Od kada postoji novinarstvo, postoje i novinari koji izvještavaju u korist nečijeg interesa. Koliko god kodeks profesije zabranjivao, u ratovima se i novinari znaju svrstati na neku od strana. Postoje, nažalost, i oni koji se direktno uključuju u ratno-huškačku propagandu, što se naročito zorno pokazalo u posljednjim ratovima na Balkanu. Slučajevi su više nego brojni, a da stvar bude gora, niti jedan novinar, ali ni medijska kuća nisu odgovarali - ni krivično, ni moralno.
Iako je i u proteklom bh. ratu novinarska riječ povremeno bila ubojitija od metka, a njene žrtve brojne, za takav zločin još niko nije odgovarao. U BiH, ali i regionu, nije zabilježen nijedan slučaj da je novinar optužen ili kažnjen za podstrekivanje zločina, podsjeća glavna urednica sarajevskog Oslobođenja Vildana Selimbegović:
„Činjenica je da smo opredijeljeni za kratka pamćenja i bojim se da je sve ono što je u ovim siromašnim godinama uslijedilo jako puno novinara, medija dovelo u takvu ovisnost od političkih partija - da li onih istih za koje su radili u ratu ili one koje su pronašli nakon rata, da bismo trebali početi pričati o vraćanju dostojanstvu profesije, pa vjerovatno da bismo došli i do te teme,.“
Ovim teškim pitanjem malo se bavila i sama profesija. Među rijetkim objavljenim djelima na ovu temu izdvaja se knjiga „Kovanje rata“, autora Marka Thompsona, a film slične sadržine priprema i bh. dugogodišnnji novinar i direktor Media Centra u Sarajevu Boro Kontić. U BiH, ali i regionu, u svim poslijeratnim godinama nije bilo dovoljno snage da se o ovome govori, dodaje Kontić:
„Ja sam našao primjera novinarstva koje je, zapravo, uzrokovalo teške posljedice, uključujući i smrtne posljedice po ljude, ali nije bilo snage u ovdašnjoj javnosti, a posebno novinarskoj, da se ta tema zaista otvori. Uradio je i Kemal Kurspahić, ja bih rekao - možda i najbolje djelo iz te oblasti. Ono je govorilo o novinarstvu na prostoru bivše Jugoslavije od 1945. do 2000., u kojem je on baš na više načina upravo otvorio ovo pitanje i ostavio nekoliko karakterističnih primjera ne samo iz bosanskohrecegovačkog nego posebno iz srpskog, hrvatskog i crnogorskog novinarstva. Ali sve su to stvari koje su prošle na neki način ugluho.“
Mašinerija koja je ostavljala krv i suze
Ugledni teoretičar novinarske etike Claude Jean Bertrand postavio je opšta načela izvještavanja kojih se treba pridržavati i u ratu. To su poštovati život i afirmisati solidarnost među ljudima. Temeljne zabrane u izvještavanju jesu: ne lagati, ne prisvajati tuđa dobra i ne nanositi nepotrebnu bol.
Veliki broj novinara u BiH, ali i šire, tokom burnih 90-tih na Balkanu radio je upravo suprotno, smatra dugogodišnji novinar koji je trenutno na čelu Helsinškog komiteta za ljudska prava u BiH Sinan Alić:
„Značajna imena bili su transmisija te mašinerije koja je na ovim prostorima ex-Jugoslavije ostavljala krv i suze iza sebe. Novinari su odigrali značajnu ulogu u toj mašineriji. Zašto nisu ušlu u sudnice, ja sad ne znam, ali mislim da je i do profesije. Mislim da profesija nije smogla snage da se uhvati u koštac, pa ajko ništa drugo, da napravi neku bijelu, žutu, zelenu - ili ne znam ni ja kako bih je nazvao - knjigu, da nakon istraživanja evidentira kako su se ponašali neki novinari, pa i neke redakcije, u tim najtežim trenucima.“
U nekim predmetima za ratni zločin koji su procesuirani identifikovani su pojedini mediji kao ratno-huškački, podsjeća Alić:
„Gdje je tačno konstatovano da je djelovanje Kozarskog vjesnika i tadašnjeg Radio Prijedora imalo za posljedicu zločin. Pa čak i da ne budu kažnjeni sudski, ponašanje nekih novinara, šagoljizam, je postao sinonim za to ratno-huškačko novinarstvo. Ili tamo raznorazne milijane. Dakle sadašnji novinari koji rade taj posao treba da shvate da tako kako su radili nečasni ljudi u to vrijeme ne može se raditi.“
U trenutku kada se pravda i bosanskohercegovačko, pa i regionalno pravosuđe čine nemoćnim da procesuiraju direktne izvršioce i egzekutore ratnih zločina, malo je vjerovatno da će se ratno-huškačko novinarstvo i novinari ikada naći pred licem pravde, ističe predsjednik Helsinškog odbora RS Branko Todorović:
