U nastavku našeg serijala u kojem govore članovi Akademije nauka i umjetnosti BiH, svoje stavove iznosi dr. Dejan Milošević, redovni profesor na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu. On je jedan od najpriznatijih fizičara na Balkanu, dobitnik je brojnih priznanja - među njima i Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva za doprinos u oblasti naučnih istraživanja. Za naš program govori o položaju nauke u bh. društvu, provedbi bolonjskog procesa, te odnosu društva prema nauci.
Milošević: Trebala bi, naravno, biti aktivnije uključena, ali ne znam ni koliko je to moguće u ovim uslovima kada je sve pokriveno stranačkim establišmentom, strukturama, tako da jednostavno nemaju prilike na koji način da se uključe. A kad se uključe, već postanu dio te strukture. Osim svojim radom da pokazuju primjerom, ali to bi onda trebalo u čitavom društvu da se prepoznaje taj rad i da se to adekvatno vrednuje.
Milošević: Koliko ja znam - nije. Ja sam bio jedan od inicijatora toga apela, ali je jednostavno ostalo na tome. To je potpisano, upućen je apel međunarodnoj zajednici i ništa se dalje nije uradilo. Nekakva je indolentnost, ne obraća se pažnja na to. Čak je jedno vrijeme postalo i pomodarstvo da razne nevladine organizacije skupljaju potpise za neke inicijative i kažu:“Hajdemo sad promijeniti ovo, promijeniti ono“, a ustvari ništa, tako da je to izašlo iz onog okvira dobre volje kad ljudi amaterski rade i trude se da nešto urade.
Milošević: Jesu možda. To je bilo na neki način vraćanje Ustava Republike BiH, odnosno dok se ne izgradi novi ustav BiH da se vrati onaj stari. Uglavnom, bilo je to sročeno na nekoliko stranica, sa više zahtjeva. Radili su ljudi koji znaju i pravo i kako ekonomski to urediti. To je bio apel, ustvari, međunarodnoj zajednici. Međunarodna zajednica trebala bi da podrži takve ljude i takve apele, a ne stalno iste političare, koji idu sa jednog sastanka na drugi i ne rješavaju ništa ustvari.
RSE: Posljednjih mjeseci, uz ova dešavanja oko protesta i svega toga, ljudi su jako često tražili mišljenje intelektualaca, mišljenje akademika. Da li im je dosadila ova garnitura političara?
Milošević: Ja sam otvoren da pomognem bilo kome savjetom. Znam otprilike kako bi trebalo kako bi trebalo urediti stvari, pogotovo u ovom mom području, u nauci, ali zahtjevi koji se upućuju na raznim protestima nisu vezani za takve promjene – nego je uglavnom „možemo li dobiti plate“ i tako dalje..
Milošević: Skoro sam vidio jedan vic – Japanac i Bosanac, šta im je najvažnije u životu. Pa Japanac kaže najvažniji mu je Japan, zemlja, pa posao, pa onda ženidba. A kod Bosanca ide obrnutim redoslijedom, a na kraju kaže Japan mu je na zadnjem mjestu. Tako da ustvari nije shvatio da bi mu trebala biti Bosna na prvom mjestu. Kad bi svi tako gledali, onda bi nam bilo svima bolje.
Milošević: Ja mislim da većina profesora nije zadovoljna bolonjskim procesom. On je uveden na brzinu, nije sistematski uveden, znači jednostavno se uletjelo u nešto bez dovoljno priprema - i konačni rezultat je da se, ustvari znanje studenata kad završe fakultete smanjilo. Znači, manje znaju današnji studenti nego oni ranije. Ono što se popravilo je da je smanjen broj godina studiranja - bolonja je godina za godinu, nema više onoliko kampanjskog učenja kao što je bilo prije, i to je prednost.
Milošević: Ne prepoznaje se dovoljno, odnosno nema uticaja naučnika i naučnih radnika na politiku, odnosno na upravljanje zemljom, nema dovoljno sredstava koja se dodjeljuju. Stalno se spominje tih nula, koma nula nešto posto koji se izdvajaju za nauku. Znači nema određenoga plana kako da se razvije nauka u BiH.
