U Srednjobosanskom gradiću Fojnica 17 godina nakon završetka rata još se ne nazire pravda za sve ubijene nedužne građane hrvatske nacionalnosti ovog grada.
Prema podacima fojničke Udruge logoraša, u ovoj općini stradao je 21 civil, dok je velik broj zarobljenika mučeno u brojnim logorima na ovoj i u susjednim općinama. Za počinjene ratne zločine u Fojnici do sada je procesuirana jedna osoba i to za ubojstvo dva fojnička franjevca, dok se za ostale ubijene civile još uvijek čeka pravda.
Ljeto 1993. godine bilo je kobno za brojne civile hrvatske nacionalnosti grada Fojnica jer je veći dio njih, kada su počeli sukobi između Armije RBiH i HVO-a, morao napustiti ovaj grad. Oni koji su nisu uspjeli pobjeći ili su željeli ostati, prošli su teška mučenja u logorima, a neki su i ubijeni.
Iste godine u fojničkom selu Polje Šćitovo, u svojoj obiteljskoj kući stradale su 84-ogodišnja starica Luca Barbić i njena kćerka Ana Musa. Devetnest godina nakon smrti Luce i Ane, članovi obitelji su izgubili nadu da će počinitelji ovog zločina doći pred lice pravde. Lucin unuk i Anin sin Ivica Musa o tome kaže:
„Svako pristajanje uz nijekanje ili zanemarivanje na neki način ostavlja neugodan osjećaj kao da je zločin omalovažen i da se zapravo iza njega, ako ne aktivno, pasivno stoji. U tom slučaju proces kažnjavanja bi imao i taj ljudski element odvajanja od onih koji ne pripadaju jednoj zajednici koja, kao takva, ne može biti kolektivno kriva.“
Sličnog mišljenja je i Ivicina sestra Žaklina Musa Radman.Vrijeme je prolazi, ali rane zbog gubitka najmilijih još nisu zacijelile:
„To je nešto što ostaje cijeli život, barem ovaj zemaljski. To je nešto što ne može zacijeliti, barem ja mislim. Ne znam, možda neko i može. Ja to radim tako što sam zaklopila neka poglavlja života u svom mozgu i više ta poglavlja ne otvaram a ako želim sebi neki unutarnji mir. To je jedini način na koji čovjek, ja tako mislim, može da ima mirno srce.“
U proteklom ratu u Fojnici stradala su i dva fojnička franjevca - gvardijan fra Nikica Miličević i župni vikar fra Leon Migić. Za njihovo ubojstvo na 11 godina osuđen je Miralem Čengić iz Visokog, dok su njegovi pomagači osuđeni na šest mjeseci.
Obitelj poginulih franjevaca i danas se pita što je bio motiv ovog ubojstva i ko je njegov naredbodavac.
„Možemo reći kršćanski je oprošteno. Međutim, uvijek ostaje ono: zašto je bilo tako? Kako se nosi osobno? Moj pokojni otac milijun puta je znao reći:’Da mi je samo znati tko je to rekao, tko je naručio.’ Ja znam poznatu izjavu gospodina pokojnog Alije Izetbegovića koji je rekao tada:’Tko puca u fratra, pucao je u Bosnu.’ Međutim, nikad nije otkriveno tko je pucao u fratra, tko je pucao u Bosnu“, kaže Zdenko Miličević, nećak pokojnog fra Nikice Miličevića.
Sedamnaest godina nakon rata u Fojnica se tri osobe se još uvijek vode kao nestale. Riječ je o Dobroslavu Bošanjaku, Snježani Zeleniki i Zdravku Peneziću. Članovima njihove obitelji jedina je želja da se njihova tijela nađu i dostojno sahrane.
„Molio bih dobre ljude koji znaju - nikog ne teretimo ni za što - da nam kažu gdje su im kosti da ih možemo sahraniti, da možemo upaliti svijeću, da možemo otići na grob. I budimo se svaki put, njegova supruga i kćerka iz Kanade plaču. I meni isto tako nije jednostavno zbog tog svega. Da se barem znaju gdje su kosti. Pokojna majka dok je bila živa, pokoj duši i ćaći, govorila je: ’Samo da znamo gdje su nam dječije kosti.’“, priča Dobroslavov brat Ranko Bošnjak.
Prema podacima Udruge logoraša Fojnica, na ovoj i susjednim općinama tijekom proteklog rata postojalo je ukupno 19 logara u kojima su mučeni zarobljenici. Najzloglasniji je bio logor Silos u Kaćunima kod Busovače.
