Ova nedjelja je, u dva međusobno nepovezana događaja, pokazala koliko su duboki nesporazumi i nerazumijevanja u vezi s razumijevanjem ideje međunarodne pravde prije svega u srpskom društvu i javnosti: u prvom – današnji predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik pojavio se kao svjedok odbrane na suđenju bivšem predsjedniku tada nelegalne Republike Srpske Radovanu Karadžiću s tezom da su za sve što im se „desilo“ devedesetih krivi bosanski muslimani; u drugom – predsjednik Srbije Tomislav Nikolić je, učestvujući na tematskoj raspravi u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija u Njujorku o ulozi međunarodne pravde u procesima pomirenja, poistovjetio tribunal za ratne zločine sa srednjovjekovnom Inkvizicijom, suđenjima nakon francuske revolucije i Staljinovim čistkama u Sovjetskom Savezu.
Dubinu tog nesporazuma potcrtao je ovogodišnji predsjedavajući Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, Vuk Jeremić, koji je ustvrdio kako „pomirenje zahtijeva da svaka strana prihvati odgovornost“ i kako „nijedno pravo i nijedna pravna tradicija ne priznaje krivicu ili nevinost cijelog naroda“.
Dodikovo istupanje pred Tribunalom u Hagu i Nikolićevo protiv Tribunala u Njujorku izazvala su očekivano uznemirenje posebno među porodicama žrtava balkanskih ratova devedesetih ali ona su bila predvidiva i potpuno u skladu s poznatim stavovima i jednoga i drugoga o prirodi i razmjerama ratnih zločina devedesetih: i Dodik i Nikolić u više navrata su javno poricali i presudom Međunarodnog suda pravde utvrđeni genocid u Srebrenici.
Od njih se ništa osim poricanja zločina nije ni očekivalo pa, osim saosjećanja s porodicama žrtava koje u negiranju zlodjela doživljavaju kopanje po nezaraslim ranama, ta dva istupanja i ne zavređuju ozbiljnije osvrte ili „analizu“.
Zapaženo je bilo i odsustvo predstavnika Sjedinjenih Država. Predstavnica za štampu američke misije pri Ujedinjenim nacijama Erin Pelton izjavila je kako Sjedinjene Države izražavaju „snažno neslaganje s odlukom predsjednika Generalne skupštine da organizuje neuravnoteženu, zapaljivu tematsku debatu o ulozi međunarodne krivične pravde u pomirenju“ i da zato neće u njoj ni učestvovati. Ona je posebno naglasila američko žaljenje što su debata i prateće panel diskusije tako postavljene da ne omogućuju da se u njima na odgovarajući način čuje glas žrtava tih zlodjela.
Čak su i neki koji jesu učestvovali na skupu, poput generalnog sekretara Ujedinjenih nacija i predstavnika Evropske Unije (na nivou ambasadora) iznijeli mišljenja izrazito suprotna želji sazivača da se skup pretvori u „osudu jednostranosti tribunala“.
Generalni sekretar je podsjetio kako je uspostava tribunala prije dvije decenije – 50 godina nakon nirnberških suđenja nacističkim zločincuima - uslijedila kao odgovor na užasavajuća zlodjela koja su podsjetila na duhove iz drugog svjetskog rata i da pokazuju kako „bezobzirnost za ratne zločine, zločine protiv čovječanstva, genocid i druge ozbiljne međunarodne zločine više nije prihvatljiva i neće biti tolerisana“. On je – u neprikrivenoj poruci predsjedniku Generalne skupštine - rekao kako „podrška međunarodnim tribunalima i sudovima znači poštovanje, a ne dovođenje u pitanje, njihove nezavisnosti, nepristrasnosti i integriteta“.
Evropski predstavnik je, takođe, insistirao na poštovanju vladavine prava u svim zemljama koje teže pridruženju Evropskoj Uniji.
Tako se nešto što je najavljivano kao skup koji će doprinijeti – valjda drugačijem – razumijevanju balkanskih ratova devedesetih i uroditi „poukama za budući rad“ institucija međunarodne pravde po svim mjerilima uspješnosti pretvorilo u potouni debakl, produbljujući nesporazum srpske politike sa svijetom. Ne treba, naravno, očekivati da će taj ishod biti poznat i srpskoj javnosti jer njeni izvještači iz Njujorka, recimo, prilježno javljaju šta je u susretu na marginama Jeremićevog skupa Nikolić rekao generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija – pored ostalog kako presudama Tribunala u Hagu „pravda nije zadovoljena i da ta činjenica srpskom narodu daje osećaj rezignacije i nepoverenja prema tom sudu“ – ali ne bilježe i da je generalni sekretar u tom razgovoru ponovio „nepokolebljivu odlučnost Ujedinjenih nacija da nastave podržavati funkcionisanje međunarodne pravde i ulogu međunarodnih tribunala kao kritičnih instrumenata u borbi protiv bezobzirnosti“.
Ako aktuelne srpske vođe, u ovom slučaju Dodik-Nikolić-Jeremić, iskreno žele da uklone sjenku kolektivne krivice srpskog naroda za zlodjela počinjena u njegovo ime devedesetih, ustajući u odbranu i pravdanje nekih od najtežih zlodjela – oni više doprinose širenju nego suzbijanju osjećaja kolektivne krivice.
