U najnovijem Mostu RSE razgovaralo se o povezanosti politike i kriminala u Bosni i Hercegovini. Sagovornici su bili Zlatan Begić, docent Pravnog fakulteta u Tuzli, i Srđan Šušnica, politički analitičar iz Banjaluke.
Bilo je riječi o tome zašto sudske istrage koje se vode protiv funkcionera, pa i onih najviših, ne utiču na njihovu političku karijeru, zbog čega se sudski procesi protiv funkcionera uglavnom završavaju oslobađujućim presudama, kako političari koriste pravosudni sistem za međusobne obračune, zašto je Milorad Dodik nedodirljiv i pored mnogobrojnih afera u koje je upleten, kako se uništava država donošenjem zakona koji su u sukobu sa ustavom, da li politički lideri u Bosni i Hercegovini namjerno izazivaju krize da bi pokrili vlastiti kriminal, kako su za vrijeme rata vlade u Sarajevu i na Palama prisvajale društvenu imovinu dok su radnici ginuli u rovovina, da li su političari najbogatiji ljudi u Bosni i Hercegovioni, kao i o tome zašto narod stalno glasa za jedne te iste političare iako za njih priča da su kriminalci.
Omer Karabeg: Gotovo da nema istaknutijeg političara u Bosni i Hercegovini protiv koga nije bila pokrenuta sudska istraga ili čije se ime nije dovodilo u vezu sa nekom kriminalnom aferom. To, međutim, nimalo ne utiče na njihove političke karijere. Kako je to moguće?
Zlatan Begić: Poražavajuće je kada vidite da se vode istrage protiv ljudi iz najznačajnihih institucija ove zemlje i iz vrhova političkih partija – i to ne bilo kojih – već iz vladajućih partija. A još je više poražavajuće to što se te istrage obično ne završe, a i ako i dođe do sudskog procesa, on se okonča oslobađajućom presudom. Sva nedjela, sve manipulacije koje možemo da vidimo golim okom, sve se to zaodjeva u ruho nacionalnog interesa. Da budem iskren do kraja, riječ je o organizovanim kriminalnim skupinama.
Čvrsto stojim iza ovih riječi, jer političke partije u BiH djeluju po istim matricama i na osnovu istih principa kao organizovane kriminalne skupine. Ako neki funkcioner i dođe na udar pravosuđa, redovno se dešava da ili nestanu dokazi ili se nađe neki drugi razlog da se proces obustavi, a da niko iz pravosuđa zbog toga ne odgovara. U Bosni i Hercegovini se političke elite održavaju na vlasti masovnim krađama na izborima.
Naime, u ovoj zemlji na izbore izađe 1,6 –1,7 miliona ljudi, od toga bude 300.000 do 400.000 nevažećih glasačkih listića. Onda svi, pa i međunarodna zajednica, kažu da su izbori bili demokratski. Tako kod nas na vlasti opstaju političke partije za koje odgovorno tvrdim da liče na organizovane kriminalne skupine koje imaju svoju logiku funkcionisanja, svoje članstvo, svoje ciljeve, čak i svoje vlastite institucije.
Srđan Šušnica: Naše institucije i državni aparat nisu u službi građana. Potpuno su privatizovani od strane oligarhija koje su okupljene oko političkih lidera. Političari ovdje igraju svojevrstan ping-pong sa pravosuđem. Kad je Mladen Ivanić bio premijer, na optuženičku klupu stavio je Dodika, a Dodik je, kada je postao premijer, stavio Ivanića. To samo potvrdjuje da policijski i pravosudni aparat uopšte ne služi svrsi kojoj je namijenjen. On ne radi u interesu države, društva i građana. On služi za kontrolu političkih protivnika i za kontrolu onih koji mogu da ugroze najmoćnije igrače. Naš policijski i pravosudni aparat je korumpiran. Zbog toga je vrlo lako podići optužnicu, kao što je isto tako lako odbaciti optužnicu i donijeti oslobađajuću presudu. A kada te jednom optuže, pa oslobode, više te ne mogu optužiti za istu stvar. To je ta njihova igra.