U ovom logoru bio je zatočen 21 fojnički Hrvat. U njemu je bio i Marko Krajina, danas predsjednik Udruge logoraša, koji kaže da još uvijek nema pravde za teška zlodjela koja su vršena nad njima:
„Mi bismo trebali ponovo da idemo tamo da molimo, da tražimo, da pokrećemo itd. Ali mi smo skoro svaku nadu, sad će 20 godina kako su se desili ratni zločini, tako da u Fojnici nitko nije dogovarao za razne zločine počinjene nad civilima logorašima. Ovdje je vrlo bitno istaknuti da je masakr napravljen nad ljudima nedužnim, koji nisu bili uopće vojno anagžirani. Prema tome, to je još jedna poenta - mi nikako ne možemo da shvatimo što to Tužiteljstvo misli i šta radi, i dokle će tako da radi.“
U Tužiteljstvu BiH već godinama nema značajnijih pomaka glede procesuiranja pomenutih ratnih zločina. Za logor Silos zaprimeljena je određena dokumentacija, što nam je i potvrdila glasnogovornica Selma Hećimović:
„Tužilaštvo BiH zaprimilo je predmet koji se odnosi na stradanje pripadnika HVO koji su bili zatočeni u logoru Silos kod Busovače. Mi smo u kontaktu s Udruženjem logoraša općine Fojnica, koje nam je dostavilo određenu dokumentaciju i izjave oštećenih.“
Ivica Mlivončić, novinar i publicist, rodom iz Vareša, koji više od 50 godina živi u Splitu, godinama se bavi istraživanjem sukoba između Armije RBiH i HVO-a. Autor je i knjige „Zločin s pečatom“, a također je bio i svjedok Haškog tribunala u predmetu Tihomir Blaškić. O svojim saznanjima kaže:
„Koliko ja poznajem ono što se događa u Hagu, posebno u vezi sa ratom u BiH, žalosno je da se o mnogim stratištima na kojima je ubijeno 30, 40 Hrvata, uopće nisu poveli nikakvi sudski procesi ni u Hagu ni u BiH.“
Iako su do sada članovi obitelji nastradalih i preživjeli logoraši davali brojne iskaze o počinjenim ratnim zločinima u Fojnici, za sada nema nikakvih naznaka da pravosudne instucije u BiH ozbiljno rade na ovim predmetima.
Prema podacima fojničke Udruge logoraša, u ovoj općini stradao je 21 civil, dok je velik broj zarobljenika mučeno u brojnim logorima na ovoj i u susjednim općinama. Za počinjene ratne zločine u Fojnici do sada je procesuirana jedna osoba i to za ubojstvo dva fojnička franjevca, dok se za ostale ubijene civile još uvijek čeka pravda.
Ljeto 1993. godine bilo je kobno za brojne civile hrvatske nacionalnosti grada Fojnica jer je veći dio njih, kada su počeli sukobi između Armije RBiH i HVO-a, morao napustiti ovaj grad. Oni koji su nisu uspjeli pobjeći ili su željeli ostati, prošli su teška mučenja u logorima, a neki su i ubijeni.
Iste godine u fojničkom selu Polje Šćitovo, u svojoj obiteljskoj kući stradale su 84-ogodišnja starica Luca Barbić i njena kćerka Ana Musa. Devetnest godina nakon smrti Luce i Ane, članovi obitelji su izgubili nadu da će počinitelji ovog zločina doći pred lice pravde. Lucin unuk i Anin sin Ivica Musa o tome kaže:
„Svako pristajanje uz nijekanje ili zanemarivanje na neki način ostavlja neugodan osjećaj kao da je zločin omalovažen i da se zapravo iza njega, ako ne aktivno, pasivno stoji. U tom slučaju proces kažnjavanja bi imao i taj ljudski element odvajanja od onih koji ne pripadaju jednoj zajednici koja, kao takva, ne može biti kolektivno kriva.“
Sličnog mišljenja je i Ivicina sestra Žaklina Musa Radman.Vrijeme je prolazi, ali rane zbog gubitka najmilijih još nisu zacijelile:
„To je nešto što ostaje cijeli život, barem ovaj zemaljski. To je nešto što ne može zacijeliti, barem ja mislim. Ne znam, možda neko i može. Ja to radim tako što sam zaklopila neka poglavlja života u svom mozgu i više ta poglavlja ne otvaram a ako želim sebi neki unutarnji mir. To je jedini način na koji čovjek, ja tako mislim, može da ima mirno srce.“
U proteklom ratu u Fojnici stradala su i dva fojnička franjevca - gvardijan fra Nikica Miličević i župni vikar fra Leon Migić. Za njihovo ubojstvo na 11 godina osuđen je Miralem Čengić iz Visokog, dok su njegovi pomagači osuđeni na šest mjeseci.
