Srbija i Hrvatska se nepotrebno optužuju uz retoriku koja na obe strane podseća na početak devedesetih godina prošlog veka, izjavio je za RSE Stjepan Mesić, bivši predsednik Hrvatske.
“Treba priznati da tu ni jedna strana nije čista i teško bih mogao reći da ima moralno pravo optuživati onu drugu. Ne može Srbija smatrati normalnim rehabilitaciju Draže Mihailovića i Milana Nedića, a Hrvatskoj predbacivati ukidanje presude nadbiskupu Stepincu. Niti ih se može - ako baš hoćete - uspoređivati, mada se svakome do njih dosta toga može predbaciti, i to uz čvrste dokaze. Niti Hrvatska može smatrati normalnim bezrezervno veličanje Stepinca, bez sagledavanja njegove cjelovite uloge u vrijeme Drugoga svjetskog rata, ali i neposredno nakon njega, a Srbiji predbacivati rehabilitiranje Mihailovića i Nedića”, ističe Mesić.
On smatra da sve treba postaviti u historijski kontekst, pa i presudu Branimiru Glavašu, uvažavajući relevantne činjenice.
“Od toga da pravimo nacionalne heroje od notornih kvislinga, ili od ljudi koji su pristajali uz politiku sila Osovine i njihovih satelita, a tek kasno se sjetili malo tome i prigovoriti, nemamo koristi - ni Srbija, ni Hrvatska. Međusobno predbacivanje i neprimjerene usporedbe nikamo ne vode. A jednostrano gledanje na sve to samo podgrijava niske strasti, jača negativne stereotipe, vraća na scenu međunacionalnu mržnju i - u krajnjoj liniji - destabilizira cijelu regiju”, naglašava bivši hrvatski predsednik.
Po njegovom mišljenju, ovakve izjave su pre svega namenjene za unutrašnje-političku upotrebu.
“Tenzije o kojima govorite izravna su i očekivana posljedica nespremnosti na suočavanje s istinom o prošlosti, kako vlastitom, tako i tuđom. Istina često boli, ali na lažima ne možemo graditi budućnost. Krajnje je vrijeme da to shvatimo. I to svi!
Da, izjave koje podižu tenzije na obje su strane prvenstveno sračunate na efekte na vlastitoj političkoj sceni i na dobivanje jeftinih političkih poena. To ih, međutim, ne čini manje opasnima. Vanjski utjecaji tu imaju najmanju ulogu, mada ne isključujem da oni koji podgrijavaju tenzije računaju i na izravnu ili prešutnu podršku iz nekih inozemnih centara moći”, konstatuje Mesić.
I Branko Caratan, profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, kaže za RSE da se iz unutrašnje-političkih razloga nastoji demonstrirati snaga što onda dovodi do međusobnih optužbi.
Ante Pavelić i Alojzije Stepinac
“Presuda u obnovljenom procesu Stepincu je slična presudi Draži Mihajloviću. Jednostavno se tu nije ulazilo u meritum stvari. Druga je stvar mišljenje o ulozi Stepinca za vrijeme rata. No, sve to zapravo ne bi trebalo da bude srpski problem, to je hrvatski problem kako se tu postaviti. Naravno, postoji ovdje i pitanje kriterija za ulazak u EU, to je ona tema o univerzalnom sudovanju na prostoru bivše Jugoslavije. Naravno da u Hrvatskoj postoji nepovjerenje u objektivnost srpskih sudova, kao što vjerojatno postoji nepovjerenje i na srpskoj strani. Uostalom zbog toga je nastao međunarodni tribunal u Hagu”.
Ivica Maštruko, sociolog religije sa diplomatskim iskustvom u Vatikanu, takođe ukazuje u razgovoru za RSE nadnevno-politički karakter tenzija između Beograda i Zagreba.