Milošević: Čovjek je oslonjen sam na sebe, sam traži neka sredstva, a isto tako i pristup literaturi i svemu – sve to ide preko inostranstva. Bilo je i u BiH, Kanoton i Federacija davali su projekte, ja sam se javljao, dobijao sam projekte - i u teorijskoj oblasti se sa tim može, ali u eksperimentalnoj već ne može jer za to trebaju mnogo veća sredstva. Ali, kažem, nema sistemtaskog izdvajanja. Ponekad dođe neki projekat, može čovjek da se javi, ali i to je umanjilo u zadnje vrijeme. Nema sistema, to je ono. Nema da se kaže da se izdvaja toliko i toliko posto za nauku od GDP-a i da se raspoređuje na određeni način, prema strogo utvrđenim naučnim kriterijima. Nema ni naučnih kriterija kako se raspodjeljuju ta sredstva kad bi ih bilo.
Milošević: U regiji je sređenije u smislu da postoje jasna pravila prilikom napredovanja nastavnika, naučnika u svojim zvanjima. Oni slijede tačno određene kriterije, koji su svjetski ustanovljeni. Kod nas to nije precizno određeno zakonom. Problem je nepostojanje jasnih kriterija za napredovanje koji bi natjerali i mlade ljude da znaju da trebaju tačno nešto određeno uraditi da bi napredovali.
Milošević: Sigurno da bi. To je jedan nedostatak Dejtonskog sporazuma. Kada bi ono postojalo i kada bi bila tačno određena sredstva za to, onda bi se to moglo organizovati - i ta pravila koja bi se trebala utvrditi bi se utvrdila na državnom nivou i onda bi se jednostavno spustila na niže nivoe i znalo bi se tačno. A sada je svaki kanton oslonjen na sebe, odnosno odvojeno RS i Federacija.
Milošević: Trenutno istražujem sa jednom grupom iz Njemačke. Oni su napravili eksperimet, ja se bavim teorijom - otkrili su neki novi efekat u spektru elektrona pri jonizaciji jakim poljem, otkrili su strukture koje se u obliku viljuške i koje se pojavljuju okomito na smjer polarizicijskog polja. Obrađujem jednu teoriju da to objasnim.
RSE: Profesore Miloševiću, da li bi akademici, odnosno šira akademska zajednica u BiH trebala biti aktivnije uključena u društvena zbivanja?
Milošević: Trebala bi, naravno, biti aktivnije uključena, ali ne znam ni koliko je to moguće u ovim uslovima kada je sve pokriveno stranačkim establišmentom, strukturama, tako da jednostavno nemaju prilike na koji način da se uključe. A kad se uključe, već postanu dio te strukture. Osim svojim radom da pokazuju primjerom, ali to bi onda trebalo u čitavom društvu da se prepoznaje taj rad i da se to adekvatno vrednuje.
RSE: Prije nekoliko godina potpisali ste zajedno sa velikim brojem uglednika iz oblasti nauke, kaulture i obrazovanja, apel međunarodnim zvaničnicima da pomognu u stvaranju bolje BiH. Da li se nešto od toga ostvarilo?
Milošević: Koliko ja znam - nije. Ja sam bio jedan od inicijatora toga apela, ali je jednostavno ostalo na tome. To je potpisano, upućen je apel međunarodnoj zajednici i ništa se dalje nije uradilo. Nekakva je indolentnost, ne obraća se pažnja na to. Čak je jedno vrijeme postalo i pomodarstvo da razne nevladine organizacije skupljaju potpise za neke inicijative i kažu:“Hajdemo sad promijeniti ovo, promijeniti ono“, a ustvari ništa, tako da je to izašlo iz onog okvira dobre volje kad ljudi amaterski rade i trude se da nešto urade.
RSE: Jesu li vaši zahtjevi bili prevelik zalogaj za akademsku zajednicu?
Milošević: Jesu možda. To je bilo na neki način vraćanje Ustava Republike BiH, odnosno dok se ne izgradi novi ustav BiH da se vrati onaj stari. Uglavnom, bilo je to sročeno na nekoliko stranica, sa više zahtjeva. Radili su ljudi koji znaju i pravo i kako ekonomski to urediti. To je bio apel, ustvari, međunarodnoj zajednici. Međunarodna zajednica trebala bi da podrži takve ljude i takve apele, a ne stalno iste političare, koji idu sa jednog sastanka na drugi i ne rješavaju ništa ustvari.
RSE: Posljednjih mjeseci, uz ova dešavanja oko protesta i svega toga, ljudi su jako često tražili mišljenje intelektualaca, mišljenje akademika. Da li im je dosadila ova garnitura političara?
