U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome da li je sadašnje zaoštravanje odnosa između Srbije i Hrvatske prolaznog karaktera ili je reč o trajnijem poremećaju.
Sagovornici su bili Davor Gjenero, politički analitičar iz Zagreba, i Vladimir Pavićević, asistent na Fakultetu političkih nauka u Beogradu.
Razgovaralo se o tome koliko na sadašnje pogoršanje odnosa utiču različita gledanja na Oluju, a koliko približavanje izbora u obe zemlje kada po pravilu jača nacionalistička retorika, koliko su dobri srpskohrvatski odnosi važni za stabilnost u regionu, zašto se u Sarajevu plaše srpsko-hrvatskog saveza i šta bi Beograd i Zagreb trebalo da učine da odagnaju takve strahove, kakva je sudbina hrvatske tužbe protiv Srbije za agresiju i srpske kontratužbe, kao i o tome može li se očekivati poboljšanje odnosa između Beograda i Zagreba pre završetka izbora u obe zemlje.
Vladimir Pavićević: Ne bih rekao da je to zahlađenje odnosa. Mislim
da su oštrije replike uslovljene dvema stvarima. Prva stvar je različito viđenje Oluje, a druga koja je, možda, i važnija su predstojeći izbori koji će u Hrvatskoj biti početkom decembra, a u Srbiji na proleće.
Davor Gjenero: Slažem se sa gospodinom Pavićevićem. Dodao bih da danas ni hrvatske, ni srpske političke elite nisu u situaciji da svoju vanjsku politiku vode potpuno samostalno zbog toga što su hrvatsko-srpski odnosi dio regionalnih evropskih odnosa. Ne postoji više onakav manevarski prostor za zatezanje odnosa kakav je postojao u prošlosti. Meni se čini da su srpsko-hrvatski odnosi osuđeni na uzlaznu liniju i da su pomenute replike samo folkorne manifestacije, koje imaju veze sa svakogodišnjim
sporovima povodom obljetnice Oluje i sa činjenicom da objema administracijama istječe mandat. Kada je riječ o izborima u Hrvatskoj, vanjska politika i odnosi prema Srbiji nemaju više, osim u nekim marginalnim skupinama, ni blizu onakvu političku težinu kakvu su imali ranije.
Vladimir Pavićević: Verovatno hoće. Hrvatska i Srbija ipak dočekuju izbore u različitim uslovima. Hrvatskoj je obezbeđen ulazak u Evropsku uniju, najranije 2013. godine, a najkasnije 2014. Mislim da će se na izborima u Hrvatskoj stranke takmičiti oko toga ko je najzaslužniji za taj veliki uspeh. U Srbiji imamo nešto drugačiju situaciju. Verujem da će odnosi u regiji svakako biti vrlo važna tema predizborne kampanje, koja će u izvesnoj meri uticati i na ishod izbora. Inače, kad je reč o regionalnim odnosima, veoma je važno da Srbija i Hrvatska vode računa o činjenici da njihovi odnosi imaju veliki uticaj na stabilnost u regionu.
Davor Gjenero: Naravno da su njihovi odnosi veoma važni za stabilnost regije. Kada su odnosi između Zagreba i Beograda zategnuti, posljedice osjeća cijela regija. Zagreb i Beograd moraju, međutim, voditi računa o nekim neugodnim epizodama iz prošlosti, kada su svoje račune izravnavali na štetu drugih država u regiji, prije svega lomeći Bosnu i Hercegovinu. I danas, nakon svakog uspješnog susreta između hrvatskog i srpskog predsjednika, u Sarajevu dolazi do svojevrsnog grča u želudcu. Na žalost, ti grčevi imaju svoje povijesno opravdanje, koliko god iz pozicije današnjeg Zagreba i Beograda izgledali neosnovanima.