“Miro Kovač, ministar vanjskih poslova Hrvatske, očito radi na samopromociji pred predstojeće izbore, ali ne na promociji HDZ-a nego na svojoj vlastitoj, osobnoj promociji unutar HDZ-a, jer izgleda da mu pozicija unutar partije nije čvrsta pa jednom oštrom retorikom želi sebi poboljšati taj položaj kako bi bio zadržan u igri. Prema tome, niti u jednoj diplomaciji niti u jednim diplomatskim govorima se ne upotrebljava takav rječnik kojim se rješavaju ovi sporovi koji nijesu neke osobite naravi, jer su uglavnom na iracionalnoj ideološkoj osnovi.
Na drugoj strani (Ivica) Dačić svojim izjavama nastoji dezavuirati poziciju Hrvatske u mogućim, budućim pregovorima sa EU, odnosno da Hrvatska bude kompromitirana već unaprjed i da onda ne može agresivnije nastupati sa svojim zahtjevima prema Srbiji prilikom rapsrave o određenim poglavljima.”
Kada je reč o otkrivanju spomenika Miru Barešiću, koji je u Švedskoj bio osuđen za ubistvo jugoslovenskog ambasadora Vladimira Rolovića, Maštruko ističe da ima razloga da reaguje ne samo Srbija već bi to trebalo da učini i EU.
“I hrvatska javnost bi trebalo da reagira nad tim sramotnim činom. Spomenik Barešiću u Hrvatskoj podignut je uz suglasnost vlasti, uz saglasnost opštinskih vlasti i uz prisustvo dva ministra, da ne spominjem ostale uglednike.“
Ne mogu se izjednačavati Miro Barešić i Gavrilo Princip
Na konstataciju RSE da je ministar Kovač na pitanje o podizanju spomenika Barešiću odgovorio da je i premijer Srbije Aleksandar Vučić prisustvovao otkrivanju spomenika Gavrilu Principu, Maštruko kaže:
“To je sasvim jedna druga dimenzija. On pokušava izjednačit sam akt ubojstva ali ne i staviti ga u kontekst povijesnog trenutka i tog vremena. Jedna stvar su posljedice ubojstva koje je počinio Gavrilo Princip u vrijeme kada se to dogodilo i ne može se to izjednačavati sa činom ubojstva u jednom predmirnodopskom razdoblju sa potpuno drugačijim povijesnim okolnostima. Još i da ne spominjemo onu djelatnost Barešića, ne samo u vezi sa ubojstvom Rolovića, nego i ono sve šta je radio sa nekoliko imena koja je koristio, i po čemu bi ga danas u ovom kontekstu smatrali teroristom.”
Spomenik Gavrilu Principu u Beogradu
Branko Caratan podseća da nije u pitanju samo spomenik Barešiću.
“Danas je na vlasti u Hrvatskoj Vlada kojoj je izglasan opoziv i ona očito gubi kontrolu nad situacijom, posebno što je ona dobila vlast i jednim dijelom na impulsima retorike protiv ljevice, a onda je ta retorika vodila u pokušaj revizije jednog dijela hrvatske povijesti.”
Osim dnevno-političkih razloga, po mišljenju Ivice Maštruka potezanje pitanja iz prošlosti ukazuje i na stanje duha u jednom delu hrvatskog političkog korpusa.
“Sada je izbilo na površinu to stanje duha koje je prisutno u Hrvatskoj već duže vremena. Prema tome taj pokušaj revizije i rehabilitacije osoba iz vremena NDH rezultiralo je presudom Stepincu pri čemu se zaboravlja zašto mu je bilo suđeno i da to nije bio samo politički proces već skrivanje nečega što bi smo danas nazvali teroristom, dakle čovjeka koji je došao da se bori protiv tadašnjeg sistema i koji se sklonio u nadbiskupski dvor. Dakle, tu ima elemenata po kojem bi se moglo goniti za saradnju sa teroristom i zašto bi bio suđen.”
Na delu je paradoks demokratije, smatra Branko Caratan.