Zlatan Begić: Kolega Šušnica je govorio o tome kako vladajuće elite koriste pravosuđe u međusobnim obračunima, ali sada se dešava i sve više će se dešavati da političari koriste te institucije protiv građana montirajući im procese preko svojih ljudi u policijskim organima i tužilaštvima. U posljednjih desetak dana imali smo prilike da vidimo pravu stranačku vojnu vježbu na primjeru Univerziteta u Tuzli. Rektor, koji nije pristao da uradi ono što je vlast od njega tražila, bio je izložen prijetnjama i ucjenama. Čitava mašinerija vlasti digla se protiv šačice ljudi koji pokušavaju da spasu ono malo akademske autonomije što je ostalo u Bosni i Hercegovini.
Zlatan Begić
Na drugim univerzitetima u BiH odavno više nema nikavog otpora. Ostalo je još malo slobode na Univerzitetu u Tuzli. Grupa ljudi na tom univerzitetu odupire se policijskim, pravosudnim i partijskim strukturama. Treba znati da je u Bosni i Hercegovini izbor rektora potpuno pod dominacijom i uticajem politike. Ako kojim slučajem vlast izgubi kontrolu nad rektorom, što se desilo kod nas u Tuzli, oni ne prezaju čak ni od toga da kantonalna skupština bira vršioca dužnosti rektora.
Sve to govori o dubokoj krizi sistema. Institucije su se prvo koristile za obračune između političara, a kada su ti političari postali braća po onome što rade, te institucije se sada okreću protiv slobodnomislećih građana koji za njih predstavljaju opasnost.
Šef svih šefova
Omer Karabeg: Krajem 2015. godine mnogo prašine diglo se oko Dodikove vile na Dedinju, vođena je istraga o tome kako je on kupio tu vilu. Međutim, od toga izgleda nema ništa.
Srđan Šušnica: To nije bio samo slučaj sa tom vilom, bio je slučaj i sa kupovinom zgrade vlade, kao i sa malverzacijama oko kupovine zgrade Telekoma. Od tih afera, pa do vile na Dedinju, postoje na desetine ne samo indicija već i dokaza o aferama koje prate Dodika i njegovo porodično i tajkunsko okruženje. Riječ je o namještanju tendera za javne nabavke i javne radove, o izgradnji autoputa Banjaluka – Gradiška, čije su pojedine dionice najskuplje u Evropi, i da dalje ne nabrajam.
U slučaju Dodika nema političke volje da se il boss di tutti bossi, šef svih šefova u Republici Srpskoj, privede pravdi. Niko ne može reći da nema dokaza. Dokazi su na sve strane, prelivaju se, pršte. Niko ne može reći da nema svjedoka, ima ih na stotine. Nije u pitanju ni nesposobnost policijskog i pravosudnog aparata, već politički uticaj na pravosudne i policijske institucije. Sa druge strane, Dodik je u zadnjih deset godina uspio da spoji dvije klike u Republici Srpskoj – ratnozločinačku iz Bosanske krajine i svoju kliku poratnih privatizacijskih i tenderskih tajkuna – i da tako obezbijedi širu podršku kriminalnog i polukriminalnog miljea za ono što radi.
U slučaju tužioca Gorana Salihovića vidjeli smo očigledan korupcionaški uticaj, međutim nevjerovatno je sa kakvom se samopouzdanošću taj čovjek brani u medijima. Odakle mu samo obraz i hrabrost da tako govori. Posljednjih pet godina Dodik se i geopolitički sve više pozicionira vezivanjem za Rusiju i njene tajkune, kao i za ruske geopolitičke interese. On je sebe predstavio kao eksponenta ruske politike na Balkanu, kao jednog od najtvrđih i najučinkovitijih eksponenata. U takvoj situaciji pravosudnim institucijama nije lako da priđu Dodiku. Mislite da će on da ih dočeka raširenih ruku ako oni pokušaju da ga uhapse? Nema šanse.
Dok god si na vlasti – nećeš u zatvor
Omer Karabeg: Sada imamo najnoviji slučaj ljudi iz vrha SDA koji su uhapšeni i optuženi da su uz novčanu nadoknadu obezbjeđivali zapošljavanja u javnim preduzećima. Mislite li da će se taj slučaj istjerati do kraja?
