Asocijacija za sprečavanje nekažnjivosti napravila je izvještaj o problemima sa kojima se, 17 godina nakon kraja rata u BiH, suočavaju žrtve silovanja, seksualnog nasilja i torture, kao i porodice nestalih u periodu između 1992. i 1995. godine. Izvještaj je sačinjen u saradnji sa 11 udruženja žrtava sa područja cijele BiH, te nevladinih organizacija koje rade sa civilnim žrtvama rata.
Bosna i Hercegovina i 17 godina nakon rata nema tačne podatke o broju nestalih, silovanih i seksualno zlostavljanih osoba tokom devedesetih godina prošlog vijeka. Postoje nezvanični podaci kojima se svakodnevno manipuliše i koji se najčešće zloupotrebljavaju u političke svrhe.
To je razlog zbog kojeg je Asocijacija za sprečavanje nekažnjivosti napravila izvještaj u kojem od bh. vlasti zahtijeva da napravi jedinstvenu bazu podataka u kojoj bi se, između ostalog, imenom i prezimenom navele sve nestale, silovane i seksualno zlostavljane osobe tokom rata.
„Precizni podaci o broju su prvi korak ka rješavanju nekih od problema, tj. ka eliminisanju prakse kršenja ljudskih prava ovih populacija iz razloga što se ne mogu čak ni reparacije dodijeliti žrtvama ukoliko se ne zna njihov broj. Jer ne mogu se u praksi staviti određeni programi reparacije ili drugih oblika obeštećenja ukoliko se ne zna o kojem broju žrtava se radi“, kaže predstavnica Asocijacije Lejla Mamut.
Uprkos tome što je Haški tribunal 67 osoba teretio za silovanje i druge vidove seksualnog nasilja, od čega ih je 35 pravomoćno osuđeno zbog tog ratnog zločina, još uvijek se ne zna broj silovanih žena i muškaraca tokom rata u BiH.
„Nas ima nekolicina žena, oko stotinu, koje hrabro i argumentovano govore o onome što su preživjele. Ali nismo sve iste - jer kad uzimamo izjave i neke kažu. ’Molm vas, nemojte slučajno da bude neka žena sa mog područja koja će me prepoznati.’“, priča Bakira Hasečić.
Pored toga što nema podatke o broju silovanih i seksualno zlostavljanih, Bosna i Hercegovina nema precizne podatke ni o broju nestalih. U Institutu za nestale osobe BiH kažu kako su do sada prikupili informacije o 34.964 neverifikovane nestale osobe. Prema istom izvoru, traga se još za 8.430 nestalih.
Nevladin sektor nezadovoljan
Formiranje jedinstvene baze podataka, prema riječima jednog od direktora Instituta Marka Jurišića, dovelo bi do bržeg traženja:
„Mi smo svjesni da iz dana imamo s jedne strane preuveličavanje broja žrtava, a s druge strane umanjivanje broja žrtava. I neprestano se vrši politizacija žrtvama rata, što dodatno nanosi bol članovima obitelji.“
Uprkos tome što u Institutu za nestale osobe BiH kažu kako je do sada pronađeno oko 70 posto nestalih osoba, te da je Bosna i Hercegovina jedna od rijetkih država u svijetu koja je pronašla tako veliki broj nestalih nakon ratnih sukoba, nevladine organizacije koje okupljaju porodice žrtava nisu zadovoljne dosadašnjim tempom potrage.
Tako, primjerice, članovi porodica okupljenih u Udrugu hrvatskih stradalnika „Grabovica 93“ tragaju za još 18 tijela, a od dosadašnjih 33, koliko ih je pronađeno, tek su dva bila kompletna.
„Što dosta obitelji boli kad znamo kad se zločin desio, ko je počinio zločin, ali ona najbitnij stvar - tijela nema“, kaže predsjednik Udruge Josip Drežnjak.
I dok udruženja žrtava sa područja cijele Bosne i Hercegovine insistiraju na jedinstvenoj bazi podataka nestalih osoba, bosanskohercegovačke vlasti gotovo da ništa nisu uradile da bilo šta preduzmu da se to pitanje riješi. Zakon o nestalim osobama je usvojen 2004., ali se ne provodi.
Njime je propisano obezbjeđivanje centralne evidencije nestalih koje, kako navode u udruženjima, ne postoji, iako u Institutu za nestale osobe BiH tvrde suprotno. No, i jedni i drugi se slažu da još nije formiran fond za podršku porodicama nestalih osoba, što zakon predviđa. Razlog je što se entitetske i državna vlada osam godina ne mogu dogovoriti koliko novca će izdvajati u fond.
„Mislim da je to sve politika, politika, politika, a najviše koče oni koji su izvršili zločin i genocid“, navodi Munira Subašić, predsjednica Udruženja „Majke enklave Srebrenica i Žepa“.
Udruženje nestalih lica Istočno Sarajevo traga za oko 350 nestalih osoba na području Sarajevsko-romanijske regije. Milan Mandić, predsjednik Udruženja, već 20 godina traži oca, ali i navodi kako su porodice svjesne da neke od članova nikada neće pronaći. On za sve krivi bh političare, kojima poručuje:
„Našim političarima nije u interesu da se dođe do toga, jer, na njihovu veliku žalost, u tom momentu bi došlo do totalnog pomirenja naroda u BiH. I ovako smo mi pomireni, a njima nije svjedeno da zamijene onako udobne fotelje, sedam, osam hiljada plate bez privilegija sa Fočom ili sa Zenicom. Pa nisu baš toliko ludi.“
Bosna i Hercegovina i 17 godina nakon rata nema tačne podatke o broju nestalih, silovanih i seksualno zlostavljanih osoba tokom devedesetih godina prošlog vijeka. Postoje nezvanični podaci kojima se svakodnevno manipuliše i koji se najčešće zloupotrebljavaju u političke svrhe.
