U Bosni i Hercegovini nema podataka o broju oboljelih od posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP). Paralelno, dok u javnost i prođu informacije o tom sindromu kod muškaraca, gotovo na marginama ostaju žene i djeca koji već godinama pate od tog poremećaja. Situaciju komplicira teška ekonomska kriza i nezaposlenost, koja dodatno narušava psihičko zdravlje onih koji su prošli kroz ratne traume.
Kadu Hotić rat je zatekao u Srebrenici. Život se pretvorio u noćnu moru - ispočetka stalno granatiranje, dani i mjeseci bez hrane, struje, pa i vode, uz stalni strah da li će porodica preživjeti. A potom nestanak sina, muža i dva brata:
„Sve je to rezultiralo teškim patnjiama, iščekivanjima, nekim nadama, strahom za moje koji su odvedeni - hoće li preživjeti. Na kraju doživim krah - nema ih, mrtvi su, tražim ih danas po grobnicama. Jedne sam našla, jedne još nisam. Mog sina još nikad nisam našla.“
Ratna tragedija nepovratno je narušila Kadino zdravlje. Osim teškog artritisa, ova žena danas pati od košmara i strahova:
„To su neka proganjanja, to su neki nemiri. Budim se noću, palim televizor da zaboravim, da ne mislim na to. Imam također strašno teške misli, promišljanja kako je moj sin završio, koju je patnju preživio do smrti - jer nemam još informaciju kako je usmrćen.“
Posttraumatski stresni poremećaj stručni je naziv za psihološke posljedice traumatičnih događaja. U Bosni i Hercegovini ne zna se broj oboljelih od PTSP-a, a posebno marginalizovani su žene i djeca koji pate od tog poremećaja.
Udruženja oboljelih u BiH najčešće okupljaju muškarce koji su prošli kroz ratne traume, dok su žene i djeca ostali u drugom planu. Tuzlansko udruženje “Snaga žene” već desetak godina radi u povratničkim naseljima i kolektivnim centrima sa ženama i djecom koji pate od PTSP-a. Psiholog iz tog udruženja, Sanja Petrović, upozorava da su te osobe izložene stalnoj retraumatizaciji:
„Od onoga da svašta vide na medijima, pa do onih godišnjica obilježavanja, pa novih ukopa, od toga jesu li im pronašli bližnje ili nisu, pa se onda tu javila i tzv. trauma povratka koja je vezana za ono da li će im biti obnovljene kuće, hoće li se vratiti, neće, da li moraju napustiti kolektivne centre ili ne... I to dodatno komplikuje tu situaciju.“
Uticaj siromaštva
PTSP je na neki način doživotni problem, iako simptomi ne moraju stalno da budu prisutni, napominje magistar kliničke psihologije Tanja Popović:
„Neko ko ovog časa nema simptoma posttraumatskog, ali ukoliko mu se desi neki drugi nepovoljni životni događaj, i stara trauma može da se reaktivira.“
Djeca koja nisu dobila dovoljno emocionalne podrške od svoje uže okoline, ali i djeca koja su naknadno bila izložena drugim stresovima podložna su hroničnim posljedicama traumatskih događaja, objašnjava Tanja Popović. Jedna od takvih situacija svakako je siromaštvo. Sve to, kaže Popovićeva, može da se odrazi na negativan moralni razvoj, nepovjerenje u budućnost, odustajanje od uspjeha u školi i izgrađivanje vrlo negativne slike o sebi i svojoj okolini. Njeno mišljenje dijeli i predsjednica udruženja Snaga žene Branka Antić - Štauber:
„Ako pored PTSP-a, koji se dogodio zbog ratne traume ili nekakvih drugih dešavanja, imamo još lošu socijalnu i ekonomsku situaciju, loš ili neadekvatan zdravstveni sistem koji je u stanju da se brine o takvim ljudima, onda će se PTSP, naravno, pogoršavati i dolaziće do različitih neželjenih situacija - samoubistava, masovnih ubistava, nasilja u podici, konzumacije droge, alkohola i ostalih poroka koji destruiraju ličnost, a samim tim i društvo.“
Podatak da se u Bosni i Hercegovini ne zna ni okvirni broj oboljelih od PTSP-a ilustruje brigu države i entiteta na tom polju. Branka Antić - Štauber ističe da bi institucije BiH trebalo da ustanove mrežu podrške oboljelima od PTSP-a koja bi uvezala centre za socijalni rad, škole, domove zdravlja i nevladine organizacije.
Nezvanične procjene govore da je oko 10 posto građana BiH zatražilo stručnu pomoć zbog PTSP-a, ali neki podaci ukazuju da gotovo 50 posto bh. stanovništva ima simptome tog poremećaja. Najosjetljivija populacija u tome - djeca i žene, i dalje su bez sistemske i organizovane podrške.