“Kada je uvodite onda svi imaju pravo da se jave. Pogledajte na primjer slučaj u arapskim zemljama, paralelu sa arapskim proljećem. Tu su bila velika očekivanja ali su u mnogim zemljama na scenu stupili islamisti. Nešto slično, u blažoj mjeri je i ovdje slučaj. U Hrvatskoj ima vjerojatno jedno objašnjenje da je ova prethodna politička garnitura na strani desnice, koja polako silazi sa scene forsirala teme iz II Svjetskog rata da bi suzbila poziciju ljevice. U Srbiji se isto tako može očekivati ta jaka nacionalna retorika koja učvršćuje stranku na vlasti.”
Srbi i Hrvati: Slažu se da se ne slažu
Problem je što između srske i hrvatske elite nema saglasnosti o skoro nijednom pitanju, počev od karaktera Jugoslavije, preko zbivanja u Drugom svetskom ratu do sukoba 90-ih. Ivica Maštruko ističe da se dve strane slažu da se ne slažu oko poslednjih ratova.
“Ono oko čega je postignuta suglasnost jest to da u ocjeni rata tokom 90-tih nijesu saglasni o karakteru i načinu vođenja rata i o tome se rasprava ne vodi. Ono gdje postoji prijepor jeste onaj period prije 90-tih jer u objema državama postoje unutarnji politički problemi i različite ocjene i procjene onoga što se zbivalo tokom II svjetskog rata i poslije rata sve do 90-tih godina. O tome i u Srbiji i u Hrvatskoj imaju različita mišljenja i stavove i to je tako neovisno koja struja je u kojem razdoblju bila na vlasti. Pozicija četništva tamo ili ustaštva ovamo su predmet prijepora i unutar tih zemalja i na međunarodnom planu. Kako će se to u budućnosti razvijati zavisi od političkih elita dviju zemalja i dakako i hijerarhija dviju crkava koje utječu i u jednoj i u drugoj državi.”
Izgledalo je početkom 2000-ih da se odnosi poboljšavaju, jer su se čelnici dve države često sastajali, jačala je ekonomska razmena, ali su nakon ulaska Hrvatske u EU, paradoksalno, odnosi počeli da se zaoštravaju zato što, kako neki smatraju, nije više morala da pazi na ispunjavanje kriterijuma EU dok je bio kandidat.
“Mislim da je malo ishitrena teza da je uzrok ovakvog stanja prekid monitoringa EU nakon što je Hrvatska postala članica. Radi se prije svega o ovim drugim političkim okolnostima i mislim da ovo što ste sada nabrojali da su to incidentne situacije, a da većinski ipak hrvatsko društvo se odmiče od te svoje loše prošlosti", kaže Branko Caratan.
On navodi da čak i u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj postoje podele.
"Nije cijela crkva u tome jer postoje pojedini biskupi koji iskaču po toj liniji o kojoj danas ovdje govorimo, ali oni su iskakali tako i prije možda i više od 10 godina. Sjetimo se samo da je bilo svećenika koji su redovno održavali misu za Antu Pavelića sa obrazloženjem da svaki čovjek ima pravo na tu misu i tako dalje. Dakle, to su neke stvari koje nijesu do kraja pročišćene u društvu ali mislim da je krivi zaključak da je cijelo društvo krenulo u krivom pravcu i da su snage prošlosti nadvladale. Mislim ipak da su snage prošlosti u povlačenju i u Hrvatskoj i u Srbiji.”
Nastaviće se “toplo-hladno” između Beograda i Zagreba
Kolinda Grabar Kitarović i Aleksandar Vučić
Čak je i nedavni sporazum predsednice Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović i premijera Srbije Aleksandra Vučića brzo pao u zasenak.