„Pogotovo što se uvijek tada otvara niz pitanja da li su novinari bili samo, a činjenica je da jesu, marionete u rukama politike i političara. Prema tome, odgovornost novinara svakako postoji. Ona je vrlo velika i vrlo ozbiljna. Oni snose sigurno odgovornost za brutalnost, koja je neviđena nakon Drugog svjetskog rata u Evropi. Oni snose odgovornost za dehumanizaciju etničkih grupa koje su na taj način postale žrtve nasilja koje se činilo maltene dozvoljenim. Ali pitanje je da li bi sudski proces i na koji način, gdje, pred kojim sudom da bide vođen, doprinio da se to više ne ponovi, ili možda da znamo više o tome čija je odgovornost veća - da li politike i političara, da li novinara i medija.“
Za sada, gotovo dvije decenije nakon početka rata na prostorima bivše Jugoslavije jedino je Tužilaštvo za ratne zločine Srbije pokrenulo je istragu o odgovornosti medija i novinara za podstrekivanje ratnih zločina početkom devedesetih. Istraga o odgovornosti medija pokrenuta je nakon izjava svjedoka tokom suđenja za masakr 200 Hrvata na farmi Ovčara kod Vukovara 1991. godine, i za ubistvo 25 Bošnjaka u Zvorniku 1992. Iz Tužilaštva je potvrđeno da su se na ovim suđenjima mogli čuti i iskazi nekih od okrivljenih u kojima navode da su ih upravo pojedini tekstovi i izveštaji elektronskih medija stimulisali da učestvuju u zločinima.
*****
Pročitajte i ostale priloge iz programa Pred licem pravde:
NVO podsećaju na obavezu hapšenja Mladića
Na svakom daljem koraku biće Mladić
Još uvijek niko nije odgovarao za ratnu propagandu
Oboljeli od PTSP-a izloženi stalnoj retraumatizaciji
Lalović i Škiljević osuđeni za zločine na Kuli
Phillips: CIlj Sarajevsko-romanijskog kopusa bila je blokada Sarajeva
*****
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici. (Autori programa Pred licem pravde: Merdijana Sadović, Sabina Čabaravdić)
Iako je i u proteklom bh. ratu novinarska riječ povremeno bila ubojitija od metka, a njene žrtve brojne, za takav zločin još niko nije odgovarao. U BiH, ali i regionu, nije zabilježen nijedan slučaj da je novinar optužen ili kažnjen za podstrekivanje zločina, podsjeća glavna urednica sarajevskog Oslobođenja Vildana Selimbegović:
„Činjenica je da smo opredijeljeni za kratka pamćenja i bojim se da je sve ono što je u ovim siromašnim godinama uslijedilo jako puno novinara, medija dovelo u takvu ovisnost od političkih partija - da li onih istih za koje su radili u ratu ili one koje su pronašli nakon rata, da bismo trebali početi pričati o vraćanju dostojanstvu profesije, pa vjerovatno da bismo došli i do te teme,.“
Ovim teškim pitanjem malo se bavila i sama profesija. Među rijetkim objavljenim djelima na ovu temu izdvaja se knjiga „Kovanje rata“, autora Marka Thompsona, a film slične sadržine priprema i bh. dugogodišnnji novinar i direktor Media Centra u Sarajevu Boro Kontić. U BiH, ali i regionu, u svim poslijeratnim godinama nije bilo dovoljno snage da se o ovome govori, dodaje Kontić:
„Ja sam našao primjera novinarstva koje je, zapravo, uzrokovalo teške posljedice, uključujući i smrtne posljedice po ljude, ali nije bilo snage u ovdašnjoj javnosti, a posebno novinarskoj, da se ta tema zaista otvori. Uradio je i Kemal Kurspahić, ja bih rekao - možda i najbolje djelo iz te oblasti. Ono je govorilo o novinarstvu na prostoru bivše Jugoslavije od 1945. do 2000., u kojem je on baš na više načina upravo otvorio ovo pitanje i ostavio nekoliko karakterističnih primjera ne samo iz bosanskohrecegovačkog nego posebno iz srpskog, hrvatskog i crnogorskog novinarstva. Ali sve su to stvari koje su prošle na neki način ugluho.“
Mašinerija koja je ostavljala krv i suze
Ugledni teoretičar novinarske etike Claude Jean Bertrand postavio je opšta načela izvještavanja kojih se treba pridržavati i u ratu. To su poštovati život i afirmisati solidarnost među ljudima. Temeljne zabrane u izvještavanju jesu: ne lagati, ne prisvajati tuđa dobra i ne nanositi nepotrebnu bol.