Zlatan Begić: U vrijeme dok se diže optužnica protiv tih ljudi jedan od njih, koji je vladar života i smrti u Tuzlanskom kantonu, potpuno istu stvar radi na Univerzitetu u Tuzli. Sve to govori o surovosti tog aparata koji misli da je nedodirljiv. U Bosni i Hercegovini imamo dvije vrste ljudi. Na jednoj strani su oni koji bi da rade i žive po zakonu – to su u pravilu obični građani – a na drugoj su nosioci političke moći koji bi da rade mimo zakona, a često i po zakonima koji su protivni ustavu.
Pogledajte samo šta se u posljednje dvije-tri godine dešava na području Federacije Bosne i Hercegovine. Takozvane državotvorne stranke, koje na sav glas pričaju da se bore za državu BiH, rastakaju pravni sistem ove zemlje i narušavaju ustavni poredak donošenjem zakona koji su u isključivom interesu tajkuna. U 21. vijeku država se ne uništava puškom. Ako želite da uništite državu – dovoljno je da uništite njen pravni sistem i njene institucije. I to se u stvari kod nas dešava.
Pogledajte kakav je njihov odnos prema žrtvama zločina i genocida. Dok se na međunarodnoj sceni navodno bore za pravdu i za reviziju presude Međunarodnog suda pravde, kojom je Srbija oslobođena odgovornosti za genocid u Srebrenici, oni su odlukama domaćih sudova onemogućili te žrtve da dobiju naknadu štete pred domaćim sudovima. I sada se ljudi koji podnese zahtjeve za naknadu štete masovno odbijaju i još im se određuje da plate 25 do 30 hiljada KM sudskih troškova.
Naime, Ustavni sud BiH proglasio je zastarjelim zahtjeve za naknadu štete koje podnose žrtve ratnih zločina i genocida, što nije logično, jer gonjenje za ta krivična djela ne može nikada da zastari. Oni znaju da bi mnogobrojne odštete opteretile budžet, pa bi manje novca bilo za njih. Tu imamo na djelu udruženi poduhvat nacionalističkih oligarhija koje se s jedne strane pokazuju kao zaštitnici svog naroda, a s druge donose odluke kojima građanima uskraćuju njihova prava.
Sve to oni rade da bi što duže ostali na vlasti. Oni vole vlast ne samo zato što je, kako se kaže u onoj pjesmi Zabranjenog pušenja Vlasta je bogata i Vlasta te časti, nego prije svega zbog toga što dobro znaju da – dok god budu na vlasti – neće biti u zatvoru. Zato oni vode brutalnu borbu da što duže ostranu na vlasti.
Izetbegović i Dodik
Omer Karabeg: Bosna i Hercegovina već godinama ide iz krize u krizu. Ima mišljenja da se te krize namjerno izazivaju da bi se pokrili kriminal i pljačka. Mislite li da u tome ima istine?
Srđan Šušnica: Naravno da u tome itekako ima istine, međutim teško je procijeniti šta je tu starije – nacionalistička retorika koja je dovela do agresije i udara na državni poredak BiH, a zatim i do etničkog čišćenja i genocida u kreaciji Republike Srpske ili – potreba za pljačkom i bogaćenjem. Mislim da su ta dva motiva isprepletena.
Uzmimo, na primer, SDA. Ta stranka koja se predstavlja kao probosanska – mada je ja uopšte ne smatram probosanskom već vrlo štetnom, štetnijom po građane Bosne i Hercegovine čak i od Dodikove stranke – preduzima samo neke performativne, spektakularne, senzacionalističke poteze kada je u pitanju Republika Srpska i kada je u pitanju borba protiv negiranja genocida.