Zagreb i Beograd moraju biti svjesni da, koliko god njihovi odnosi bili ključni za stabilnost regije, nije dopustivo nametati bilo kakav osovinski tip uređenja regionalnih odnosa u kojima bi Srbija i Hrvatska funkcionirale kao neupitno priznati lideri, a ostale zemlje bi se trebale orijentirati prema jednome ili drugome. Regiji je nužna onakva vrste međusobne suradnje kakva je uspostavljena unutar Višegradske skupine, u kojoj niti jedna od četiri zemlje nikada sebe nije doživljavala političkim liderom, iako je Poljska, na primjer, znatno veća od Slovačke. Pragmatično su se podržavale u svim pitanjima vezanim uz pristupanje Evropskoj uniji i NATO paktu, a zanemarivale su sva ona pitanja koja bi mogla izazvati sporove.
Vladimir Pavićević: Mislim da taj strah nalazi osnovu u svežem istorijskom pamćenju. Srbija će, nadam se, uskoro donijeti dokument koji će se zvati Strategija spoljne politike. U tom dokumentu bi trebalo reći da su dobri odnosi
sa susedima jedan od ciljeva spoljne politike Srbije, što onda podrazumeva i poštovanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta Bosne i Hercegovine. Ako bi to bilo saopšteno na taj način, dakle, u jednom zvaničnom dokumentu, mislim da onda ne bi bilo mesta nikakvim strahovima u Sarajevu da će jačanje savezništva između Beograda i Zagreba imati za posledicu deobu Bosne i Hercegovine. Moram, međutim, reći da od završetka ratova na području bivše Jugoslavije zvaničnici Srbije nisu u javnim nastupima dovodili u pitanje teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Druga je stvar što oni često odlaze u Republiku Srpsku i gledaju na Banja Luku kao na prečicu do Sarajeva, a ne vide Sarajevo kao tačku koja treba da bude prva stanica na putu kroz Bosnu i Hercegovinu.
Korak ka prihvatanju istine
Davor Gjenero: Ne čini mi se da su ti problemi danas tako snažni, kao što ih prikazujete. Kada govorimo o Jasenovcu, mislim da je potpuno jasno da se tu radilo o stravičnom zločinu genocida, koji je počinio kvislinški režim uspostavljen na području Hrvatske u vrijeme Drugog svjetskog rata. Tu ne postoji nikakav politički spor unutar zvanične Hrvatske i mislim da je to pitanje povjesno zatvoreno. Kod Oluje još uvijek postoji zanemarivanje istine i od strane Zagreba i od strane Beograda. U Zagrebu se vrlo rado zaboravljaju grozni zločini koji su
se dogodili nakon Oluje, a u Beogradu - karakter režima koji je bio uspostavljen na okupiranim područjima Hrvatske, kao i agresija koja se sa tog područja širila na susjednu Bosnu i Hercegovinu. Mislim da bi i jedna i druga strana trebalo da učine korak u pravcu prihvatanja istine onog drugog, pa slika o tome šta se dogodilo prije i poslije Oluje neće biti toliko različita u Zagrebu i Beogradu. Čini mi se da neke liberalne političke elite, i u Srbiji i u Hrvatskoj, na to gledaju prilično slično, samo je pitanje vremena kada će ti pogledi dobiti pravo građanstva.
Ako promatrate retoriku predsjednice hrvatske vlade, Jadranke Kosor, u prilično nesretnom dopisivanju sa gospodinom Tadićem, vidjet ćete da ona od hapšenja Mladića ne govori više o srpskoj ili srpsko-crnogorskoj agresiji na Hrvatsku, nego o agresiji Miloševićeva režima, što je bitna razlika i što otvara prostor za sasvim drugačiji diskurs. Meni se ne čini da je ta retorika neprihvatljiva post-Miloševićevskom demokratskom Beogradu.
