Ekonomska kriza i osjećaj beznađa u Crnoj Gori iz godine u godinu uzimaju danak u sve većm broju građana koji počine samoubistvo. Danas je Crna Gora zemlja u kojoj je stopa suicida daleko iznad svjetskog i pogotovo evropskog prosjeka. Ljekari, psiholozi i sociolozi daju gotovo isti odgovor na pitanje zbog čega je to tako. Po njima teška ekonomsko-socijalna kriza izaziva depresiju koja dovodi osobu u stanje kada je dići ruku na sebe za nju jedini izlaz.
Za sedam mjeseci ove godine policija je registrovala 76 slučajeva suicida, od čega u Podgorici čak 24. Za 210 dana ove godine u Herceg Novom je bilo 12 slučajeva samoubistava, Pljevljima 11, Bijelom Polju devet, Nikšiću osam, Baru sedam i u Beranama pet.
Statistika je izračunala da je stopa suicida u Crnoj Gori veoma izražena i iznosi 20 do 25 samoubica na 100.000 ljudi, dok je u svijetu taj prosjek 16, u Evropi 13 osoba koje dignu ruku na sebe.
Da bi se jedno samoubistvo desilo treba čovjeku da se dogodi mnogo toga jer je ono uslovljeno sa više faktora i gotovo nikada se ne dešava zbog jednog razloga. No glavni okidač za suicid je depresija, kaže poznati psihijatar Borislav Mitrić.
Tokom dugogodišnje prakse susretao se sa pacijentima kod kojih je teška ekonomska situacija izazvala depresiju i beznađe
“Kao što su na primjer nekada bili visoki vojni oficiri koji su sada u penziji ili neki drugi ljudi od položaja pa su morali svojevremeno da čekaju u redovima za hranu i kada je bila nestašica svega i svačega. Oni to jednostavno nijesu mogli da podnesu i vrlo lako su se odlučivali na samoubistvo. Na žalost, priličan broj njih je uspio u tom svom anumu ali bilo je i onih koje smo uspjeli da odvratimo od suicida. Ja sam poslije razgovarao sa tim ljudima i otprilike u jedno bi se mogao svesti razlog i njihov odgovor - Ne mogu da istrpim ovakav način života. To je kao u onoj narodnoj poslovici koja kaže da je najgore imati pa nemati. Ti ljudi su dovedeni u situaciju da nemaju ništa iako su nekada imali sve što im je bilo potrebno za normalan život”, kaže profesor Mitrić.
Siromaštvo, otkazi na poslu, neizvesna budućnost, psihosomatske boleste… Podugačak je spisak mogućih razloga za sve veći broj samoubistava u Crnoj Gori .
Prije Podgorice koja je sada prva po broju samoubistava tu neslavnu poziciju decenijama unazada imao je Nikšić, kao nekada industrijski grad.
Profiličar, Milisav Popović, inače Nikšićanin, kaže da su nekada samoubice bile uglavnom starije i bolesne osobe i da ga zabrinjava što se na taj čin u posljednje vrijeme sve više odlučuju i mladi.
“To je uglavnom omladina koja nije spremna i sposobna da se suoči sa određenim problemima, sa velikim gladima i željama koje ne mogu da utole i onda kreću ka toj fatalnoj stazi. Tu su i neke druge ugrožene grupe kao što su narkomani , kao što su ljudi sa već prisutnim određenim labilnostima i koji su vrlo spremni da sebi oduzmu život i u suštini ne treba im mnogo da im ta inicijativa bude glavna i primarna. Ono što mene zbunjuje jeste nedostatak odgovora od strane države i zajednice, nepostojanje tih call centara za pomoć, kao prve mjere da se sve to smiri.”
“Ako u društvu imate 8.250 nezaposlenih visokoškolaca, ako nezaposlenost bilježi tako nagli rast, ako 60 procenata ljudi ne vjeruje drugim ljudima to automatski znači da ne vjeruje ni sistemu jer u tom sistemu ne služe vanzemaljci nego ljudi , znači da u toj krizi povjerenja i u tom beznađu da se mogu naći neki dovoljni materijalni izvori za preživljavanje prosto niej moguće da takav društveni kontekst ne izazove ovakve drastične posljedice.”
To što među osobama koje su počinile samoubistvo prednjačke muškarci za profesoricu Jelušić je pokazatelj da je i tradicionalni mentalitet taj koji u pojedinim slučajevima dovodi do tragičnih posljedica zbog pritiska koji nameće samom muškarcu koji je po tradiciji glava kuće.
“To dugujemo tradicionalnom mentalitetu Crne Gore u kojem je muškarac taj koji bi trebalo prema opštem društvenom uvjerenju da radi i on je zadužen i obavezan da stvori, obezbijedi okvir u kojem će porodica da funkcioniše i opstaje.”