Dubinu tog nesporazuma potcrtao je ovogodišnji predsjedavajući Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, Vuk Jeremić, koji je ustvrdio kako „pomirenje zahtijeva da svaka strana prihvati odgovornost“ i kako „nijedno pravo i nijedna pravna tradicija ne priznaje krivicu ili nevinost cijelog naroda“.
Dodikovo istupanje pred Tribunalom u Hagu i Nikolićevo protiv Tribunala u Njujorku izazvala su očekivano uznemirenje posebno među porodicama žrtava balkanskih ratova devedesetih ali ona su bila predvidiva i potpuno u skladu s poznatim stavovima i jednoga i drugoga o prirodi i razmjerama ratnih zločina devedesetih: i Dodik i Nikolić u više navrata su javno poricali i presudom Međunarodnog suda pravde utvrđeni genocid u Srebrenici.
Od njih se ništa osim poricanja zločina nije ni očekivalo pa, osim saosjećanja s porodicama žrtava koje u negiranju zlodjela doživljavaju kopanje po nezaraslim ranama, ta dva istupanja i ne zavređuju ozbiljnije osvrte ili „analizu“.
Ban Ki-mun i Vuk Jeremić
Ako je sazivač tematske rasprave u Ujedinjenim nacijama Vuk Jeremić u izjavama srbijanskim medijma uoči tog skupa raspirivao velika očekivanja kako bi on mogao rezultirati „balansiranijom slikom o događajima iz prošlosti“ i „poukama za budući rad međunarodnog krivičnog pravosuđa“ neki od najrelevantnijih partnera bez kojih su takva očekivanja potpuno nerealna odbili su da udostoje Jeremićev skup čak i svojim prisustvom. Tako je predsjednik haškog tribunala Theodor Meron rekao kako takva debata postavlja pitanje „osnovnog poštovanja vladavine prava“ i kako njegovo učešće u takvoj debati ne bi moglo dati nikakav značajniji doprinos normama koje on smatra važnima.Zapaženo je bilo i odsustvo predstavnika Sjedinjenih Država. Predstavnica za štampu američke misije pri Ujedinjenim nacijama Erin Pelton izjavila je kako Sjedinjene Države izražavaju „snažno neslaganje s odlukom predsjednika Generalne skupštine da organizuje neuravnoteženu, zapaljivu tematsku debatu o ulozi međunarodne krivične pravde u pomirenju“ i da zato neće u njoj ni učestvovati. Ona je posebno naglasila američko žaljenje što su debata i prateće panel diskusije tako postavljene da ne omogućuju da se u njima na odgovarajući način čuje glas žrtava tih zlodjela.
Čak su i neki koji jesu učestvovali na skupu, poput generalnog sekretara Ujedinjenih nacija i predstavnika Evropske Unije (na nivou ambasadora) iznijeli mišljenja izrazito suprotna želji sazivača da se skup pretvori u „osudu jednostranosti tribunala“.
Generalni sekretar je podsjetio kako je uspostava tribunala prije dvije decenije – 50 godina nakon nirnberških suđenja nacističkim zločincuima - uslijedila kao odgovor na užasavajuća zlodjela koja su podsjetila na duhove iz drugog svjetskog rata i da pokazuju kako „bezobzirnost za ratne zločine, zločine protiv čovječanstva, genocid i druge ozbiljne međunarodne zločine više nije prihvatljiva i neće biti tolerisana“. On je – u neprikrivenoj poruci predsjedniku Generalne skupštine - rekao kako „podrška međunarodnim tribunalima i sudovima znači poštovanje, a ne dovođenje u pitanje, njihove nezavisnosti, nepristrasnosti i integriteta“.
Evropski predstavnik je, takođe, insistirao na poštovanju vladavine prava u svim zemljama koje teže pridruženju Evropskoj Uniji.
Tako se nešto što je najavljivano kao skup koji će doprinijeti – valjda drugačijem – razumijevanju balkanskih ratova devedesetih i uroditi „poukama za budući rad“ institucija međunarodne pravde po svim mjerilima uspješnosti pretvorilo u potouni debakl, produbljujući nesporazum srpske politike sa svijetom. Ne treba, naravno, očekivati da će taj ishod biti poznat i srpskoj javnosti jer njeni izvještači iz Njujorka, recimo, prilježno javljaju šta je u susretu na marginama Jeremićevog skupa Nikolić rekao generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija – pored ostalog kako presudama Tribunala u Hagu „pravda nije zadovoljena i da ta činjenica srpskom narodu daje osećaj rezignacije i nepoverenja prema tom sudu“ – ali ne bilježe i da je generalni sekretar u tom razgovoru ponovio „nepokolebljivu odlučnost Ujedinjenih nacija da nastave podržavati funkcionisanje međunarodne pravde i ulogu međunarodnih tribunala kao kritičnih instrumenata u borbi protiv bezobzirnosti“.
Ako aktuelne srpske vođe, u ovom slučaju Dodik-Nikolić-Jeremić, iskreno žele da uklone sjenku kolektivne krivice srpskog naroda za zlodjela počinjena u njegovo ime devedesetih, ustajući u odbranu i pravdanje nekih od najtežih zlodjela – oni više doprinose širenju nego suzbijanju osjećaja kolektivne krivice.