Piše: Nadežda Čačinovič, predsjednica Hrvatskog PEN centra
Smrću Predraga Matvejevića nestao je jedan od onih malobrojnih koji polaze od vlastitoga kontinuiteta, onih s integriranom autobiografijom. Na našoj kulturnoj i političkoj sceni prevladava revizionizam, mnogi dio svojega života, onoga prije obrata, povijesne prekretnice ili kako to već zvali – prikazuju sa naknadnom pameću.
Ne i Predrag Matvejević, koji pritom nije bio čovjek dogme i nepokolebljivih uvjerenja. Već na prvi je pogled očito da je bio čovjek s nizom uloga, sveučilišni profesor u Zagrebu, Parizu i Rimu, književnik, publicist, a prije svega ono što se zove javni intelektualac.
No taj izvanjski opis valja dopuniti njegovom temeljnom karakteristikom – otvorenošću i sposobnošću posredovanja. Ta svojstva su omogućila njegove najveće uspjehe, uvijek nova izdanja "Razgovora s Krležom" i bezbroj prijevoda "Mediteranskoga brevijara".
"Razgovorima" je umnogostručio Krležinu prisutnost u hrvatskoj kulturi, prekinuo neku vrstu sjajne izoliranosti koju je kanonizacija u suvremenog klasika samo povećala. "Mediteranski brevijar" je, pak, već samim svojim naslovom osebujno obećanje sreće.
Učinak njegovog političko-publicističkog djelovanja teže je procijeniti. To, naime, zahtijeva poznavanje mogućnosti i granica prosvjedne djelatnosti u nekadašnjoj Jugoslaviji. Konkretno zauzimanje za slobodu izražavanja – a u najgorim slučajevima – i za olakšanje sudbine progonjenih pretpostavlja, naravno, mogućnost da dođete do vlasti, da znaju za vas i da vas uzmu u obzir. To nije posao disidenta, već nekoga tko brani disidente pa takvim djelovanjem možete biti predmet nezadovoljstva s obje strane. Treba nemalo odvažnosti i za takvu ulogu.
Nadežda Čačinovič
Danas, kada se sve vezano uz riječ Jugoslavija upotrebljava kao samo po sebi negativno, mora se valjda posebno naglasiti i to da je Matvejevićevo zalaganje za očuvanje kulturnog i političkog zajedništva proizlazilo upravo iz sklonosti otvorenosti, posredovanju, a također i iz shvaćanja hibridnosti svake velike kulturne činjenice. Što više različitoga to će zajednica biti bolja…
Nema nikakvoga smisla potanko analizirati sastavnice te želje za povezivanjem, isljednički prokazivati natruhe integralnoga jugoslavenstva ili nedostatke u zamišljanju demokratske procedure. Mogućnosti zajedničkoga života Matvejeviću su se pokazivale na način kako je njegova knjiga o "Kruhu" neodoljivo podsjećala na jedno od najsnažnijih iskustava pripadnika našega kulturnoga kruga: kruh i njegov miris, njegovu raznovrsnost, utjehu koju pruža.
Možda je upravo ta blaga, mekana jezgra Predragovog pisanja i djelovanja izazivala govor mržnje, pa čak i pokušaje sudskoga progona (na osnovi privatne prijave). Mržnja je najžešća prema onima koje netko nikako ne može shvatiti.
Onakav kakav je bio, Predrag Matvejević mogao se uklopiti tek u neke institucije: svakako u sveučilišni pogon, ali i u aktivnosti PEN-a (i hrvatskoga i međunarodnoga) gdje je sloboda izražavanja početak i povezna točka djelovanja.