Uprkos izreci da medvjeda ne treba buditi iz sna uvjerili smo se da tek probuđeni mečići imaju potrebu samo za toplinom i zaštitom. Ali nijesu to "obična" mečad, već mladunčad mrkog medvjeda koje voljom sudbine odgaja čovjek. Ovo je priča o dva mečeta, siročića, Maši i Brundu i njihovom neizvjesnom životnom putu.
Piperi, mjesto nadomak Podgorice, veliko imanje i visoka žičana pletena ograda iza koje vas dočekuje lama Fido, jeleni lopatari i fazani.
Drvenim stepeništem se spuštamo do improvizovanog brloga, a u sijenu dvije mrke lopte, dva mečeta. Pospani ali odlučni u namjeri da kod čovjeka umjesto kod majke mečke, osjete toplinu tijela ili dobiju hranu mečad su nam darovala jedinstven zagrljaj.
Dok vlasnik "Utočišta za divlje životinje", jedinog te vrste u Crnoj Gori, Miljan Miličković priča za RSE da su mečići već 15 dana kod njega na programu podivljavanja. I biće tu, u novom domu do odlaska u Grčku ili Rumuniju gdje se nalaze najbolji centri za podivljavanje i gdje će provesti godinu dana. A da su prve korake podivljavanja uspješno savladali uvjerila se i reporterka koju je medvjedić Brundo u dva navrata ugrizao za prst.
"Taj program podivljavanja sam im uveo od dana od kada su došli ovdje. Kao što vidite, ovo je veliko imanje i ima potrebnu infrastrukturu, a oni su sada odvojeni u ovom donjem dijelu i imaju nekih 6.000 svoji kvadrata. Ali kako su oni navikli na čovjeka, na zagrljaj, na maženje – a već su dovoljno ojačali i porasli i veru se po drveću i žičanoj ogradi – ne mogu da budu skroz na programu podivljavanja ovdje, jer su ojačali", priča Miličković.
Objašnjava da su mečad Maša i Brundo zdravi, čipovani i vakcinisani, ali da mora proći, prema objašnjenju veterinara, mjesec dana od vakcinacije da bi mogli preko granice.
"Nakon nekih godinu dana programa za podivljavanje u centrima u inostranstvu, prema međunarodnim propisima, mečad treba da se vrate u Crnu Goru na mjesto gdje su nađeni, na planinu Pusti Lisac", kaže Miličković.
Težak rastanak
Priča o mrkim medvjedićima počinje prije više od mjesec dana u podnožju planine Pusti Lisac, nadomak Nikšića. Nije poznato kako su mečad ostala bez majke. Da li su je u krivolovu ubili lovci ili je, što bi bila rijetkost, ona sama napustila brlog, ali je poznato da ih je spasila ljudska ruka.
Ruka hrabre šezdesetogodišnje žene, koja je čitav život provela na toj planini sa životinjama – Ilinke Bigović. Planinu je naučila da osluškuje pa poznaje svaki njen zvuk, a životinje osjeća na poseban način.
Posjetili smo je u njenom domu, u selu Brestica, i zatekli pored furune gdje je, nakon što ih je uzela iz napuštenog brloga, položila iznemoglu mečad i oporavila ih. Ali se ona od rastanka sa njima nije još oporavila.
"Čula sam krik i jauk. Taj sam krik slušala tri dana i tri dana sam ih tražila dok ih nijesam pronašla. Onda sam pozvala brata koji mi je pomogao i donijeli smo ih ovdje. Bili su jedva živi, jedva. I taj njihov krik je poslednjeg dana već bio stišan sto mi je otežalo potragu", priča Bigović.
Kako se prisjeća, nakon što ih dovela ni kap kozjeg mlijeka nijesu mogli da progutaju.
"Hranila sam ih varenikom (slatko mlijeko) i medom sve dok se nisu malo oporavili. Kad su se oporavili išli su svuda za mnom i niko ih nije dirao i nijesam ih krila. Onda se sve pročulo iako ovdje ima malo kuća. Došli su novinari, pa neke nevladine organizacije, ali im nijesam dala mečiće. Sve dok nije došao sa potrebnim papirima Miljan Miličković kod koga su sada. Teško sam se rastala od njih, a tačno je da sam ih ispratila sa teglom meda", iskreno će Ilinka Bigović.
Reporterka RSE Lela Šćepanović drži jednog od mečića
Utočište iz ljubavi
Mrki medvjedi (lаt. ursus arctos) je prema naučnim objašnjenjima najnezgrapnija i najteža divlja životinja u Evropi koja je nekad bila rasprostranjena vrsta. Danas je u pojedinim krajevima gotovo istrijebljena, pa su u većem dijelu Evrope i u Crnoj Gori zakonom zaštićeni.
Inače, u Crnoj Gori ne postoji namjenski rezervat za divlje životinje u kojem bi im bila pružena pomoć i oporavak do povratka u prirodu.
Maša i Brundo su prvi medvjedi u "Prihvatilištu" Miljana Miličkovića kroz koje je za 12 godina, od kada postoji, prošlo mnogo divljih životinja iz svih krajeva Crne Gore.
U utočištu koje održava iz ljubavi, od sopstvenih sredstava i bez komercijalnog programa, trenutno ima vijetnamske prasiće, iz cirkusa spašenu lamu Fido, jelene lopatare koji dolaze na njegov poziv i iz ruke jedu kukuruz, fazane... Ali mečad imaju poseban tretman i pažnju jer na svaka tri sata piju kozje mlijeko. Prinuđen je da ih brani i od radoznalih ljudi koji, uprkos lošem pristupnom putu udaljenom od glavnih saobraćajnica, dolaze u nadi da će ih vidjeti i fotografisati se. Miljan Miličković to ne dozvoljava.
"Ti ljudi ne mogu da shvate da oni moraju da prođu jednu fazu podivljavanja, koja im je neophodna da bi oni u Rumuniji ili Grčkoj, ili gdje god da se desi taj nastavak, još bolje napredovali. Da se sasvim oporave, da podivljaju i da se na kraju, ako bog da, vrate kod nas", objašnjava Miličković.
Kakva će biti dalja sudbina mečadi iz Nikšića, za sada se nije poznato. Ne zna se ni koliko će ostati u Grčkoj ili Rumuniji. Ne zna se ni kada, ni da li će se uopšte vratiti u svoje prvobitno stanište podno planine Pusti Lisac.
Ali nadležne državne institucije u saradnji sa domaćim i međunarodnim navladinim organizacijama i Miljanom Miličkovićem sada čine sve da im bude dobro.
Jedino je žena koja ih spasila od sigurne smrti Ilinka Bigović na neki poseban način sigurna da će se mečići vratiti kući i da će u budućnosti ponovo osjetiti njihovo prisustvo, kroz plač priča Bigović.
"Nijesam ih trebala odvojiti... nijesam trebala da ih odvojim od sebe. Žao mi je što sam ih odvojila, ja bih ih podivljala i pustila, a svaka se životinja razmazi. Nijednom me nijesu ugrizli i vjerujem da ne bi nikad", navodi naša sagovornica.
Na pitanje da li vjeruje da će ta "posebna veza" ostati između nje i mečića, Bigović kaže da je ubijeđena da hoće.