Prošlo je 20 godina. Međutim, rane te vrste ne zaceljuju lako. Stari most u Mostaru imao je funkciju koja je bila humanistička, historijska, civilna, vezao je dvije strane rijeke Neretve. Bilo je svojevremeno kroz povijest dijelova grada u kojima je bilo više Muslimana/Bošnjaka, u kojima je bilo više Srba ili Hrvata.
Danas, nakon rušenja, i mita o tom rušenju, jer se htjelo izbjeći krivicu i prebaciti je na drugoga, most samo djelomice vrši svoju funkciju. On nije jedan instrument povezivanja građana. Bilo je vremena kad je čak bilo opasno i neugodno otići s jedne strane na drugu. Sad nije opasno, ali nije uvijek ni ugodno.
Most kao da je preuzeo turističku funkciju. Turisti dođu velikim autobusima iz Dubrovnika i gledaju most, vide ponekog dječaka koji ima hrabrosti da skoči s njegove ivice, što je folklor grada Mostara, i na taj način pokaže - ’Eto, to smo, mi Mostarci’. Uz most ima nekoliko prodavnica koje prodaju folklorne predmete, ukrase koji su rađeni na brzinu, nekada bliži kiču nego stvarnosti, ali su jedini način ljudima prežive. Industrija je presahnula.
Kad prođem pored mostarskih bogomolja, pogledam džamije koje su napola srušene ili se popnem do pravoslavne crkve koja je bila srušena do temelja, vidi se da je to drugačija vrsta kamena; i katolička crkva je bila teško oštećena. Ko dirne u bogomolje dirnuo je u nešto teško, bitno. Ovdje se diralo u bogomolje ali i samu gradnju mosta koji je toliko star, toliko neobičan, toliko samosvojan, toliko simboličan. Sve to zajedno bio je mostarski Stari most.
Uz niz poštenih Mostaraca koji su spremni na zajednički život postoje oni žestoki, primitivni, agresivni koji samo čekaju kako će se odijeliti, pripojiti Zapadna Hercegovina Hrvatskoj a istočni dijelovi BiH i Srbiji. Samo odvratni nacionalisti žele cijepati cjeline.
Mi smo se nalazili uz riječi „Naći ćemo se na ‘Starome’“. Najhrabriji su uspjevali skočiti s njega, a najhrabriji od najhrabrijih kakav je bio Emir Balić, usuđivao se skočiti sa te visine na glavu, „glavačke laste“, kako se govorimo u Mostaru.
Toliko je uspomena vezano za to. Mi smo znali 1941. godine, tada sam imao devet godina, da je most bio miniran kad su ga Talijani pripojili njihovoj ratnoj zoni. Bio je miniran ali nije bilo naredbe da se ruši, zatim su mine skinute, pa su postavljene straže i cijela jedna negativna mitologija se veže za taj čin.
Bio sam u Francuskoj u času kada je most pao. Sjećam se dobro da sam čuo vijest na Radio Parizu, predavao sam tad na Sorboni, i slušao reči „Pao je most u Mostaru, srušen je“. Rekao sam da to mora biti kriva vijest, onome ko je srušio to ne ide u korist, ne možete vi srušiti jedan povijesni objekt, povijesno zdanje. Ne može vam to ići u prilog. Međutim, istoga dana francuska televizija preuzela je od bosanske ili hrvatske sliku, i vidio sam doista kako ide jedna, druga granata i kako most pada, propada. Ispočetka se drži, čini se da je pogođen ali da neće pasti i onda, u jednom času, propada sve. Ne znam šta je tada propalo u mom životu, ja sam sjeo i napisao jedan tekst, koji je sledeći dan preveden na 20-ak jezika i depresija me nije puštala još dugo.
Novi most je ranjeni most. Ta rana je takve prirode da ona ne dopušta jednu familijarnost, bliskost. Ta rana ima u sebi memoriju. Ta memorija je negativna, teška. Kako su mogli taj most srušiti?
Vaš browser nepodržava HTML5
Dvadeset godina od rušenja mostarskog Starog mosta
Imao sam jedno čudno iskustvo u Mostaru. Došao sam nakon rata i gledajući porušene kuće, zdanja, bogomolje pošao sam da vidim malu pravoslavnu crkvu koja se nalazi iza potpuno srušene velike pravoslavne crkve koja je na dijelu brijega, inače razorene do kraja. Prišao sam toj maloj staroj crkvi koja je bila ukopana u zemlji i ostala je čitava. Njenu gradnju dozvolilo je još Otomansko carstvo, ali da bude na manje vidnom mjestu. Kucao sam na vrata, bio sam sa dva francuska novinara. Dugo niko nije otvarao, i na kraju je otvorio čovjek malog rasta. Pitao sam ga jesu li ikone spašene, a on mi je rekao da misli da jesu, a zatim dodao: "Znate i meni je nezgodno govoriti ovdje, ja sam musliman, zovem se Redžep, Albanac sam. Ne mogu staviti nekoga drugoga Srbina ili Hrvata, ovako je zgodnije, ja ne pripadam ni jednom od tih naroda Mostara, tako da ja nadzirem tu malu crkvicu.". S tim iskustvom sam gledao Stari most, njegovo rušenje i pisao o tom rušenju. To je tako ostalo u mojoj uspomeni.
Zato kažem, to kao da nije više isti most. Sad ne idem u Mostar često, baca me u depresiju. To nije most po kojem sam ja bos hodio, po njegovom kamenju koje je bilo vruće, kada po danu upekne mostarska žega.
Usuđujem se nadati da Mostar može biti ono što je bio bez Starog mosta, ali ostvarenje toga neće doći tako brzo. Uz niz poštenih Mostaraca koji su spremni na zajednički život, suživot, kako mi to zovemo, a ima takvih ljudi, ja ih srećem, poznam, volim i pripadam njima na neki način, postoje oni žestoki, primitivni, agresivni koji samo čekaju kako će se odijeliti, pripojiti Zapadna Hercegovina Hrvatskoj a istočni dijelovi BiH i Srbiji. Sa tim očekivanjima koja su protiv međunarodnih uzusa i nastojanja, neće se ići brzo u jedan proces koji bi se mogao nazvati pozitivnim i zato ćemo imati tugu kada prelazimo preko obnovljenog Starog mosta. Gledaćemo to novo kamenje, koje nije kao ono koje je na sebi imalo patinu stoljeća kakvo je bilo i kakvo smo voljeli.
Antagonizmi se mogu prevladati uz pomoć koja bi bila uslovljena. Pomažući one koji se ističu miroljubivošću, otvorenošću prema drugima, spremnošću da surađuju, mogli bi se pridobiti i građani Mostara u velikoj većini. Mislim da su i sada u većini oni koji bi to željeli. Samo odvratni nacionalisti i, rekao bih, okrutni separatisti žele po svaku cijenu cijepati cjeline. Tako se ne može dospjeti ni u EU, a ako bi BiH dospjela u EU, i Srbija, onda bismo imali krov nad glavom, ne bismo mogli ratovati jedni s drugima, imali bismo jednu vlast koja bi bila pomirljiva. Stoga u ovoj fazi treba sve učiniti da BiH, Crna Gora, Srbija i Makedonija uđu u EU kao što su ušle Slovenija i Hrvatska, i da se nađu zajedno pod tim krovom.
(Iz razgovora sa piscem Predragom Matvejevićem za Radio Slobodna Evropa)
