Poznata po vinu i Njeguškoj pršuti, crnogorska gastronomija mogla bi u dogledno vrijeme da dobije još jedan brend – lisnati sir. U Lipovu nadomak Kolašina vrijedne domaćice prave sir koji je po načinu proizvdonje i svojstvima više nego poseban a jedan je i od omiljenih proizvoda na trpezama u tom dijelu Crne Gore.
Kakve su šanse da Kolašin i Crna Gora zaštite taj proizvod i šta o tome kažu najpozvaniji u toj priči- proizvođači?
Na bajkovitom mjestu u gornjem Lipovu, podno Sinjajevine, nalazi se imanje porodice Puletić.
Domaćica Milijanka Puletić decenijama po staroj recepturi pravi lisnati sir. Na pitanje da li će nam otkriti tajnu kako se pravi lisnati sir ovako odgovara:
„Nema tajne. Ja uveče kada pomuzem vareniku ostavim u posude do ujutro kada je sastavim sa onom koju tada pomuzem i stavim sirilo koje je za to potrebno. Treba tu dosta vremena u sve zavisi od temperature, vazduha, kisjelosti. Bude tu posla i pola dana i više ali je važno da sir uspije. Jer ovaj sir ako ne uspije on nije za upotrebu. Druge sireve i možete upotrijebiti ako ne ispadnu baš kako treba. Lisnati sir jednostavno ne možete upotrijebiti kasnije ako ne uspije.“
Zašto je lisnati sir tako poseban i omiljen među potrošačima?
Druga domaćica iz Lipova, Svetlana Milošević kaže da nije lako proizvoditi lisnati sir kao i da treba pogoditi sve što treba da bi to i zaista bio autentični listać:
„Mali promašaj u kisjelosti, pregrijanosti, ne dogrijanosti mlijeka i sir neće biti takav kakav treba da bude. Neće biti savitljiv, neće biti elastičan, neće se listati. Od slatkog mlijeka se ne može napraviti, a i ta kisjelost je nezgodna jer ipak to sve na kraju treba znati ugoditi.“
Svetlana 23 godine proizvodi lisnati sir, a recept je naslijedila od svoje majke. Kaže da je kao i Milijanka sa kojom je bila u Sloveniji gdje su sa kolegama iz Pljevalja, a u organizaciji države, imali predavanje o brendiranju, sretna što je taj proces počeo i kada je lisnati sir iz Kolašina u pitanju:
„Ja u toj priči o brendiranju učestvujem ni manje ni više nego 10 godina i iskrena da budem bila sam izgubila sve nade da će to ikada biti ali ovoga puta zbilja vjerujem jer smo već preuzeli neke korake. Ministarstvo nam je izašlo u susret sa obukama i radionicama i organizovalo je i jedno putovanje u Sloveniju gdje smo učili o tome. Mislim da smo na pravom putu. Mnogo bi značilo da se ovaj sir brendira. Značilo bi Crnoj Gori da bude u svijetu prepoznata po nečemu zaista kvalitetnom a drugo za nas proizvođače značilo bi veće tržište i bolji plasman.“
Šta o brendiranju lisnatog sira kaže Milijanka Puletić?
„Mislim da to toliko ne zavisi od nas proizvođača. To zavisi od nadležnih koji odlučuju o tome jer mislim da mi kao proizvođača ispunjavamo u velikoj mjeri sve te standarde koje bi lisnati sir kao brend trebalo da ima.“
Proizvođači iz Lipova moraju prvo da osnuju udruženje koje će odrediti standarde za lisnati sir što podrazumijeva između ostalog procenat suve materije, nivo masnoće i druge karakteristike lisnatog sira da bi onda uslijedila pravno administrativna procedura njegovog brendiranja.
No u cijeloj priči o lisnatom siru i njegovoj zaštit zaboravljen je jedan veoma važan detalj – položaj onih koji ga decenijama prave od čega koristi ima država, turizam u Crnoj Gori i lokalne zajednice.
Milijanka Puletić se pita šta će biti sa njom i domaćicama sličnim njoj jednog dana kada više ne budu fizički sposobne da se bave ovim poslom?
Za sada do države nijesu dobile obećanje da će dobiti satisfakciju za višedecenijski rad, odnosno penziju ili neku vrstu doživotne naknade:
„Lijepo bi bilo da neko o nama razmišlja i kada ne budemo mogle više da pravimo ove proizvode jer ja sada ne vidim da mi žene na selu imamo neku budućnost za vrijeme kada će nam podrška biti potrebna. Tu direktno mislim na državu. Mnogo se sada priča o ravnopravnosti žena, o poboljšanju našeg položaja ali se o ženama na selu niko ne brine i to je žalosno. Mi smo na neki način diskriminisane. Ako hoćemo ekološku hranu sa sela ne može se to bez žene uraditi."