Stručnjake i javnost posebno brine što je samoubistvo na drugom mjestu kada je riječ o razlozima smrti adolescenata i mladih u dobi od 18 do 24 godine. Iako se u drugim državama najveći broj suicida dešava u proljeće, kod nas je to u tri najtoplija mjeseca junu, julu i avgustu.
Za sedam mjeseci ove godine policija je registrovala 76 slučajeva suicida, od čega u Podgorici čak 24. Za 210 dana ove godine u Herceg Novom je bilo 12 slučajeva samoubistava, Pljevljima 11, Bijelom Polju devet, Nikšiću osam, Baru sedam i u Beranama pet.
Statistika je izračunala da je stopa suicida u Crnoj Gori veoma izražena i iznosi 20 do 25 samoubica na 100.000 ljudi, dok je u svijetu taj prosjek 16, u Evropi 13 osoba koje dignu ruku na sebe.
Da bi se jedno samoubistvo desilo treba čovjeku da se dogodi mnogo toga jer je ono uslovljeno sa više faktora i gotovo nikada se ne dešava zbog jednog razloga. No glavni okidač za suicid je depresija, kaže poznati psihijatar Borislav Mitrić.
Tokom dugogodišnje prakse susretao se sa pacijentima kod kojih je teška ekonomska situacija izazvala depresiju i beznađe
“Kao što su na primjer nekada bili visoki vojni oficiri koji su sada u penziji ili neki drugi ljudi od položaja pa su morali svojevremeno da čekaju u redovima za hranu i kada je bila nestašica svega i svačega. Oni to jednostavno nijesu mogli da podnesu i vrlo lako su se odlučivali na samoubistvo. Na žalost, priličan broj njih je uspio u tom svom anumu ali bilo je i onih koje smo uspjeli da odvratimo od suicida. Ja sam poslije razgovarao sa tim ljudima i otprilike u jedno bi se mogao svesti razlog i njihov odgovor - Ne mogu da istrpim ovakav način života. To je kao u onoj narodnoj poslovici koja kaže da je najgore imati pa nemati. Ti ljudi su dovedeni u situaciju da nemaju ništa iako su nekada imali sve što im je bilo potrebno za normalan život”, kaže profesor Mitrić.
Siromaštvo, otkazi na poslu, neizvesna budućnost, psihosomatske boleste… Podugačak je spisak mogućih razloga za sve veći broj samoubistava u Crnoj Gori .
Prije Podgorice koja je sada prva po broju samoubistava tu neslavnu poziciju decenijama unazada imao je Nikšić, kao nekada industrijski grad.
Profiličar, Milisav Popović, inače Nikšićanin, kaže da su nekada samoubice bile uglavnom starije i bolesne osobe i da ga zabrinjava što se na taj čin u posljednje vrijeme sve više odlučuju i mladi.
“To je uglavnom omladina koja nije spremna i sposobna da se suoči sa određenim problemima, sa velikim gladima i željama koje ne mogu da utole i onda kreću ka toj fatalnoj stazi. Tu su i neke druge ugrožene grupe kao što su narkomani , kao što su ljudi sa već prisutnim određenim labilnostima i koji su vrlo spremni da sebi oduzmu život i u suštini ne treba im mnogo da im ta inicijativa bude glavna i primarna. Ono što mene zbunjuje jeste nedostatak odgovora od strane države i zajednice, nepostojanje tih call centara za pomoć, kao prve mjere da se sve to smiri.”
Božena Jelušić
Društveni kontekst je taj koji najčešće primora nekog emotivno labilnijeg pojedinca da digne ruku na sebe, kaže profesorica iz Budve Božena Jelušić:“Ako u društvu imate 8.250 nezaposlenih visokoškolaca, ako nezaposlenost bilježi tako nagli rast, ako 60 procenata ljudi ne vjeruje drugim ljudima to automatski znači da ne vjeruje ni sistemu jer u tom sistemu ne služe vanzemaljci nego ljudi , znači da u toj krizi povjerenja i u tom beznađu da se mogu naći neki dovoljni materijalni izvori za preživljavanje prosto niej moguće da takav društveni kontekst ne izazove ovakve drastične posljedice.”
To što među osobama koje su počinile samoubistvo prednjačke muškarci za profesoricu Jelušić je pokazatelj da je i tradicionalni mentalitet taj koji u pojedinim slučajevima dovodi do tragičnih posljedica zbog pritiska koji nameće samom muškarcu koji je po tradiciji glava kuće.
“To dugujemo tradicionalnom mentalitetu Crne Gore u kojem je muškarac taj koji bi trebalo prema opštem društvenom uvjerenju da radi i on je zadužen i obavezan da stvori, obezbijedi okvir u kojem će porodica da funkcioniše i opstaje.”
Stručnjake i javnost posebno brine što je samoubistvo na drugom mjestu kada je riječ o razlozima smrti adolescenata i mladih u dobi od 18 do 24 godine. Iako se u drugim državama najveći broj suicida dešava u proljeće, kod nas je to u tri najtoplija mjeseca junu, julu i avgustu.