*****
Pročitajte i ostale priloge iz programa Pred licem pravde:
NVO podsećaju na obavezu hapšenja Mladića
Na svakom daljem koraku biće Mladić
Još uvijek niko nije odgovarao za ratnu propagandu
Oboljeli od PTSP-a izloženi stalnoj retraumatizaciji
Lalović i Škiljević osuđeni za zločine na Kuli
Phillips: CIlj Sarajevsko-romanijskog kopusa bila je blokada Sarajeva
*****
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici. (Autori programa Pred licem pravde: Merdijana Sadović, Sabina Čabaravdić)
Kadu Hotić rat je zatekao u Srebrenici. Život se pretvorio u noćnu moru - ispočetka stalno granatiranje, dani i mjeseci bez hrane, struje, pa i vode, uz stalni strah da li će porodica preživjeti. A potom nestanak sina, muža i dva brata:
„Sve je to rezultiralo teškim patnjiama, iščekivanjima, nekim nadama, strahom za moje koji su odvedeni - hoće li preživjeti. Na kraju doživim krah - nema ih, mrtvi su, tražim ih danas po grobnicama. Jedne sam našla, jedne još nisam. Mog sina još nikad nisam našla.“
Ratna tragedija nepovratno je narušila Kadino zdravlje. Osim teškog artritisa, ova žena danas pati od košmara i strahova:
„To su neka proganjanja, to su neki nemiri. Budim se noću, palim televizor da zaboravim, da ne mislim na to. Imam također strašno teške misli, promišljanja kako je moj sin završio, koju je patnju preživio do smrti - jer nemam još informaciju kako je usmrćen.“
Posttraumatski stresni poremećaj stručni je naziv za psihološke posljedice traumatičnih događaja. U Bosni i Hercegovini ne zna se broj oboljelih od PTSP-a, a posebno marginalizovani su žene i djeca koji pate od tog poremećaja.
Udruženja oboljelih u BiH najčešće okupljaju muškarce koji su prošli kroz ratne traume, dok su žene i djeca ostali u drugom planu. Tuzlansko udruženje “Snaga žene” već desetak godina radi u povratničkim naseljima i kolektivnim centrima sa ženama i djecom koji pate od PTSP-a. Psiholog iz tog udruženja, Sanja Petrović, upozorava da su te osobe izložene stalnoj retraumatizaciji:
„Od onoga da svašta vide na medijima, pa do onih godišnjica obilježavanja, pa novih ukopa, od toga jesu li im pronašli bližnje ili nisu, pa se onda tu javila i tzv. trauma povratka koja je vezana za ono da li će im biti obnovljene kuće, hoće li se vratiti, neće, da li moraju napustiti kolektivne centre ili ne... I to dodatno komplikuje tu situaciju.“
Uticaj siromaštva
PTSP je na neki način doživotni problem, iako simptomi ne moraju stalno da budu prisutni, napominje magistar kliničke psihologije Tanja Popović:
„Neko ko ovog časa nema simptoma posttraumatskog, ali ukoliko mu se desi neki drugi nepovoljni životni događaj, i stara trauma može da se reaktivira.“
Neko ko ovog časa nema simptoma posttraumatskog, ali ukoliko mu se desi neki drugi nepovoljni životni događaj, i stara trauma može da se reaktivira.
Djeca koja nisu dobila dovoljno emocionalne podrške od svoje uže okoline, ali i djeca koja su naknadno bila izložena drugim stresovima podložna su hroničnim posljedicama traumatskih događaja, objašnjava Tanja Popović. Jedna od takvih situacija svakako je siromaštvo. Sve to, kaže Popovićeva, može da se odrazi na negativan moralni razvoj, nepovjerenje u budućnost, odustajanje od uspjeha u školi i izgrađivanje vrlo negativne slike o sebi i svojoj okolini. Njeno mišljenje dijeli i predsjednica udruženja Snaga žene Branka Antić - Štauber:
„Ako pored PTSP-a, koji se dogodio zbog ratne traume ili nekakvih drugih dešavanja, imamo još lošu socijalnu i ekonomsku situaciju, loš ili neadekvatan zdravstveni sistem koji je u stanju da se brine o takvim ljudima, onda će se PTSP, naravno, pogoršavati i dolaziće do različitih neželjenih situacija - samoubistava, masovnih ubistava, nasilja u podici, konzumacije droge, alkohola i ostalih poroka koji destruiraju ličnost, a samim tim i društvo.“
Podatak da se u Bosni i Hercegovini ne zna ni okvirni broj oboljelih od PTSP-a ilustruje brigu države i entiteta na tom polju. Branka Antić - Štauber ističe da bi institucije BiH trebalo da ustanove mrežu podrške oboljelima od PTSP-a koja bi uvezala centre za socijalni rad, škole, domove zdravlja i nevladine organizacije.
Nezvanične procjene govore da je oko 10 posto građana BiH zatražilo stručnu pomoć zbog PTSP-a, ali neki podaci ukazuju da gotovo 50 posto bh. stanovništva ima simptome tog poremećaja. Najosjetljivija populacija u tome - djeca i žene, i dalje su bez sistemske i organizovane podrške.
*****
Pročitajte i ostale priloge iz programa Pred licem pravde:
NVO podsećaju na obavezu hapšenja Mladića
Na svakom daljem koraku biće Mladić
Još uvijek niko nije odgovarao za ratnu propagandu
Oboljeli od PTSP-a izloženi stalnoj retraumatizaciji
Lalović i Škiljević osuđeni za zločine na Kuli
Phillips: CIlj Sarajevsko-romanijskog kopusa bila je blokada Sarajeva
*****
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici. (Autori programa Pred licem pravde: Merdijana Sadović, Sabina Čabaravdić)