“Ja mislim da su ti sastanci bili dio unutarnjih političkih igara što je odgovaralo objema stranama. Problem je u tome da zemlje trebaju odgovornu vladu koja može zaustaviti negativne procese a oni se mogu zaustaviti onda kada se građani budu osjećali bolje, kada dođe do porasta životnog standarda i kada dođe do ekonomskog rasta. Tada će ovo izazivanje ratnohuškačkih poklika biti deplasirano. Za sada ono ima prođu,” ocenjuje Branko Caratan.
Zbog ovako naelektrisane atmosfere Hrvati u Srbiji i Srbi u Hrvatskoj svakako ne mogu da se osećaju ugodno, na šta je upozorio nedavno i Milorad Pupovac, jedan od srpskih čelnika u Hrvatskoj govoreći o sve težem položaju svojih sunarodnika.
Međutim, Branko Caratan je optimista.
“Psihički, subjektivno ljudi se mogu osjećati nesigurnijim ali cjelokupna situacija ide u drugom pravcu. Nisam sada primijetio neke velike incidente kao one koji su se dešavali prije 10, 15 ili više godina. Ti ozbiljni problemi su ipak potisnuti, a subjektivni osjećaji mogu biti ti osjećaji nelagode koji su vezani za ove pojedine incidente. Ali kao što vidimo policija ovako ili onako ipak funkcionira u Hrvatskoj, u ovom slučaju u Srbu ipak se nije išlo do kraja sa tim. Znači, vlast je ipak uspjela smiriti situaciju.”
Aleksandar Vučić je pre neki dan uputio protestno pismo čelnicima EU, ukazujući na “antisrpsku kampanju” u Hrvatskoj.
Međutim, Ivica Maštruko ne očekuje “funkcionalno reagiranje iz Brisela osim zahtjeva i moralnih upozorenja da se prekine, da se spusti lopta, da se počne razgovarat. Ništa drugo iz Brisela ne očekujem jer oni naprosto za ove sporove nijesu zaineteresirani niti bi na to mogli utjecati efikasno.”
Sličan je i stav Branka Caratana.
“Najvjerojatnije će se Brisel oglušiti jer ljudi u Brisleu koji prate događaje na ovom prostoru svjesni su motiva takve korenspondencije, tako da to neće imati nikakavog velikog efekta. Srbija će morati biti strpljiva, moraće ispuniti sve kriterije koji su bili postavljeni pred Hrvatsku i to će biti jedan dugotrajan i mučan proces. U tom procesu bi bilo jako dobro da se ti međudržavni odnosi među susjedima ne zatežu previše jer će to inače škoditi progresu Srbije prema EU. Hrvatska ima jedan vlastiti interes da svi njeni susjedi uđu u Uniju i to bi na kraju trebalo biti ona stvar koja će pretegnuti u ovoj čitavoj temi.”
Neizvesno je da li će lideri dve zemlje pokušati da spuste tenzije. Ivica Maštruko smatra da će se nastaviti politika “toplo-hladno”.
“Pokušaće na nekoj deklarativnoj razini pa kada se sastanu ova dva ministra vanjskih poslova onda će uputiti poruke smirivanja i slično. Međutim, kada govorim o retorici ovih dvaju vođstava to će ići toplo hladno i to će ovisiti od političke situacije u ovim zemljama, i to će onda izbijati na površinu kada god se nađe neki povod pa će se time opet talasati.”
Na pitanje da li će ovaj revizionistički trend i u Hrvatskoj i u Srbiji imati sve veći uticaj u društvu određujući njihov karakter, a samim tim i međusobne odnose dve države, Maštruko odgovara:
“Taj trend će se nastaviti i on neće biti prekinut, samo je pitanje u kojoj će mjeri uživati podršku u širim političkim strukturama. Na to pitanje da li će se ovaj revizionizam kada je Hrvatska u pitanju nastaviti, moći ćemo odgovoriti tek nakon izbora koji će biti sada i onda ćemo vidjet kakvo je zapravo raspoloženje javnosti. Znate i sami da političko pamćenje naroda nikada ne traje duže od mjesec dana.”