Vladimir Pavićević: Saglasan sam sa gospodinom Karabegom da su Jasenovac i Oluja dve teme, koje imaju izrazito konfliktni potencijal. Tačno je da oko Jasenovca nema sporova koji se tiču karaktera događaja, ali se razlike javljaju kada se dođe do broja žrtava. Različita viđenja Oluje su očigledna. U Hrvatskoj se Oluja smatra delom Domovinskog rata kojim je konačno oslobođen jedan deo teritorije Hrvatske. Oluja, dakle, pripada mitu o stvaranju države Hrvatske i
utkana je u ono što je fundament te države. U Srbiji se pak Oluja ne shvata kao deo nekog oslobodilačkog rata, koji je vođen u Hrvatskoj, nego se posmatra kroz prizmu stradanja Srba, koji su morali da beže iz Hrvatske tokom akcije Oluja ili su bili pobijeni. Budući da je reč o potpuno različitim percepcijama istog događaja, razumljivo je što Oluja ima konfliktni potencijal. O tome koliko je jak državotvorni mit u Hrvatskoj, čiji je deo i Oluja, najbolje govore reakcije predsednika Josipovića i premijerke Kosor na haške presude hrvatskim generalima optuženim za zločine tokom akcije Oluja. Oni su saopštili da to nema nikakve veze sa pravdom i da će Hrvatska podržavati svoje generale. To je u Srbiji izazvalo negodovanje, pa se postavilo pitanje kako je moguća takva reakcija kada je Haški tribunal utvrdio da su postojali zločini.
Davor Gjenero: Reakcije u Hrvatskoj na presudu generalima su i mene iznenadile, a pogotovo reakcija profesora međunarodnog krivičnog prava - Ive Josipovića.
Šokiralo me je da je netko, tko je profesor međunarodnog krivičnog prava, mogao biti iznenađen bilo čime u toj presudi, osim možda oslobađajućom presudom za gospodina Čermaka. Tu se radi o svojevrsnoj političkoj demagogiji i o padanju hrvatske politike ispod razine koju je nametnuo prethodni predsjednik Mesić.
Pozitivno rivalstvo
Vladimir Pavićević: Mislim da će verovatno doći do povlačenja tih tužbi. To će biti manifestacija onoga što su dobrosusedski odnosi. Kako sada stvari stoje, ne vidim mogućnosti da te dve tužbe zaista zažive.
Davor Gjenero: Hrvatska je 1999. godine podnijela tužbu u potpuno nenormalnim uvjetima, kada je imala nekompetentno državno vodstvo i ministra pravosuđa. Ta tužba je bila potpuno diletantski pripremljena. To je bio jedan vrlo neugodan kostur u ladici koji je zatekla trećesiječanjska vlast premijera Račana. Novi ministar pravosuđa, profesor Ivanišević, naša dva izvrsna pravnika, profesor Ivo Josipović i profesor Šimonović i jedan izvrsni diplomat, gospodin Mujačić, su
na kraju od te nebuloze pripremili ozbiljnu tužbu na osnovu koje se Međunarodni sud u Hagu proglasio nadležnim. Profesor Josipović se, međutim, sve vrijeme zalagao za izvansudsko poravnanje između Hrvatske i Srbije, dakle, za otklanjanje onih razloga zbog kojih je Hrvatska podnijela tu tužbu. Ti razlozi su, zapravo, u dobroj mjeri već i otklonjeni, jer je počeo dijalog o razmjeni arhivske građe i podataka o nestalima i ubijenima u ratu, kao i o drugim pitanjinma. Samim tim tužba postaje besmislenom, jer se dijalogom između dvije države postiže ono što se, kada ga nije bilo, moglo eventualno postići samo tužbom. Što se tiče protutužbe Srbije, ona samo komplicira stvar. Kad nje ne bi bilo, mislim da bi već došlo do povlačenja hrvatske tužbe.
Davor Gjenero: Ja se nadam da će doći do povlačenja hrvatske tužbe zbog toga što će ona izgubiti razlog, a protutužba, koju je Srbija uložila, je samo smetnja.
