Mostarac po rođenju i djetinjstvu, Splićanin po školovanju i adresi stanovanja, dr Dragan Markovina (1981.) , ovih dana je u gradu na Neretvi promovisao knjigu „Tišina poraženog grada“ u izdanju mostarskog Centra za kritičko mišljenje. U toj zbirci članaka i eseja, iznosi „svoj obračun“ sa nacionalizmima u gradu, čije dvije obale rijekerazdvajaju ljude, a posebno mlade. Prije dva mjeseca nije mu produžen Ugovor o radu na katedri za istoriju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, u čijem je utemeljenju učestvovao. Danas uglavnom piše za portal "Tačno.net“ .
RSE: Mnogi su Vašu knjigu - zbirku tekstova već doživjeli kao poziv ili apel za zajednički život stanovnika grada Mostara. Šta je u stvari bio Vaš motiv?
Markovina: Tu su dvije stvari u pitanju. Jedna je same tehničke naravi, kad su ljudi sa portala predložili da probamo ukoričiti neke moje kolumne koje sam ja tamo redovito objavljivao, i to povodom 14. februara, sedamdesete godišnjice oslobođenja Mostara. Ja sam na to nadovezao moj, zaista duboko intimni drugi motiv, a to je da se na neki književno-esejistički način obračunam i s vlastitim traumama vezanim uz taj grad i s aktualnim stanjem u tom gradu. Tako je na kraju knjiga ispala kao jedna kombinacija svega toga, što sam stavio u podnaslov 'Eseji, kolumne i priče'. Mislim da funkcionira kao jedna suvisla cjelina koja će na neki način približiti čitateljima situaciju današnjeg Mostara, kakvim ga ja vidim.
RSE: Ko je porazio Mostar, na šta asocira naslov knjige?
Markovina: Mostar su porazili, naravno, lokalni fašizmi vođeni u njihovim centralama, u svakom slučaju. Međutim, mislim da je najveći problem tog poraza to što su u njemu sudjelovali u punom kapacitetu njegovi građani. Mislim da ga je, unatoč činjenicama da se nikoga tu ne može eskulpirati, presudno porazio hrvatski nacionalizam. To više nije isti grad, naprosto. Prije svega, tu više nije dobar dio ljudi koji je živio prije rata, tako da imamo sasvim drugu poziciju s koje razgovaramo. Rezultati popisa još nisu objavljeni, a i kad budu, teško će nam odgovoriti na pitanje - od kada netko živi u Mostaru? Po nekim realnim pretpostavkama, možda 30-40 posto ljudi koji su živjeli prije rata su danas tamo, a ostatak su ljudi koji su došli od rata naovamo. Tako da ne možete očekivati niti je to realno moguće da sav taj fond ljudi ima neki emotivni odnos prema tom gradu od prije rata. Drugi problem je što je situacija politički naprosto unaprijed zadana i teško je u tim okvirima rušiti te zadane okvire.
RSE: Nacionalizam, otpor, ili još otvorenije mržnju prema drugom i drugačijem mladi ljudi nose iz porodice. Koliko to nadograđuje politika s vještačkim podjelama?
Markovina: Ono što jeste problem samog društva i države, a što je posebno izraženo u Mostaru je činjenica da taj grad naprosto i nužno mora funkcionirati kao jedinstven grad, ako ništa drugo iz njegove geografske logike. Ja jednostavno ne mogu shvatiti kako netko može šetati s Avenije, doći do Rondoa a da mu nikad ne padne napamet da produži korak, do Starog grada. Ili, kako neko iz Starog grada, kad ode u šetnju, ne poželi otići do Rondoa ili da prošeta do Avenije.
Već na samoj razini prostornoj i geografskoj, nakaradno je da taj grad ne funkcionira kao jedinstven. Nažalost, očito se čitav niz generacija odgojio na način da on tako funkcionira. Po mom sudu, Bulevar je namjerno ostavljen u onom stanju baš zato da izgleda kao da nema života i da dijelia ne integrira, da razdvaja a ne povezuje dva svijeta. I kad odgajate djecu na taj način, kad ih odgajate u ambijentu da imaju posebne razrede i posebne nastavne programe, kad nemate ni jednu integrirajuću školu, onda su jasne posljedice.
