Prije tačno dvadeset godina, dakle 1997. godine, tadašnja jedinstvena Demokratska partija socijalista nije dočekala proslavu 13. jula Dana državnosti Crne Gore. Dva dana ranije, odnosno 11. jula '97. godine i formalno je proglašen rascjep u najjačoj stranci na krilo Mila Đukanovića i Momira Bulatovića. O ambijentu tokom najvećeg političkog potresa u Crnoj Gori, za radio Slobodna Evropa govore kolege novinari – svjedoci tadašnjih dešavanja.
Više od šest godina je Demokratska partija socijalista, nasljednica Saveza komunista suvereno vladala Crnom Gorom, uz podršku vlasti u Beogradu na čelu sa Slobodanom Miloševićem. Šira i malo upućena javnost je bila šokirana kada su na odvojenim pres konferencijama 11. jula 1997. godine Milo Đukanović i Momir Bulatović objavili rascjep u stranci.
Među konkretnim povodima za podjelu se najčešće pominjao prethodni intervju tadašnjeg premijera Mila Đukanovića beogradskom „Vremenu“ kada je Slobodana Miloševića okarakterisao prevaziđenim političarem. Rasprava između dvojice lidera, Mila i Momira, vodila se u Skupštini, tokom cjelovečernjih duela na državnoj televiziji i u tada malobrojnim medijima.
Momir Bulatović, koji je ostao lojalan režimu Slobodana Miloševića, optuživao je Đukanovića da zloupotrebljava policiju i tajnu službu i da se pod zaštitom bezbjednosnih institucija odvijaju kriminalne radnje u Crnoj Gori. Đukanović je to odbacivao.
Momir Bulatović optuživao Đukanovića da zloupotrebljava policiju i tajnu službu
Bulatović (1997): „Preko Crne Gore tutnje tajni transporti u pratnji službenika Državne bezbjednosti i MUP-a i iz toga se stvara sloj enormno bogatih ljudi“.
Đukanović (1997): „To su poslovi tranzita koje obavljaju strani državljani kroz Republiku Crnu Goru. Koja je uloga države Crne Gore u svemu tome? Da naplati tranzitnu taksu za tu uslugu“.
Sukob se vodio i na liniji opstanka tadašnje Jugoslavije. Bulatović je optuživao Đukanovićevo krilo za separatizam, a Đukanović je Bulatovića optuživao da podržava unitarizam u tadašnjoj federaciji.
Bulatović (1997): „Pobogu, sad će nas napasti, niko drugi nego, Srbija i Beograd. Nije to tako. Imam kontakte i imam pravo na politički stav, niko po mojim saznanjima ne ugrožava Crnu Goru“.
Đukanović (1997): „Dugo je vremena obitavala teza o tome, kako će crnogorski separatizam ugroziti Jugoslaviju. Dozvolite mi, da sam u tome prepoznao dimnu zavjesu, da bi se u suštini realizovao jugoslovenski unitarizam“.
Opisujući atmosferu 1997. godine, novinar Duško Vuković, tadašnji šef dopisništva beogradskog lista „Naša Borba“ kaže da je javnost, a posebno novinarska zajednica bliska jedistvenom DPS-u bila na velikim mukama – kome se prikloniti.
„Znalo se da će do sukoba doći, da sukob tinja, pitanje je za koga se opredijeliti i bilo je pitanje procjene ko će biti pobjednik. Onima koji su bili naglašeno emotivno vezani za čitavu tu politiku od '90-ih, to je vrlo teško padalo, morali su da se opredjeljuju za Momira ili Mila. Naročito je to bilo izraženo kod ljudi u samoj partiji. Ja se sjećam razgovora sa ljudima koje znam relativno dugo, to je bilo kao da se cijepa porodica, na ivici plača“, kaže Vuković.
Milo Đukanović je Bulatovića optuživao da podržava unitarizam u tadašnjoj federaciji
Sportski novinar Milorad Đurković, u vrijeme rascjepa DPS-a vršilac dužnosti glavnog urednika Televizije Crne Gore, ocjenjuje da se i 20 godina kasnije, mogu osjetiti posljedice razdora u DPS-u.
„To je bio jedan rascjep koji je ostavio duboke tragove i ožiljke. Evo da dam i političku ocjenu, ti ožiljci se osjećaju i danas kod dobrog dijela građana u našoj državi. Lično sam tada bio v.d. urednika TVCG. Tada je televizija bila, a to se i danas zna, čisto partijska. I možete sada da zamislite kako je taj rascjep djelovao na sve zaposlene, a ne samo na novinare u TVCG. Tim više što je tadašnji upravni odbor bio takođe bio jednopartijski, pa i tu su se događali rascjepi“, kaže Đurković podsjećajući da je na dan rascjepa u DPS-u ušao i u verbalni sukob sa Momirom Bulatovićem na pres konferenciji.
Đurković navodi da je u to vrijeme bilo snažnih pritisaka i na Televiziju i na njega lično: „Jedan od velikih pritisaka je bio lično na mene, kada sam ukinuo Drugi dnevnik Televizije Srbije koji je kod nas išao na Drugom programu. Ali prethodno je Televizija Srbije skinula naš centralni Dnevnik sa njihovog drugog programa. To je izazvalo lavinu protesta, bukvalno svakodnevno zasjedanje tog podjeljenog upravnog odbora u cilju moje smjene“.
Rascjep u DPS-u je najavio nove političke krize i nove podjele u crnogorskom društvu koje su vrlo brzo uslijedile, kaže Duško Vuković.
„Jedan dio tog bloka ostao je vjeran politici Slobodana Miloševića, a drugi je pokušavao da se od toga distancira. Ono što se tada vidjela kao nekakva šansa i mogućnost, koje ipak nisu rezultirale nekom ozbiljnijom demokratizacijom društva, to je da se Đukanovićev blok približava manje-više onim političkim partijama i pojedincima koji su bili od početka antiratno raspoloženi, koji su bili za to da Crna Gora postane nezavisna.
Ali je definitivno jasno da je to bio početak jedne nove političke dinamike koja će kasnije dovesti i do tog na spoljnjem planu sukoba sa NATO, zato što se istrajavalo na ratobornoj politici razrješavanja jugoslovenske krize. I dovelo je u krajnjem do te političke konsekvence, referenduma o nezavisnosti Crne Gore“, kaže Vuković.