Vladimir Pavićević: Hteo bih da dodam jednu stvar, koja se ne tiče konkretno tog slučaja, ali koja bi, kada govorimo o odnosima između Srbije i Hrvatske, mogla da doprinese poboljšanju njihovih odnosa. Mislim da bi dobro bilo da se, kada izađemo iz sfere nacionalizma i repova ratova iz devedestih, između ove dve države razvije neka vrsta pozitivnog rivalstva u ekonomskoj, političkoj, kulturnoj i obrazovnoj sferi. To bi rivaltstvo sigurno doprinelo razvoju regiona. Ako model Evropske unije - u kojoj su Nemačka i Francuska ključne države čije savezništvo u značajnoj meri održava taj entitet - pokušamo da primenimo na zapadni Balkan, onda bi odnosi između Srbije i Hrvatske bili neka vrsta pandana odnosima između Francuske i Nemačke. Odnosi između te dve države nisu ispunjeni samo međusobnim pohvalama, već i rivalitetom ko će ostvariti veći uticaj u Evropskoj uniji i ko će napredovati brže. Tako će biti i sa Hrvatskom i Srbijom, rivalitet će, hteli mi to ili ne, svakako obeležavati njihove međusobne odnose.
Davor Gjenero: Meni se čini da je situacija Zagreba i Beograda do neke mjere različita. Beograd ima jednu jedinu političku nišu koja mu je otvorena, a to je da zajedno sa drugim zemljama zapadnog Balkana uđe u dijalog sa Europskom unijom, dok Zagreb ima barem dvije. Jedna je zapadnobalkanska, kojoj se ciklički vraća, pa opet bježi od nje, a druga mu se otvara nakon pristupanja Europskoj uniji. To je čvršća saradnja sa zemljama Višegradske skupine, koje su, u zadnjoj fazi hrvatskog pregovaračkog procesa, dale ključnu podršku Hrvatskoj.
Vladimir Pavićević: Mislim da će do izbora da se realizuje sve ono što je predviđeno do sada potpisanim ugovorima između dve zemlje. O
tome se, međutim, malo zna, jer sve to nije dostupno javnosti na način na koji su dostupne izjave premijerke Hrvatske ili predsednika Srbije. S druge strane, mislim da će retorika, koja će se koristiti u predizbornoj kampanji, svakako težiti buđenju nacionalističkih sentimenata, jer političari i u jednoj i u drugoj državi znaju da su ti sentimenti najlakši način za mobilizaciju biračkog tela.
Davor Gjenero: Odnosi neće ostati takvi kakvi su sada. Stvari koje su dogovorene u prethodnom razdoblju će se početi realizirati. Prije svega, radi se o donatorskoj konferenciji čiji je cilj rješavanje pitanja izbjeglica iz Hrvatske. Neophodno je s jedne strane ubrzati i dovršiti proces njihovog povratka u Hrvatsku, a s druge ekonomski i socijalno poboljšati položaj onih koji su odlučili ne vratiti se. Vjerujem da će uspješno rješavanje tog problema imati povoljan utjecaj na političku klimu i u Srbiji i u Hrvatskoj, a onda logično i na međusobne odnose.
Sagovornici su bili Davor Gjenero, politički analitičar iz Zagreba, i Vladimir Pavićević, asistent na Fakultetu političkih nauka u Beogradu.
Razgovaralo se o tome koliko na sadašnje pogoršanje odnosa utiču različita gledanja na Oluju, a koliko približavanje izbora u obe zemlje kada po pravilu jača nacionalistička retorika, koliko su dobri srpskohrvatski odnosi važni za stabilnost u regionu, zašto se u Sarajevu plaše srpsko-hrvatskog saveza i šta bi Beograd i Zagreb trebalo da učine da odagnaju takve strahove, kakva je sudbina hrvatske tužbe protiv Srbije za agresiju i srpske kontratužbe, kao i o tome može li se očekivati poboljšanje odnosa između Beograda i Zagreba pre završetka izbora u obe zemlje.
