanja na zločine počinjene na Kosovu tokom 1999. godine, kao i na ćutanje institucija i opstrukciju pravde je film „Svedoci“ autora Ivane Lalić Majdak i Miloša Teodorovića koji je u utorak uveče prikazan na Fakultetu političkih nauka u Podgorici. O zločinima, kao i o odluci da o tome izađu u javnost, govorili su i bivši pripadnici 37. Odreda posebne jedinice policije Srbije Jovan Golubović i Slobodan Stojanović.
Film „Svedoci“ je svojevrsno svjedočanstvo, dokument o zlodjelima policije Srbije na Kosovu 1999. godine ali i o opstrukcijama pravde i prijetnjama rijetkim pojedincima iz policijskih redova koji su odlučili da progovore o tome.
Među zločinima, po svireposti i brutalnosti izdvajaju se onaj u Suvoj Reci gdje su pripadnici policije Srbije ubili 48 članova porodice Beriša, među kojima veliki broj žena, staraca i djece.
Godine 1998. u selu Donje Prekaze ubijeni su lider OVK Adem Jašari, kao i 56 članova njegove porodice, među njima 18 žena i 10 djece.
Pripadnici paravojne formacije Šakali počinili su zločine u selima Ćuška, Ljubenić, Pavljan i Zahač u opštini Peć, gdje su u maju 1999. godine ubili najmanje 109 civila albanske nacionalnosti.
Koautorka filma Ivana Lalić Majdak kaže da u Srbiji ne postoji politička volja da se zločini rasvijetle, a građani suoče sa njima i da se o tome dovoljno govori.
Naš kolega, glavni urednik beogradskog biroa Radija Slobodna Evropa Miloš Teodorović, koji je koautor filma „Svedoci“ ukazuje na drugu dimenziju filma koja govori o opstrukcijama institucija države Srbije koje se umjesto da osnaže borbu za rasvjetljavanje zločina, da kazne odgovorne, pretvaraju u sisteme koji jačaju predrasude i stereotipe prema žrtvama.
„Ako govorimo o Srbiji, mislim da je to vrhunac našeg poraza jer i posle 15 godina otvaramo teme ovog tipa i svaki put iznenađujemo društvo. Mi se, u suštini, borimo da nađemo prostor gde ćemo prikazati ovaj film koji bi po svojoj sadržini trebalo da bude prikazan na RTS - u u udarnom terminu u 20 časova, da svi vide šta se događalo na Kosovu i kako bi svi na neki način razmislili o tim vremenima. Mi, međutim, u Srbiji imamo potpuno suprotne procese, a primer za to je podatak da je u novembru prošle godine otkrivena masovna grobnica u Tomašici u opštini Prijedor gde je iskopano više stotina tela. Vi danas kada biste anketirali građane u Srbiji o tome, oni ništa ne bi znali.“
Kada nedostaje materijalnih dokaza, kada protok vremena od ratova devedesetih do danas učini svoje, iskazi svjedoka su jedina mogućnost da se dokaže zločin.
Četiri policajca, sada već bivša zaštićena svjedoka odlučili su da progovore, a jedan od njih, Jovan Golubović, priča nam kako se odlučio na taj korak zbog kojeg ga je veliki dio porodice i prijatelja odbacio:
„Kako dođem na posao vidim sve te policajce i svako tamo zna svakoga i šta je radio. I vi to posmatrate dan, dva, tri, deset dana, godinu, dve ili tri ili pet i sve to tajno gutate, gutate u sebi i jednostavno ne možete sa tim da živite. Dešavaju se promene u društvu, dolazi do nečeg novog i neko ko ranije pukne nego ostali, on počne da govori.“
Ako u Srbiji državna strategija za procesuiranje ratnih zločina predviđa da se svjedocima pruži odgovarajuća pomoć tokom svjedočenja i poslije, svjedoci kažu da u praksi, nije tako, te da se nakon što su završili sa svjedočenjem, najčešće bili iskorišteni i napušteni.
Zaštićeni svjedok Slobodan Stojanović odlučio je, kao i ostali, da izađe iz tog sistema jer kaže da ne želi da ga štite lopovi i kriminalci u policiji.
I danas se suočava sa prijetnjama i šikaniranjem zbog odluke da svjedoči o zločinima na Kosovu:
„Mene su oduvek nazivali ratnim zločincem. Ne mogu da zaposlim decu, ne mogu ništa da uradim. Izgubio sam sve kao da sam na ruletu sve stavio na jednu brojku i izgubio. I kao što kaže Golub (Golubović) možda smo blesavi što smo ovo uradili, a možda i nismo. Vreme će najbolje da pokaže.“