Međutim, ona ne radi ništa konkretno da bi izgradila Bosnu i Hercegovinu kao pravnu državu, kao uglednu i respektabilnu članicu međunarodne zajednice. To govori i slučaj revizije presude Međunarodnog suda pravde. Bakir Izetbegović i SDA su svjesno i namjerno propustili da za deset godina prikupe dokaze i – nakon presude Karadžiću (Radovan) – podnesu zahtjev za reviziju. Umjesto toga oni su to uradili navrat-nanos i u posljednji čas, pa je Bosna i Hercegovina zauvijek izgubila pravo na reviziju. Za to bi Bakira Izetbegovića i njegovu kliku građani BiH trebalo da kazne. Bakir Izetbegović je veoma dobro svjestan šta radi. On želi da u Federaciji napravi sistem kakav je Dodik za ovih deset godina napravio u Republici Srpskoj. Zbog toga njemu trebaju nacionalističke i međuetničke tenzije i konflikti.
S druge strane, Dodik ima interes, ne samo da zaštiti svoj kriminal, već i da nastavi da vlada uz pomoć Rusa. Razlika između njih dvojice je samo u tome što su jednom naklonjeniji Amerikanci, a drugom Rusi. Druge razlike među njima nema.
Najveća greška međunarodne zajednice je što je nakon završetka rata ostavila političke i partijske strukture sa nacionalnim predznakom. Korumpirani političari su to iskoristili da uz pomoć nacionalističkih narativa od građana naprave pripadnike plemena, stada, nacije. Kada se to dogodilo, oni više nisu mogli da razmišljaju kao građani koji treba da se bore protiv korupcije i kriminala i da obaraju koruptivne vlade. Oni su samo gledali u pravcu u kome su njihovi lideri upirali prstom – u drugo pleme i u drugu naciju, a za to vrijeme su lideri pravili pustoš od njihovih resursa, njihove zemlje i njihovog društva.
Saglasni samo oko pljačke
Omer Karabeg: Gospodine Begiću, vi ste nedavno izjavili da se nacionalni lideri u Bosni i Hercegovini ne mogu ni oko čega usaglasiti osim oko pljačke vlastitog naroda. Znači li to da među njima postoji prećutni konsenzus kada je pljačka u pitanju?
Zlatan Begić: Stojim iza toga što sam rekao. Dok mi sada razgovaramo - na terenu se dešava pljačka javnih resursa i radničke imovine. Ljudi u Republici Srpskoj i u Federaciji BiH opljačkani su do gole kože po potpuno istoj matrici. Tokom rata, dok su radnici bili u rovovima, vlada Bosne i Hercegovine i njoj suprostavljena vlada na Palama donosile su malte ne identične odluke kojima su društvenu imovinu pretvarale u državnu. To je značilo da tom imovinom više ne raspolaže društvo, odnosno radnici koji su je stvorili, već vlade i ljudi koji su sjedili u njima. Onda su ta javna dobra prodata u pola cijene, a da pri tome nije provjeravana imovina kupaca koji su se nakon rata odjednom pojavili sa desetinama miliona maraka.
Nema jake ekonomije bez pravne države. Ima li igdje u svijetu države sa jakom ekonomijom, a da se u toj državi ne zna porijeklo imovine njezinih građana? Šta hoću da kažem? Uslov svih uslova za bilo kakav ekonomski napredak Bosne i Hercegovine je donošenje zakona o porijeklu imovine. Pri tome ne mislim na ono što se sada predlaže – da se formiraju nekakve agencije, pa da se godinama vode nekavi postupci kojim se navodno ispituje porijeklo imovine.
Ja mislim da jednostavno treba pozvati sve građane BiH da u određenom roku prijave sve što imaju i da dokažu porijeklo te imovine. Sve što ne mogu da dokažu treba da se po automatizmu oduzme i vrati u budžet. Ako neko ne može da dokaže porijeklo novca kojim je kupio vilu u Neumu, onda je on taj novac stekao ili švercom oružja i droge ili pljačkom države i radnika. Valjda svi mi možemo da dokažemo otkud nam stan u kome živimo, otkud nam vikendica i vila, otkud nam automobil. Ali ako imamo prihode od 20 do 30 hiljada maraka godišnje, a vozimo auto od 150 hiljada, onda je to problem.
Omer Karabeg: Da li su političari najbogatiji ljudi u Bosni i Hercegovini? Da li je to najunosnija profesija?