Omer Karabeg: Nakon idile u odnosima Srbije i Hrvatske, koju su stvorili susreti Borisa Tadića i Ive Josipovića u prvoj polovini ove godine, ti odnosi su početkom leta počeli da se kvare. Prvo je Boris Tadić odbio da ode u Zagreb na proslavu godišnjice hrvatske nezavisnosti. Onda se Josipović nije pojavio u Jadovnu, na komemoraciji žrtvama Nezavisne države Hrvatske. Potom je premijerka Kosor, prilikom obeležavanja godišnjice Oluje, uputila reči zahvalnosti haškim osuđenicima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, na šta je Tadić oštro reagovao. Kako tumačite ovo naglo zahlađenje?
Vladimir Pavićević: Ne bih rekao da je to zahlađenje odnosa. Mislim
Mislim da su oštrije replike uslovljene dvema stvarima. Prva stvar je različito viđenje Oluje, a druga koja je, možda, i važnija su predstojeći izbori koji će u Hrvatskoj biti početkom decembra, a u Srbiji na proleće
da su oštrije replike uslovljene dvema stvarima. Prva stvar je različito viđenje Oluje, a druga koja je, možda, i važnija su predstojeći izbori koji će u Hrvatskoj biti početkom decembra, a u Srbiji na proleće.
Davor Gjenero: Slažem se sa gospodinom Pavićevićem. Dodao bih da danas ni hrvatske, ni srpske političke elite nisu u situaciji da svoju vanjsku politiku vode potpuno samostalno zbog toga što su hrvatsko-srpski odnosi dio regionalnih evropskih odnosa. Ne postoji više onakav manevarski prostor za zatezanje odnosa kakav je postojao u prošlosti. Meni se čini da su srpsko-hrvatski odnosi osuđeni na uzlaznu liniju i da su pomenute replike samo folkorne manifestacije, koje imaju veze sa svakogodišnjim
Meni se čini da su srpsko-hrvatski odnosi osuđeni na uzlaznu liniju i da su pomenute replike samo folkorne manifestacije
sporovima povodom obljetnice Oluje i sa činjenicom da objema administracijama istječe mandat. Kada je riječ o izborima u Hrvatskoj, vanjska politika i odnosi prema Srbiji nemaju više, osim u nekim marginalnim skupinama, ni blizu onakvu političku težinu kakvu su imali ranije.
Omer Karabeg: Gospodin Gjenero je rekao da odnosi sa Srbijom neće biti značajna tema predizborne kampanje u Hrvatskoj. Kako je to u Srbiji, gospodine Pavićeviću? Da li će se u predizbornoj kampanji čuti oštriji tonovi kada je Hrvatska u pitanju?
Vladimir Pavićević: Verovatno hoće. Hrvatska i Srbija ipak dočekuju izbore u različitim uslovima. Hrvatskoj je obezbeđen ulazak u Evropsku uniju, najranije 2013. godine, a najkasnije 2014. Mislim da će se na izborima u Hrvatskoj stranke takmičiti oko toga ko je najzaslužniji za taj veliki uspeh. U Srbiji imamo nešto drugačiju situaciju. Verujem da će odnosi u regiji svakako biti vrlo važna tema predizborne kampanje, koja će u izvesnoj meri uticati i na ishod izbora. Inače, kad je reč o regionalnim odnosima, veoma je važno da Srbija i Hrvatska vode računa o činjenici da njihovi odnosi imaju veliki uticaj na stabilnost u regionu.
Davor Gjenero: Naravno da su njihovi odnosi veoma važni za stabilnost regije. Kada su odnosi između Zagreba i Beograda zategnuti, posljedice osjeća cijela regija. Zagreb i Beograd moraju, međutim, voditi računa o nekim neugodnim epizodama iz prošlosti, kada su svoje račune izravnavali na štetu drugih država u regiji, prije svega lomeći Bosnu i Hercegovinu. I danas, nakon svakog uspješnog susreta između hrvatskog i srpskog predsjednika, u Sarajevu dolazi do svojevrsnog grča u želudcu. Na žalost, ti grčevi imaju svoje povijesno opravdanje, koliko god iz pozicije današnjeg Zagreba i Beograda izgledali neosnovanima.