To je razlog zbog kojeg je Asocijacija za sprečavanje nekažnjivosti napravila izvještaj u kojem od bh. vlasti zahtijeva da napravi jedinstvenu bazu podataka u kojoj bi se, između ostalog, imenom i prezimenom navele sve nestale, silovane i seksualno zlostavljane osobe tokom rata.
„Precizni podaci o broju su prvi korak ka rješavanju nekih od problema, tj. ka eliminisanju prakse kršenja ljudskih prava ovih populacija iz razloga što se ne mogu čak ni reparacije dodijeliti žrtvama ukoliko se ne zna njihov broj. Jer ne mogu se u praksi staviti određeni programi reparacije ili drugih oblika obeštećenja ukoliko se ne zna o kojem broju žrtava se radi“, kaže predstavnica Asocijacije Lejla Mamut.
Uprkos tome što je Haški tribunal 67 osoba teretio za silovanje i druge vidove seksualnog nasilja, od čega ih je 35 pravomoćno osuđeno zbog tog ratnog zločina, još uvijek se ne zna broj silovanih žena i muškaraca tokom rata u BiH.
Bakira Hasečić
Žene koje su preživjele torture najčešće su okupljenje u nekoliko udruženja žrtava, no ima i onih koje, zbog patrijahalnog društva kakvo je bosanskohercegovačko, o tome ne žele govoriti. Zbog toga, kako navodi Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja „Žene - žrtve rata“, biće teško prikupiti podatke o broju silovanih žena.„Nas ima nekolicina žena, oko stotinu, koje hrabro i argumentovano govore o onome što su preživjele. Ali nismo sve iste - jer kad uzimamo izjave i neke kažu. ’Molm vas, nemojte slučajno da bude neka žena sa mog područja koja će me prepoznati.’“, priča Bakira Hasečić.
Pored toga što nema podatke o broju silovanih i seksualno zlostavljanih, Bosna i Hercegovina nema precizne podatke ni o broju nestalih. U Institutu za nestale osobe BiH kažu kako su do sada prikupili informacije o 34.964 neverifikovane nestale osobe. Prema istom izvoru, traga se još za 8.430 nestalih.
Nevladin sektor nezadovoljan
Formiranje jedinstvene baze podataka, prema riječima jednog od direktora Instituta Marka Jurišića, dovelo bi do bržeg traženja:
„Mi smo svjesni da iz dana imamo s jedne strane preuveličavanje broja žrtava, a s druge strane umanjivanje broja žrtava. I neprestano se vrši politizacija žrtvama rata, što dodatno nanosi bol članovima obitelji.“
Uprkos tome što u Institutu za nestale osobe BiH kažu kako je do sada pronađeno oko 70 posto nestalih osoba, te da je Bosna i Hercegovina jedna od rijetkih država u svijetu koja je pronašla tako veliki broj nestalih nakon ratnih sukoba, nevladine organizacije koje okupljaju porodice žrtava nisu zadovoljne dosadašnjim tempom potrage.
Tako, primjerice, članovi porodica okupljenih u Udrugu hrvatskih stradalnika „Grabovica 93“ tragaju za još 18 tijela, a od dosadašnjih 33, koliko ih je pronađeno, tek su dva bila kompletna.
„Što dosta obitelji boli kad znamo kad se zločin desio, ko je počinio zločin, ali ona najbitnij stvar - tijela nema“, kaže predsjednik Udruge Josip Drežnjak.
I dok udruženja žrtava sa područja cijele Bosne i Hercegovine insistiraju na jedinstvenoj bazi podataka nestalih osoba, bosanskohercegovačke vlasti gotovo da ništa nisu uradile da bilo šta preduzmu da se to pitanje riješi. Zakon o nestalim osobama je usvojen 2004., ali se ne provodi.
Njime je propisano obezbjeđivanje centralne evidencije nestalih koje, kako navode u udruženjima, ne postoji, iako u Institutu za nestale osobe BiH tvrde suprotno. No, i jedni i drugi se slažu da još nije formiran fond za podršku porodicama nestalih osoba, što zakon predviđa. Razlog je što se entitetske i državna vlada osam godina ne mogu dogovoriti koliko novca će izdvajati u fond.
„Mislim da je to sve politika, politika, politika, a najviše koče oni koji su izvršili zločin i genocid“, navodi Munira Subašić, predsjednica Udruženja „Majke enklave Srebrenica i Žepa“.
Udruženje nestalih lica Istočno Sarajevo traga za oko 350 nestalih osoba na području Sarajevsko-romanijske regije. Milan Mandić, predsjednik Udruženja, već 20 godina traži oca, ali i navodi kako su porodice svjesne da neke od članova nikada neće pronaći. On za sve krivi bh političare, kojima poručuje:
„Našim političarima nije u interesu da se dođe do toga, jer, na njihovu veliku žalost, u tom momentu bi došlo do totalnog pomirenja naroda u BiH. I ovako smo mi pomireni, a njima nije svjedeno da zamijene onako udobne fotelje, sedam, osam hiljada plate bez privilegija sa Fočom ili sa Zenicom. Pa nisu baš toliko ludi.“