U sklopu ovogodišnjeg „Modula Memorija“, projekta koji ima namjeru da njegovanjem sjećanja, ljude učini boljim i suosjećajnijim, u Sarajevu je prikazan film „Une vie avec Oradour“ (Preživjeti Oradour). Ovaj dokumentarac problematizira najveći masakr nad civilima u Francuskoj pod Njemačkom okupacijom tokom Drugog svjetskog rata. Nakon projekcije priređena je debata na kojoj je govorio preživjeli ovog masakra.
Desetog juna 1944. u francuskom gradiću Oradour-sur-Glane počinjen je neviđeni zločin. Tog dana, 19-ogodišnjem Robertu Hébrasu nacisti su ubili majku, dvije sestre, odnosno 642 stanovnika tog grada. On je jedan od šest preživjelih tog masakra.
U filmu „Preživjeti Oradour“, snimljen u ruševinama sela-mučenika, Robert u detalje pripovijeda šta se desilo taj dan. Riječ je o tragediji koja je duboko urezana u kolektivno sjećanje, najvećem masakru nad civilima koji je počinjen u Francuskoj pod njemačkom okupacijom.
„Morate razumjeti da, prije nego se masakr desio, nisam imao ništa protiv Njemačke. Kada sam spoznao da su ubili moju porodicu, susjede, prijatelje - to se promijenilo. Međutim, znao sam da treba nastaviti živjeti. Razmišljao sam i donio odluku da trebam shvatiti i da je njemački narod - moj narod. Pogotovo je tome doprinijela činjenica da me je bivši njemački kancelar Willy Brandt pozvao na mirovnu konferenciju u Nirnbergu. Shvatio sam da generacije koje su došle nisu odgovorne za masakr koji su počinili njihovi prethodnici i da im ne trebam okrenuti leđa. Istovremeno, moja je dužnost da svjedočim o tome, da govorim kako se takve stvari više ne bi ponavljale. Međutim, one se, nažalost, i danas ponavljaju“, kaže za RSE protagonista ovog filma.
Robert Hébras danas ima 87 godina. Otac je jednog sina i djed dva unuka. Dugo godina nakon masakra 1944. nije govorio o tom događaju. Početkom sudskih procesa u Francuskoj i Njemačkoj, kada su ga novinari obasipali pitanjima, počeo je i sam otvoreno govoriti i svjedočiti.
„Suđenjem u Bordou 1953. bio sam jako razočaran. Presuda me je razočarala. Želio sam da počinioci masakra budu kažnjeni, jer sam vidio da onaj koji je priznao da je počinio zločin, ni devet godina kasnije nije žalio za onim što je uradio. Dobio je samo četiri godine kazne i bio je pušten nakon toga. Tog trenutka bio sam potpuno razočaran u francusko pravosuđe. Žrtve masakra u Oradouru nisu dobile nikakvu odštetu. Ne tražim novac, jer novac ne vraća mrtve. Najviše bih volio da sam dobio izvinjenje koje od Njemačke ni 68 godina kasnije nisam dobio. Nijedan njemački vojnik, čak ni anonimno, nije od mene zatražio oprost, a to je ono što bih volio više od svega“, iskreno će Hébras.
Ova priča svakako je doprinijela ponovnom bratimljenju francusko-njemačkih veza.
„Izgradnjom Memorijalnog centra napravili smo jedno međunarodno mjesto u koje dovodimo ljude iz svih zemalja. Tamo organizujemo seminare, a na jednom je učestvovala i BiH. Ukratko, to je postalo mjesto gdje se ljudi spajaju. Spomenimo da je Njemačkoj trebalo otprilike 60 godina da se dovede u situaciju pomirenja. Tri generacije ljudi su bile potrebne da bi se došlo do jasnog stanja. Zašto toliko dugo!? Bilo je mnogo protagonista sa toliko oprečnih stavova i zato je bilo potrebno vremena da bi se uspostavila i utvrdila jedna prava istina. Na taj način su se dali temelji onome što je prava istina, da uspostavimo jedno normalno stanje gdje se tačno zna ko je šta počinio i šta je istina“, kaže historičar Memorijalnog centra u Oradouru Pascal Plas.
„Preživjeri Oradour“ nije jedini film ove vrste koji govori o masakru 1944. godine. Međutim, razlika je što u drugim dokumentarcima preživjeli nikad nisu govorili na licu mjesta.
Želja režisera Patricka Séraudiea je bila da Robert publiku provede kroz mjesto i da prepriča šta se tamo desilo.
„Želio sam ovim filmom pokazati da se historija ponavlja, da se masakri ponovo čine. Danas smo svjedoci šta se dešava u Siriji. Hébras je dobro primijetio i uporedio sitaciju u Oradouru sa genocidom u Srebrenici. Zaista, riječ je o jednoj univerzalnoj dimenziji zla. Film smo već prikazali u osnovnim i srednjim školama u Francuskoj. Radimo na tome da se najesen prikaže i u njemačkim kinima. Čak smo dobili sredstva za finansiranje ovog filma. Spriječiti krvoprolića, ratovanja, te ohrabriti ratne zločince da se suoče sa pravdom i nikad ne pomisle da ponovo izvrše neki zločin, to je namjera ovog dokumentarca, te smo zato odlučili prikazati ga ovdje u Bosni i Hercegovini“, zaključuje Séraudie.