I danas, nakon svakog uspješnog susreta između hrvatskog i srpskog predsjednika, u Sarajevu dolazi do svojevrsnog grča u želudcu. Na žalost, ti grčevi imaju svoje povijesno opravdanje, koliko god iz pozicije današnjeg Zagreba i Beograda izgledali neosnovanima.
Omer Karabeg: Tačno je ovo što kaže gospodin Gjenero da se u Sarajevu plaše srpsko-hrvatskih saveza. Ističu da u takvim situacijama uvek strada Bosna i Hercegovina i podsećaju kako su Milošević i Tuđman delili tu zemlju.
Vladimir Pavićević: Mislim da taj strah nalazi osnovu u svežem istorijskom pamćenju. Srbija će, nadam se, uskoro donijeti dokument koji će se zvati Strategija spoljne politike. U tom dokumentu bi trebalo reći da su dobri odnosi
Od završetka ratova na području bivše Jugoslavije zvaničnici Srbije nisu u javnim nastupima dovodili u pitanje teritorijalni integritet BiH. Druga je stvar što oni često odlaze u RS i gledaju na Banja Luku kao na prečicu do Sarajeva.
sa susedima jedan od ciljeva spoljne politike Srbije, što onda podrazumeva i poštovanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta Bosne i Hercegovine. Ako bi to bilo saopšteno na taj način, dakle, u jednom zvaničnom dokumentu, mislim da onda ne bi bilo mesta nikakvim strahovima u Sarajevu da će jačanje savezništva između Beograda i Zagreba imati za posledicu deobu Bosne i Hercegovine. Moram, međutim, reći da od završetka ratova na području bivše Jugoslavije zvaničnici Srbije nisu u javnim nastupima dovodili u pitanje teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Druga je stvar što oni često odlaze u Republiku Srpsku i gledaju na Banja Luku kao na prečicu do Sarajeva, a ne vide Sarajevo kao tačku koja treba da bude prva stanica na putu kroz Bosnu i Hercegovinu.
Korak ka prihvatanju istine
Omer Karabeg: Čini mi se da će Jasenovac i Oluja još dugo biti predmet srpsko-hrvatskih sporova i da se u tim dvema temama krije veliki potencijal za kvarenje odnosa. Svakog avgusta, na godišnjicu Oluje, dođe do razmene oštrih replika o karakteru Oluje i žrtvama Jasenovca. Svako ima svoju istinu, a te istine su dijametralno suprotne. Ima li šanse da te stvari konačno legnu na svoje mesto i da prestanu da izazivaju sporove?
Davor Gjenero: Ne čini mi se da su ti problemi danas tako snažni, kao što ih prikazujete. Kada govorimo o Jasenovcu, mislim da je potpuno jasno da se tu radilo o stravičnom zločinu genocida, koji je počinio kvislinški režim uspostavljen na području Hrvatske u vrijeme Drugog svjetskog rata. Tu ne postoji nikakav politički spor unutar zvanične Hrvatske i mislim da je to pitanje povjesno zatvoreno. Kod Oluje još uvijek postoji zanemarivanje istine i od strane Zagreba i od strane Beograda. U Zagrebu se vrlo rado zaboravljaju grozni zločini koji su
U Zagrebu se vrlo rado zaboravljaju grozni zločini koji su se dogodili nakon Oluje, a u Beogradu - karakter režima koji je bio uspostavljen na okupiranim područjima Hrvatske.
Ako promatrate retoriku predsjednice hrvatske vlade, Jadranke Kosor, u prilično nesretnom dopisivanju sa gospodinom Tadićem, vidjet ćete da ona od hapšenja Mladića ne govori više o srpskoj ili srpsko-crnogorskoj agresiji na Hrvatsku, nego o agresiji Miloševićeva režima, što je bitna razlika i što otvara prostor za sasvim drugačiji diskurs. Meni se ne čini da je ta retorika neprihvatljiva post-Miloševićevskom demokratskom Beogradu.