Srđan Šušnica: Jedini koji mogu da budu bogatiji od političara - to su tajkuni kojima oni namiještaju poslove i žmire na njihove kriminalne radnje, a za uzvat dobijaju svoj dio. Politika je u Bosni i Hercegovini zaista jedan od najunosnijih biznisa, jer ne moraš da imaš ni početni kapital, pa čak ni neki posebni talenat za nelegalne radnje. Treba samo da budeš beskrupulozan i da u svojim nastupima što više koristiš govor mržnje.
Srđan Šušnica
Zlatan Begić: Mi smo izašli iz faze kada je teško bilo pohvatati konce političke korupcije, kada se sve to radilo krišom i zakulisno. Sada se to radi otvoreno. Sada se donose zakoni koji omogućavaju pljačku. Recimo, u Federaciji BiH donijet je zakon po kome je zatezna kamata za sva potraživanja 12 posto, izuzev za potraživanja iz radnog odnosa gdje je ona minimalna – svega 0,2 posto.
Šta to praktično znači? Taj zakon stimuliše poslodavca da ne isplaćuje platu radniku, već da taj novac stavi na banku, gdje će dobiti kamatu između 2,8 i 3 posto. Kada radnik tuži poslodavca, pa ga ovaj isplati sve sa zateznim kamatama, poslodovac će još i zaraditi na razlici u kamatama. Zakoni se, dakle, ne donose u interesu građana, već u interesu pojedinaca koji uz pomoć tih zakona treba da ostvare finansijsku dobit. To vam je odlika banana država.
Buđavi hljeb i nacionalističke igre
Omer Karabeg: Ako se kriminal vezuje za političare, ako to ljudi vide, zašto onda stalno glasaju za te ljude?
Srđan Šušnica: U postdejtonskoj Bosni i Hercegovini međunarodna zajednica je ostavila nacionalističke tvorevine rata i zločina. Lideri su dali ljudima buđavi hljeb i nacionalističke igre da bi oni mogli da kradu do mile volje. Pitali ste me zašto građani ne reaguju na korupciju. U Bosni i Hercegovini nema građana. Ljudi koji nastanjuju ovu zemlju postaće građani onda kad izađu na ulice i otjeraju predstavnike kriminalnih političkih i partijskih struktura.
Stanovnici BiH su u ratu izgubili i ono malo građanskih osobina koje su imali, a poslije rata nisu imali vremena da ih razviju, jer su se revitalizovale nacionalističke ideologije. Nacionalističke klike su svojim narativima, svojim programima i svojim ljudima zaposjele sve institucije i prostore društvenog djelovanja. Sada smo došli u terminalnu fazu – oni bi da isisaju još malo društvenog bogatstva, ali njega više nema.
Svaki dan čujemo da ljudi napuštaju ovu zemlju. Građani je ne bi napuštali, oni bi izašli na ulice i borili se. Stanovnici Bosne i Hercegovine, većina njih, pristali su na ovo što se radi i time aminovali sav kriminal. Ne, u Bosni i Hercegovini nema građana i zato se niko ne buni.
Zlatan Begić: Ja ne mislim da većina ljudi glasa za njih. Ako napravite analizu izlaznosti na izbore, vidjećete da su u posljednjih nekoliko ciklusa vladajuće partije osvajale vlast sa svega deset do petnaest posto podrške ukupnog biračkog tijela. S jedne stane imamo veliku apstinenciju birača, a s druge izborne prevare i krađe. Strašne se stvari dešavaju prilikom prebrojavanja glasova u izbornoj noći.
I još nešto. Danas Bosnu i Hercegovinu napušta najnapredniji dio populacije. To su visokoobrazovani ljudi, vrhunski inženjeri i liječnici. Vrlo brzo neće imati ko da nas liječi, a zapamtite dobro, vrlo brzo neće imati ko ni da nas obrazuje, jer slijedeći koji će krenuti za liječnicima biće profesori i nastavnici.
Kolega Šušnica kaže da mi nemamo građane. Jedini period kada su stanovnici Bosne i Hercegovine pokazali da mogu biti građani bilo je vrijeme socijalnih protesta februara 2014. godine. Sve ostalo u posljednjih četvrt vijeka bilo je samo privid demokratije i zloupotreba demokratskih institucija.