Mediji su u zemljama regiona često posljednje pribježište pacijentima i porodicama koje se bore da njihov oboljeli član dobije lijek ili tretman koji mu ili spašava ili značajno produžava život. Za to su, kažu eksperti, dokaz i brojni primjeri iz regiona.
Prema njihovom mišljenju, mediji bi trebalo da istražuju zašto u regiji novi lijekovi stižu veoma kasno, zašto neke države poput Crne Gore nemaju jasne kriterijume o stavljanju nekog medikamenta na pozitivnu listu lijekova, i zašto prošle i ove godine fondovi i država nijesu pacijentima obezbijedili dostupnost bar jednog novog lijeka?
Priča o moći medija i često nemoći ili nefunkcionalnosti I birokratiji u sistemu zdravstva u ovakvim situacijama nekako je počela da zaokuplja pažnju javnost od slučaja malene Tijane koja je predugo čekala na transplantaciju srca u Hjustonu gdje je ipak otputovala zahvaljujući velikom publicitetu i donaciji građana iz svih država regiona.
Tijana je preminula ali ono što je pokrenuo njen slučaj jedan je od najpozitivnih primjera kako mediji i javnost mogu da stanu u zaštitu prava pacijenata, kaže Vladan Ignjatović, PR expert u oblasti zdravstvene zaštite i zdravstvenog sistema:
“Nakon toga je pokrenuta velika kampanja da se to ne desi više niti jednom detetu. Danas je u Srbiji situacija u tom pogledu nešto bolja, nije idealna ali ide ka boljem i verujem da se to više nikada neće dogoditi niti da će to zdravstvene vlasti dozvoliti, što je jedan dobar i pozitivan primer kako mediji mogu da utiču na njih da bi pacijenti došli do onih prava koja su im zakonski zagarantovana. To je osnovni problem u svim državama regiona gde ne postoji razvijenost sektora poput civilnog društva, udruženja pacijenata, gde zdravstveni sistemi nijesu do kraja funkcionalni i onda mediji predstavljaju posljednju branu zdravstvene zaštite pacijenata i uopšte korisnika zdravstvenih usluga“, navodi Ignjatović.
Osim toga što mediji treba da pritiskaju državu i zdravstvene insitutcije da bi neko dobio lijek ili otišao u inostranstvu na operaciju takođe moraju da paze da u određenim situacijama u svojim izvještajima ne nanose štetu tim istim pacijentima.
Govoreći o negativnim primjerima odnosa medija prema temama iz medicine i zdravstva, Ignjatović navodi takođe jedan primjer iz Srbije:
“Došli smo bili u jednu situaciju da su zbog medijskih naslova ljudi počeli da izbegavaju da vode svoju decu na vakcinaciju plašeći se da će im deca dobiti neke bolesti od toga. To je nešto na šta bi mediji trebalo da pripaze jer ljudi se danas najviše informišu iz medija i kada mediji nešto objave ljudi na to gledaju kao da je sto posto provereno i istinito.“
Bez savremenih lijekova
Na spisku pozitivnih primjera medijskog uticaja je i akcija u Hrvatskoj u kojoj je danas svaki građanin koji se za života ne izjasni protiv toga donor organa a Hrvatska je i prva na listi zemlalja po broju transplatacija u svijetu u odnosu na broj stanovnika.
Negativni primjer je i slučaj nestašice lijekova u Srbiji i Crnoj Gori gdje su, po Ignjatoviću, pacijenti trpili zbog neuspjelih tendera za nabavku lijekova, a mediji nijesu jače pritiskali državu i zdravstvene ustanove da i pored toga obezbijede neophodne medikamente pacijentima.
Još jedna oblast kojom bi mediji itekako mogli da se pozabave jeste i dostupnost savremene terapije u Crnoj Gori.
I dok Crna Gora troši milione na jeftine generičke lijekove koji u prodaji ne koštaju više od euro sa druge strane ne obezbjeđuje svojim pacijentima niti jedan savremeni lijek ili terapiju, kaže Miloš Andrović, konsultant sa velikim iskustvom u radu državnih zdravstvenih ustanova i farmakoloških korporacija.
“Ako poredimo sa Hrvatskom i Slovenijom, koji jesu daleko razvijeniji sistemi ali čiji zdravstveni sistemi takođe imaju značajna dugovanja prema proizvođačima i distributerima, vidjećemo da su oni u 2013. i 2014. godini svojim pacijentima omogućili dostupnost 60 novih molekula, novih lekova. U Crnoj Gori je taj broj nula”, navodi Andrović.
Prema Androviću, teme za medijsko istraživanje su i zašto u regiji novi lijekovi stižu veoma kasno, kao i zašto neke zemlje poput Crne Gore nemaju jasne kriterijume o stavljanju nekog medikamenta na pozitivnu listu lijekova?
“Radio sam u ovih 4 do 5 zemalja u okruženju, pratio sistemski kako funkcioniše to kako lek dolazi na listu i kako određeni lek kompanije za koju sam radio stavimo na listu. U Crnoj Gori je zaista specifično da je jedina zemlja koja nema kriterijume za stavljanje leka na pozitivnu listu. Obično imate pravilnik kojim se definiše kriterijum i postupka za stavljenje leka na listu i to zaista utiče na transparentnost te liste“, konstatuje Andrović.
Prema podacima koje je saopštio Andrović, pacijenti u EU na lijekove nove generacije koji značajno produžavaju život i poboljšavaju njegov kvalitet u prosjeku čekaju dva i po mjeseca do godinu dok je u Crnoj Gori taj rok neograničen, osim pojedinačnih potreba.