Vladimir Pavićević: Saglasan sam sa gospodinom Karabegom da su Jasenovac i Oluja dve teme, koje imaju izrazito konfliktni potencijal. Tačno je da oko Jasenovca nema sporova koji se tiču karaktera događaja, ali se razlike javljaju kada se dođe do broja žrtava. Različita viđenja Oluje su očigledna. U Hrvatskoj se Oluja smatra delom Domovinskog rata kojim je konačno oslobođen jedan deo teritorije Hrvatske. Oluja, dakle, pripada mitu o stvaranju države Hrvatske i
Budući da je reč o potpuno različitim percepcijama istog događaja, razumljivo je što Oluja ima konfliktni potencijal.
Reakcije u Hrvatskoj na presudu generalima su i mene iznenadile, a pogotovo reakcija profesora međunarodnog krivičnog prava - Ive Josipovića. Šokiralo me je da je netko, tko je profesor međunarodnog krivičnog prava, mogao biti iznenađen bilo čime u toj presudi.
Davor Gjenero: Reakcije u Hrvatskoj na presudu generalima su i mene iznenadile, a pogotovo reakcija profesora međunarodnog krivičnog prava - Ive Josipovića.
Šokiralo me je da je netko, tko je profesor međunarodnog krivičnog prava, mogao biti iznenađen bilo čime u toj presudi, osim možda oslobađajućom presudom za gospodina Čermaka. Tu se radi o svojevrsnoj političkoj demagogiji i o padanju hrvatske politike ispod razine koju je nametnuo prethodni predsjednik Mesić.
Pozitivno rivalstvo
Omer Karabeg: Hrvatska je Međunarodnom sudu pravde podnela tužbu protiv Srbije za agresiju, a Srbija je odgovorila kontratužbom. U nekoliko mahova bilo je naznaka da bi moglo doći do istovremenog povlačenja obe tužbe, ali to nije učinjeno. Kakva će biti sudbina tog spora?
Vladimir Pavićević: Mislim da će verovatno doći do povlačenja tih tužbi. To će biti manifestacija onoga što su dobrosusedski odnosi. Kako sada stvari stoje, ne vidim mogućnosti da te dve tužbe zaista zažive.
Davor Gjenero: Hrvatska je 1999. godine podnijela tužbu u potpuno nenormalnim uvjetima, kada je imala nekompetentno državno vodstvo i ministra pravosuđa. Ta tužba je bila potpuno diletantski pripremljena. To je bio jedan vrlo neugodan kostur u ladici koji je zatekla trećesiječanjska vlast premijera Račana. Novi ministar pravosuđa, profesor Ivanišević, naša dva izvrsna pravnika, profesor Ivo Josipović i profesor Šimonović i jedan izvrsni diplomat, gospodin Mujačić, su
Ja se nadam da će doći do povlačenja hrvatske tužbe zbog toga što će ona izgubiti razlog, a protutužba, koju je Srbija uložila, je samo smetnja.
na kraju od te nebuloze pripremili ozbiljnu tužbu na osnovu koje se Međunarodni sud u Hagu proglasio nadležnim. Profesor Josipović se, međutim, sve vrijeme zalagao za izvansudsko poravnanje između Hrvatske i Srbije, dakle, za otklanjanje onih razloga zbog kojih je Hrvatska podnijela tu tužbu. Ti razlozi su, zapravo, u dobroj mjeri već i otklonjeni, jer je počeo dijalog o razmjeni arhivske građe i podataka o nestalima i ubijenima u ratu, kao i o drugim pitanjinma. Samim tim tužba postaje besmislenom, jer se dijalogom između dvije države postiže ono što se, kada ga nije bilo, moglo eventualno postići samo tužbom. Što se tiče protutužbe Srbije, ona samo komplicira stvar. Kad nje ne bi bilo, mislim da bi već došlo do povlačenja hrvatske tužbe.
