Dok se u Hrvatskoj obilježava Dan pobjede i Domovinske zahvalnosti, tamošnji Srbi ističu da im nije do slavlja jer su sjećanja na stradanja u "Oluji" i dalje veoma svježa. Kažu da prihvaćaju hrvatsku državu, ali je problem što ona ne prihvaća njih.
„Hrvati se 5. kolovoza imaju pravo veseliti, ali pustite mene da taj dan tugujem“, kazala nam je Biljana Rajak iz Srba, ali i većina anketiranih Srba s kojima smo razgovarali uoči osamnaeste godišnjice Oluje.
„Ja taj dan tugujem, eto otvoreno, ja taj dan tugujem i ne zamjeram nikome. Neka se oni tamo vesele, neka pjevaju, neka se zastave vijore, ali nemojte vječno i vječno taj teški i pogrešni signal.“
„Nama je to dan kada smo ostavili svoje kuće i otišli. Nije više bitno tko je kriv, tko nije kriv. Mi nismo krivi, a najmanje narod, moja mama i tata, koji su imali dvije kćerke, koji nisu imali sina, a i da su imali, jednostavno, takvo je vrijeme. To vi svi znate i mi to znamo. I nama taj dan uopšte nije dan za slavlje.“
„I meni je Hrvatska moja država, smatram je mojom. Svuda kažem da sam iz Hrvatske, ali sam otišla u Njemačku radi te Oluje. Ali kako da ja slavim taj praznik, kako da ga slavim? Došla sam u srušenu kuću, vratila se, živim tu u nekoj ruševini. Čemu da ga slavim? Nemam razloga!“
„Hrvatska je imala legitimno pravo da pokrene takvu oslobodilačku akciju, ali nitko ne može poreći da su se, dok se ta akcija odvijala, sa strane negdje događali zločini koji su bacili, i onako negativnu sliku, vezano za sve to skupa. Zločini koji su se dogodili za vrijeme Oluje, a pogotovo poslije Oluje, Srbima teško padaju. Mi razumijemo Hrvate da je slave i osobno nemam ništa protiv i poštujem to, ali neka nama Srbima daju vremena. Vrijeme liječi sve. Mi ćemo vidjeti što po tom pitanju činiti. Ta stvar se banalizira do krajnosti i onda Hrvati kažu Srbima - Vi ne slavite Oluju, vi ste protiv nas, Nismo, ne!“
"Krivi političari"
Dvadesetdvogodišnji Đuro u Oluji je imao četiri godine. Danas živi u Srbiji. Trideset-trogodišnja Nataša vratila se u Srb. U Oluji je imala dvanaest godina i kaže da sve pamti:
„Kolonu, sestru kao plače. Svi plačemo i odlazimo.“
„Pa ja sa četiri godine nisam znao ništa, tako da je i bilo dobro. Sjećam se kuće i ono kada je brat pao sa nekih stepenica. To je to!“
„Moj brat sa četrnaest godina vozio je traktor i nije želio da ode odavde. Moja mama, ne zna što će? Hoće ići, neće, ma tužno. Još se sjećam svega. Sjećam se jedne žene, to nikada neću zaboraviti, rodila je tu negdje ispred doma. Oni su iz Knina išli. Držala je dijete u naručju. To mi je ostalo u sjećanju.“
RSE: Da li biste i danas bježali?
„Ja mislim da bih jer znam kako su prošli ovi što su ostali. Radi toga sam bježala sa malom djecom. Što da radim? Da čekam? Ne! Svi smo mi mislili, kada prođe vojska, da nas kod kuće sve čeka kako smo ostavili. Što nas je dočekalo - vidimo!“
„Bio je rat i krv se prolila. Teško je to zaboraviti, teško!“
„Radim u ordinaciji sa doktorima koji dolaze iz Zagreba. Ja sam pravoslavka, oni su katolici. Ni jednog momenta nisam imala, nikada, niti jednu ružnu riječ za njih, niti oni za mene. Što je to? Život? Suživot? Tko je kriv za rat? Ja misli da je to netko skroz tamo deseti davno povukao poteze, a mi smo bili mali i nemoćni. Krivim samo ove naše političare, prijašnje i sadašnje. Mislim da oni nama svima kroje kapu. Pet do deset posto ljudi živi lijepo od te nesretne politike, iz koje ja hoću da se izopćim. Možda to ljudi Hrvati ne osjete, ne osjete sigurno, ali taj govor mržnje mi jako osjetimo, i u Oluji, i mimo Oluje. Uvijek je još to prisutno - i u medijima i svugdje.“
„Mi prihvatamo Hrvatsku, ali nas Hrvatska ne prihvata.“
„Hrvati se 5. kolovoza imaju pravo veseliti, ali pustite mene da taj dan tugujem“, kazala nam je Biljana Rajak iz Srba, ali i većina anketiranih Srba s kojima smo razgovarali uoči osamnaeste godišnjice Oluje.