Milošević: Ja sam otvoren da pomognem bilo kome savjetom. Znam otprilike kako bi trebalo kako bi trebalo urediti stvari, pogotovo u ovom mom području, u nauci, ali zahtjevi koji se upućuju na raznim protestima nisu vezani za takve promjene – nego je uglavnom „možemo li dobiti plate“ i tako dalje..RSE: Kakav bi bio vaš sistem promjena?
Milošević: Skoro sam vidio jedan vic – Japanac i Bosanac, šta im je najvažnije u životu. Pa Japanac kaže najvažniji mu je Japan, zemlja, pa posao, pa onda ženidba. A kod Bosanca ide obrnutim redoslijedom, a na kraju kaže Japan mu je na zadnjem mjestu. Tako da ustvari nije shvatio da bi mu trebala biti Bosna na prvom mjestu. Kad bi svi tako gledali, onda bi nam bilo svima bolje.
RSE: U kojoj mjeri ste zadovoljni bolonjskim procesom? Da li ona daje zaista potrebna znanja?
Milošević: Ja mislim da većina profesora nije zadovoljna bolonjskim procesom. On je uveden na brzinu, nije sistematski uveden, znači jednostavno se uletjelo u nešto bez dovoljno priprema - i konačni rezultat je da se, ustvari znanje studenata kad završe fakultete smanjilo. Znači, manje znaju današnji studenti nego oni ranije. Ono što se popravilo je da je smanjen broj godina studiranja - bolonja je godina za godinu, nema više onoliko kampanjskog učenja kao što je bilo prije, i to je prednost.
RSE: Prema vašem mišljenju, kakav je odnos vlasti prema nauci i znanju u BiH?
Milošević: Ne prepoznaje se dovoljno, odnosno nema uticaja naučnika i naučnih radnika na politiku, odnosno na upravljanje zemljom, nema dovoljno sredstava koja se dodjeljuju. Stalno se spominje tih nula, koma nula nešto posto koji se izdvajaju za nauku. Znači nema određenoga plana kako da se razvije nauka u BiH.
RSE: Kako je onda baviti se naukom u državi koja ima takav odnos prema nauci?
Milošević: Čovjek je oslonjen sam na sebe, sam traži neka sredstva, a isto tako i pristup literaturi i svemu – sve to ide preko inostranstva. Bilo je i u BiH, Kanoton i Federacija davali su projekte, ja sam se javljao, dobijao sam projekte - i u teorijskoj oblasti se sa tim može, ali u eksperimentalnoj već ne može jer za to trebaju mnogo veća sredstva. Ali, kažem, nema sistemtaskog izdvajanja. Ponekad dođe neki projekat, može čovjek da se javi, ali i to je umanjilo u zadnje vrijeme. Nema sistema, to je ono. Nema da se kaže da se izdvaja toliko i toliko posto za nauku od GDP-a i da se raspoređuje na određeni način, prema strogo utvrđenim naučnim kriterijima. Nema ni naučnih kriterija kako se raspodjeljuju ta sredstva kad bi ih bilo.
RSE: Kakvo je stanje u regiji?
Milošević: U regiji je sređenije u smislu da postoje jasna pravila prilikom napredovanja nastavnika, naučnika u svojim zvanjima. Oni slijede tačno određene kriterije, koji su svjetski ustanovljeni. Kod nas to nije precizno određeno zakonom. Problem je nepostojanje jasnih kriterija za napredovanje koji bi natjerali i mlade ljude da znaju da trebaju tačno nešto određeno uraditi da bi napredovali.
RSE: Da li bi Ministarstvo obrazovanja na nivou BiH moglo promijeniti situaciju?
Milošević: Sigurno da bi. To je jedan nedostatak Dejtonskog sporazuma. Kada bi ono postojalo i kada bi bila tačno određena sredstva za to, onda bi se to moglo organizovati - i ta pravila koja bi se trebala utvrditi bi se utvrdila na državnom nivou i onda bi se jednostavno spustila na niže nivoe i znalo bi se tačno. A sada je svaki kanton oslonjen na sebe, odnosno odvojeno RS i Federacija.
RSE: Čime se trenutno bavite u vašoj oblasti, a to je fizika?
Milošević: Trenutno istražujem sa jednom grupom iz Njemačke. Oni su napravili eksperimet, ja se bavim teorijom - otkrili su neki novi efekat u spektru elektrona pri jonizaciji jakim poljem, otkrili su strukture koje se u obliku viljuške i koje se pojavljuju okomito na smjer polarizicijskog polja. Obrađujem jednu teoriju da to objasnim.