Omer Karabeg: Vi, znači, ne mislite da će doći do istovremenog povlačenja tužbe i kontratužbe?
Davor Gjenero: Ja se nadam da će doći do povlačenja hrvatske tužbe zbog toga što će ona izgubiti razlog, a protutužba, koju je Srbija uložila, je samo smetnja.
Vladimir Pavićević: Hteo bih da dodam jednu stvar, koja se ne tiče konkretno tog slučaja, ali koja bi, kada govorimo o odnosima između Srbije i Hrvatske, mogla da doprinese poboljšanju njihovih odnosa. Mislim da bi dobro bilo da se, kada izađemo iz sfere nacionalizma i repova ratova iz devedestih, između ove dve države razvije neka vrsta pozitivnog rivalstva u ekonomskoj, političkoj, kulturnoj i obrazovnoj sferi. To bi rivaltstvo sigurno doprinelo razvoju regiona. Ako model Evropske unije - u kojoj su Nemačka i Francuska ključne države čije savezništvo u značajnoj meri održava taj entitet - pokušamo da primenimo na zapadni Balkan, onda bi odnosi između Srbije i Hrvatske bili neka vrsta pandana odnosima između Francuske i Nemačke. Odnosi između te dve države nisu ispunjeni samo međusobnim pohvalama, već i rivalitetom ko će ostvariti veći uticaj u Evropskoj uniji i ko će napredovati brže. Tako će biti i sa Hrvatskom i Srbijom, rivalitet će, hteli mi to ili ne, svakako obeležavati njihove međusobne odnose.
Davor Gjenero: Meni se čini da je situacija Zagreba i Beograda do neke mjere različita. Beograd ima jednu jedinu političku nišu koja mu je otvorena, a to je da zajedno sa drugim zemljama zapadnog Balkana uđe u dijalog sa Europskom unijom, dok Zagreb ima barem dvije. Jedna je zapadnobalkanska, kojoj se ciklički vraća, pa opet bježi od nje, a druga mu se otvara nakon pristupanja Europskoj uniji. To je čvršća saradnja sa zemljama Višegradske skupine, koje su, u zadnjoj fazi hrvatskog pregovaračkog procesa, dale ključnu podršku Hrvatskoj.
Omer Karabeg: Verujete li da uskoro možemo očekivati poteze koji će voditi približavanju Beogradu i Zagreba ili ćemo na to morati čekati dok ne prođu izbori u obe zemlje, znači do proleća iduće godine?
Vladimir Pavićević: Mislim da će do izbora da se realizuje sve ono što je predviđeno do sada potpisanim ugovorima između dve zemlje. O
Mislim da će retorika, koja će se koristiti u predizbornoj kampanji, svakako težiti buđenju nacionalističkih sentimenata, jer političari i u jednoj i u drugoj državi znaju da su ti sentimenti najlakši način za mobilizaciju biračkog tela.
tome se, međutim, malo zna, jer sve to nije dostupno javnosti na način na koji su dostupne izjave premijerke Hrvatske ili predsednika Srbije. S druge strane, mislim da će retorika, koja će se koristiti u predizbornoj kampanji, svakako težiti buđenju nacionalističkih sentimenata, jer političari i u jednoj i u drugoj državi znaju da su ti sentimenti najlakši način za mobilizaciju biračkog tela.
Davor Gjenero: Odnosi neće ostati takvi kakvi su sada. Stvari koje su dogovorene u prethodnom razdoblju će se početi realizirati. Prije svega, radi se o donatorskoj konferenciji čiji je cilj rješavanje pitanja izbjeglica iz Hrvatske. Neophodno je s jedne strane ubrzati i dovršiti proces njihovog povratka u Hrvatsku, a s druge ekonomski i socijalno poboljšati položaj onih koji su odlučili ne vratiti se. Vjerujem da će uspješno rješavanje tog problema imati povoljan utjecaj na političku klimu i u Srbiji i u Hrvatskoj, a onda logično i na međusobne odnose.