Obitelj poginulih franjevaca i danas se pita što je bio motiv ovog ubojstva i ko je njegov naredbodavac.
„Možemo reći kršćanski je oprošteno. Međutim, uvijek ostaje ono: zašto je bilo tako? Kako se nosi osobno? Moj pokojni otac milijun puta je znao reći:’Da mi je samo znati tko je to rekao, tko je naručio.’ Ja znam poznatu izjavu gospodina pokojnog Alije Izetbegovića koji je rekao tada:’Tko puca u fratra, pucao je u Bosnu.’ Međutim, nikad nije otkriveno tko je pucao u fratra, tko je pucao u Bosnu“, kaže Zdenko Miličević, nećak pokojnog fra Nikice Miličevića.
Sedamnaest godina nakon rata u Fojnica se tri osobe se još uvijek vode kao nestale. Riječ je o Dobroslavu Bošanjaku, Snježani Zeleniki i Zdravku Peneziću. Članovima njihove obitelji jedina je želja da se njihova tijela nađu i dostojno sahrane.
„Molio bih dobre ljude koji znaju - nikog ne teretimo ni za što - da nam kažu gdje su im kosti da ih možemo sahraniti, da možemo upaliti svijeću, da možemo otići na grob. I budimo se svaki put, njegova supruga i kćerka iz Kanade plaču. I meni isto tako nije jednostavno zbog tog svega. Da se barem znaju gdje su kosti. Pokojna majka dok je bila živa, pokoj duši i ćaći, govorila je: ’Samo da znamo gdje su nam dječije kosti.’“, priča Dobroslavov brat Ranko Bošnjak.
Prema podacima Udruge logoraša Fojnica, na ovoj i susjednim općinama tijekom proteklog rata postojalo je ukupno 19 logara u kojima su mučeni zarobljenici. Najzloglasniji je bio logor Silos u Kaćunima kod Busovače.
U ovom logoru bio je zatočen 21 fojnički Hrvat. U njemu je bio i Marko Krajina, danas predsjednik Udruge logoraša, koji kaže da još uvijek nema pravde za teška zlodjela koja su vršena nad njima:
„Mi bismo trebali ponovo da idemo tamo da molimo, da tražimo, da pokrećemo itd. Ali mi smo skoro svaku nadu, sad će 20 godina kako su se desili ratni zločini, tako da u Fojnici nitko nije dogovarao za razne zločine počinjene nad civilima logorašima. Ovdje je vrlo bitno istaknuti da je masakr napravljen nad ljudima nedužnim, koji nisu bili uopće vojno anagžirani. Prema tome, to je još jedna poenta - mi nikako ne možemo da shvatimo što to Tužiteljstvo misli i šta radi, i dokle će tako da radi.“
U Tužiteljstvu BiH već godinama nema značajnijih pomaka glede procesuiranja pomenutih ratnih zločina. Za logor Silos zaprimeljena je određena dokumentacija, što nam je i potvrdila glasnogovornica Selma Hećimović:
„Tužilaštvo BiH zaprimilo je predmet koji se odnosi na stradanje pripadnika HVO koji su bili zatočeni u logoru Silos kod Busovače. Mi smo u kontaktu s Udruženjem logoraša općine Fojnica, koje nam je dostavilo određenu dokumentaciju i izjave oštećenih.“
Ivica Mlivončić, novinar i publicist, rodom iz Vareša, koji više od 50 godina živi u Splitu, godinama se bavi istraživanjem sukoba između Armije RBiH i HVO-a. Autor je i knjige „Zločin s pečatom“, a također je bio i svjedok Haškog tribunala u predmetu Tihomir Blaškić. O svojim saznanjima kaže:
„Koliko ja poznajem ono što se događa u Hagu, posebno u vezi sa ratom u BiH, žalosno je da se o mnogim stratištima na kojima je ubijeno 30, 40 Hrvata, uopće nisu poveli nikakvi sudski procesi ni u Hagu ni u BiH.“
Iako su do sada članovi obitelji nastradalih i preživjeli logoraši davali brojne iskaze o počinjenim ratnim zločinima u Fojnici, za sada nema nikakvih naznaka da pravosudne instucije u BiH ozbiljno rade na ovim predmetima.