Novinari su odigrali značajnu ulogu u toj mašineriji. Zašto nisu ušlu u sudnice, ja sad ne znam, ali mislim da je i do profesije.
„Značajna imena bili su transmisija te mašinerije koja je na ovim prostorima ex-Jugoslavije ostavljala krv i suze iza sebe. Novinari su odigrali značajnu ulogu u toj mašineriji. Zašto nisu ušlu u sudnice, ja sad ne znam, ali mislim da je i do profesije. Mislim da profesija nije smogla snage da se uhvati u koštac, pa ajko ništa drugo, da napravi neku bijelu, žutu, zelenu - ili ne znam ni ja kako bih je nazvao - knjigu, da nakon istraživanja evidentira kako su se ponašali neki novinari, pa i neke redakcije, u tim najtežim trenucima.“
U nekim predmetima za ratni zločin koji su procesuirani identifikovani su pojedini mediji kao ratno-huškački, podsjeća Alić:
„Gdje je tačno konstatovano da je djelovanje Kozarskog vjesnika i tadašnjeg Radio Prijedora imalo za posljedicu zločin. Pa čak i da ne budu kažnjeni sudski, ponašanje nekih novinara, šagoljizam, je postao sinonim za to ratno-huškačko novinarstvo. Ili tamo raznorazne milijane. Dakle sadašnji novinari koji rade taj posao treba da shvate da tako kako su radili nečasni ljudi u to vrijeme ne može se raditi.“
Pitanje je da li bi sudski proces i na koji način, gdje, pred kojim sudom da bide vođen, doprinio da se to više ne ponovi, ili možda da znamo više o tome čija je odgovornost veća - da li politike i političara, da li novinara i medija.
„Pogotovo što se uvijek tada otvara niz pitanja da li su novinari bili samo, a činjenica je da jesu, marionete u rukama politike i političara. Prema tome, odgovornost novinara svakako postoji. Ona je vrlo velika i vrlo ozbiljna. Oni snose sigurno odgovornost za brutalnost, koja je neviđena nakon Drugog svjetskog rata u Evropi. Oni snose odgovornost za dehumanizaciju etničkih grupa koje su na taj način postale žrtve nasilja koje se činilo maltene dozvoljenim. Ali pitanje je da li bi sudski proces i na koji način, gdje, pred kojim sudom da bide vođen, doprinio da se to više ne ponovi, ili možda da znamo više o tome čija je odgovornost veća - da li politike i političara, da li novinara i medija.“
Za sada, gotovo dvije decenije nakon početka rata na prostorima bivše Jugoslavije jedino je Tužilaštvo za ratne zločine Srbije pokrenulo je istragu o odgovornosti medija i novinara za podstrekivanje ratnih zločina početkom devedesetih. Istraga o odgovornosti medija pokrenuta je nakon izjava svjedoka tokom suđenja za masakr 200 Hrvata na farmi Ovčara kod Vukovara 1991. godine, i za ubistvo 25 Bošnjaka u Zvorniku 1992. Iz Tužilaštva je potvrđeno da su se na ovim suđenjima mogli čuti i iskazi nekih od okrivljenih u kojima navode da su ih upravo pojedini tekstovi i izveštaji elektronskih medija stimulisali da učestvuju u zločinima.
*****
Pročitajte i ostale priloge iz programa Pred licem pravde:
NVO podsećaju na obavezu hapšenja Mladića
Na svakom daljem koraku biće Mladić
Još uvijek niko nije odgovarao za ratnu propagandu
Oboljeli od PTSP-a izloženi stalnoj retraumatizaciji
Lalović i Škiljević osuđeni za zločine na Kuli
Phillips: CIlj Sarajevsko-romanijskog kopusa bila je blokada Sarajeva
*****
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici. (Autori programa Pred licem pravde: Merdijana Sadović, Sabina Čabaravdić)