„Ja taj dan tugujem, eto otvoreno, ja taj dan tugujem i ne zamjeram nikome. Neka se oni tamo vesele, neka pjevaju, neka se zastave vijore, ali nemojte vječno i vječno taj teški i pogrešni signal.“
„Nama je to dan kada smo ostavili svoje kuće i otišli. Nije više bitno tko je kriv, tko nije kriv. Mi nismo krivi, a najmanje narod, moja mama i tata, koji su imali dvije kćerke, koji nisu imali sina, a i da su imali, jednostavno, takvo je vrijeme. To vi svi znate i mi to znamo. I nama taj dan uopšte nije dan za slavlje.“
„I meni je Hrvatska moja država, smatram je mojom. Svuda kažem da sam iz Hrvatske, ali sam otišla u Njemačku radi te Oluje. Ali kako da ja slavim taj praznik, kako da ga slavim? Došla sam u srušenu kuću, vratila se, živim tu u nekoj ruševini. Čemu da ga slavim? Nemam razloga!“
„Hrvatska je imala legitimno pravo da pokrene takvu oslobodilačku akciju, ali nitko ne može poreći da su se, dok se ta akcija odvijala, sa strane negdje događali zločini koji su bacili, i onako negativnu sliku, vezano za sve to skupa. Zločini koji su se dogodili za vrijeme Oluje, a pogotovo poslije Oluje, Srbima teško padaju. Mi razumijemo Hrvate da je slave i osobno nemam ništa protiv i poštujem to, ali neka nama Srbima daju vremena. Vrijeme liječi sve. Mi ćemo vidjeti što po tom pitanju činiti. Ta stvar se banalizira do krajnosti i onda Hrvati kažu Srbima - Vi ne slavite Oluju, vi ste protiv nas, Nismo, ne!“
"Krivi političari"
Dvadesetdvogodišnji Đuro u Oluji je imao četiri godine. Danas živi u Srbiji. Trideset-trogodišnja Nataša vratila se u Srb. U Oluji je imala dvanaest godina i kaže da sve pamti:
„Kolonu, sestru kao plače. Svi plačemo i odlazimo.“
„Pa ja sa četiri godine nisam znao ništa, tako da je i bilo dobro. Sjećam se kuće i ono kada je brat pao sa nekih stepenica. To je to!“
„Moj brat sa četrnaest godina vozio je traktor i nije želio da ode odavde. Moja mama, ne zna što će? Hoće ići, neće, ma tužno. Još se sjećam svega. Sjećam se jedne žene, to nikada neću zaboraviti, rodila je tu negdje ispred doma. Oni su iz Knina išli. Držala je dijete u naručju. To mi je ostalo u sjećanju.“
RSE: Da li biste i danas bježali?
„Ja mislim da bih jer znam kako su prošli ovi što su ostali. Radi toga sam bježala sa malom djecom. Što da radim? Da čekam? Ne! Svi smo mi mislili, kada prođe vojska, da nas kod kuće sve čeka kako smo ostavili. Što nas je dočekalo - vidimo!“
„Bio je rat i krv se prolila. Teško je to zaboraviti, teško!“
„Radim u ordinaciji sa doktorima koji dolaze iz Zagreba. Ja sam pravoslavka, oni su katolici. Ni jednog momenta nisam imala, nikada, niti jednu ružnu riječ za njih, niti oni za mene. Što je to? Život? Suživot? Tko je kriv za rat? Ja misli da je to netko skroz tamo deseti davno povukao poteze, a mi smo bili mali i nemoćni. Krivim samo ove naše političare, prijašnje i sadašnje. Mislim da oni nama svima kroje kapu. Pet do deset posto ljudi živi lijepo od te nesretne politike, iz koje ja hoću da se izopćim. Možda to ljudi Hrvati ne osjete, ne osjete sigurno, ali taj govor mržnje mi jako osjetimo, i u Oluji, i mimo Oluje. Uvijek je još to prisutno - i u medijima i svugdje.“
„Mi prihvatamo Hrvatsku, ali nas Hrvatska ne prihvata.“