Desetog juna 1944. u francuskom gradiću Oradour-sur-Glane počinjen je neviđeni zločin. Tog dana, 19-ogodišnjem Robertu Hébrasu nacisti su ubili majku, dvije sestre, odnosno 642 stanovnika tog grada. On je jedan od šest preživjelih tog masakra.
U filmu „Preživjeti Oradour“, snimljen u ruševinama sela-mučenika, Robert u detalje pripovijeda šta se desilo taj dan. Riječ je o tragediji koja je duboko urezana u kolektivno sjećanje, najvećem masakru nad civilima koji je počinjen u Francuskoj pod njemačkom okupacijom.
„Morate razumjeti da, prije nego se masakr desio, nisam imao ništa protiv Njemačke. Kada sam spoznao da su ubili moju porodicu, susjede, prijatelje - to se promijenilo. Međutim, znao sam da treba nastaviti živjeti. Razmišljao sam i donio odluku da trebam shvatiti i da je njemački narod - moj narod. Pogotovo je tome doprinijela činjenica da me je bivši njemački kancelar Willy Brandt pozvao na mirovnu konferenciju u Nirnbergu. Shvatio sam da generacije koje su došle nisu odgovorne za masakr koji su počinili njihovi prethodnici i da im ne trebam okrenuti leđa. Istovremeno, moja je dužnost da svjedočim o tome, da govorim kako se takve stvari više ne bi ponavljale. Međutim, one se, nažalost, i danas ponavljaju“, kaže za RSE protagonista ovog filma.
Robert Hébras danas ima 87 godina. Otac je jednog sina i djed dva unuka. Dugo godina nakon masakra 1944. nije govorio o tom događaju. Početkom sudskih procesa u Francuskoj i Njemačkoj, kada su ga novinari obasipali pitanjima, počeo je i sam otvoreno govoriti i svjedočiti.
„Suđenjem u Bordou 1953. bio sam jako razočaran. Presuda me je razočarala. Želio sam da počinioci masakra budu kažnjeni, jer sam vidio da onaj koji je priznao da je počinio zločin, ni devet godina kasnije nije žalio za onim što je uradio. Dobio je samo četiri godine kazne i bio je pušten nakon toga. Tog trenutka bio sam potpuno razočaran u francusko pravosuđe. Žrtve masakra u Oradouru nisu dobile nikakvu odštetu. Ne tražim novac, jer novac ne vraća mrtve. Najviše bih volio da sam dobio izvinjenje koje od Njemačke ni 68 godina kasnije nisam dobio. Nijedan njemački vojnik, čak ni anonimno, nije od mene zatražio oprost, a to je ono što bih volio više od svega“, iskreno će Hébras.
Oradour-sur-Glane
Godine 1999. na ulazu u Oradour izgrađen je Memorijalni centar. Posjetioci iz svih krajeva svijeta svakodnevno dolaze, a vrlo često im je „turistički vodič“ i sam Robert Hébras.Ova priča svakako je doprinijela ponovnom bratimljenju francusko-njemačkih veza.
„Izgradnjom Memorijalnog centra napravili smo jedno međunarodno mjesto u koje dovodimo ljude iz svih zemalja. Tamo organizujemo seminare, a na jednom je učestvovala i BiH. Ukratko, to je postalo mjesto gdje se ljudi spajaju. Spomenimo da je Njemačkoj trebalo otprilike 60 godina da se dovede u situaciju pomirenja. Tri generacije ljudi su bile potrebne da bi se došlo do jasnog stanja. Zašto toliko dugo!? Bilo je mnogo protagonista sa toliko oprečnih stavova i zato je bilo potrebno vremena da bi se uspostavila i utvrdila jedna prava istina. Na taj način su se dali temelji onome što je prava istina, da uspostavimo jedno normalno stanje gdje se tačno zna ko je šta počinio i šta je istina“, kaže historičar Memorijalnog centra u Oradouru Pascal Plas.
„Preživjeri Oradour“ nije jedini film ove vrste koji govori o masakru 1944. godine. Međutim, razlika je što u drugim dokumentarcima preživjeli nikad nisu govorili na licu mjesta.
Želja režisera Patricka Séraudiea je bila da Robert publiku provede kroz mjesto i da prepriča šta se tamo desilo.
„Želio sam ovim filmom pokazati da se historija ponavlja, da se masakri ponovo čine. Danas smo svjedoci šta se dešava u Siriji. Hébras je dobro primijetio i uporedio sitaciju u Oradouru sa genocidom u Srebrenici. Zaista, riječ je o jednoj univerzalnoj dimenziji zla. Film smo već prikazali u osnovnim i srednjim školama u Francuskoj. Radimo na tome da se najesen prikaže i u njemačkim kinima. Čak smo dobili sredstva za finansiranje ovog filma. Spriječiti krvoprolića, ratovanja, te ohrabriti ratne zločince da se suoče sa pravdom i nikad ne pomisle da ponovo izvrše neki zločin, to je namjera ovog dokumentarca, te smo zato odlučili prikazati ga ovdje u Bosni i Hercegovini“, zaključuje Séraudie.