RSE: Jasno je da nakraju ipak ispaštaju mladi ljudi, s nametnutim barijerama, krugom kretanja, uskraćenim prijateljstvima…
Markovina: Meni je najviše žao te djece jer oni neće moći izrasti u normalne, slobodne ljude, uz takvo opterećenje naslijeđeno iz školovanja, iz djetinjstva. To je tenzija za cijeli život, Vi se ne možete osjećati slobodnim - da je bilo koji razlog a ne samo politički i društveni. Niste slobodan čovjek akorazmišljate kako se neko zove, gdje ćete šetati, gdje ćete izaći… To je naprosti suludo, da roditelji i društvo, drže djecu, vlastitu djecu u takvoj napetosti i grču i izgrađuju neslobodne osobe.
RSE: Ipak nije sve izgubljeno, nešto se može uraditi, nešto što bi promijenilo logiku podjela, otvorenog neprijateljstva, nacionalizma. Šta vidite kao moguće rješenje?
Markovina: Ono što bi se moglo uraditi i što bi moglo promijeniti situaciju, to je izgrađivanje potpuno paralelnog društva i stvarnosti i tu bi se mogla iskazati nova ljevica, ako se ona uopće konstituiše. Ne može se igrati logikom protivnika, po njegovim pravilima, na njegovom terenu i očekivati da će se društvo promijeniti. U Mostaru imate dva sveučilišta, dva školska programa, imate nakaradni sustav dvije škole pod jednim krovom. Zašto ne bi ta neka nova ljevica, naprimjer, osnovala treće sveučilište koje bi bilo građansko i jedinstveno, zašto ne bi osnovala gimnaziju sa jedinstvenim programom? Mislim da je to put kojim treba ići.
RSE: Znamo da ima ljudi koji razmišljaju kao Vi, ili, to subrojni Mostarci odnosno Bosanci i Hercegovci. Zbog čega su oni ipak, “poražena manjina”?
Markovina: Razlog je krajnje banalan. Prije svega, dobar dio tih ljudi više ne živi u Bosni i Hercegovini i ne postoji način da se oni vrate, osim ako nisu otvoreni mazohisti pa žele, kako ja to često kažem, propasti sa stilom. Brojnost tih ljudi je minimalna, a čak kada bi njihov broj bio i veći, oni su naprosto nedovoljno jaki jer im se ne dopušta, realno im se ne dopušta ulaz u nikakve institucije, nikakve poluge moći. Zato vam kažem da dok se ne izgradi paralelni sistem, naprosto nema načina da se nešto desi.
RSE: Sve ovo što govorite o Mostaru može se prenijeti na BiH …
Markovina: Definitivno može, naravno. Ja mislim da je Mostar ipak, prije svega najbolji primjer onoga što se desilo tom društvu i toj zemlji. Realno govoreći, Mostar je jedini grad u Bosni i Hercegovini koji je u punom značenju te riječi ostao višenacionalan, a dogodilo mu se ono što mu se dogodilo, dogodila su mu se dva rata i praktično nevjerovatna količina boli i zločina koje je prilično teško prevazići i u puno dužem vremenskom periodu, a kamoli ovako malom.
S te strane ne treba se čuditi mlađim ljudima koji su naprosto odgojeni u toj situaciji podijeljenog grada i odgojeni u tom nesuočavanju s vlastitom prošlošću, prošlošću društva kojem pripadaju, i to je, nažalost, tako. Tome smo svjedočili i na sam 14. februar, Dan oslobođenja Mostara u Drugom svjetskom ratu, kada je grupa, dvadesetak neofašista, skandirala: 'Mi smo ustaše', gađala kamenjem i bakljama povorku antifašista koja je išla položiti cvijeće na partizansko groblje.