Nekako u finalu kampanje za i protiv britanskog ostajanja ili izlaska iz Evropske unije – koja je u globalnim medijima i javnosti bila označena skraćenicom „brexit“ nešto kao (britanski izlazak) – sa eskalacijom krize u funkcionisanju državnih institucija Bosne i Hercegovine obnovljene su i prijetnje otcjepljenja Republike Srpske koje bi, sa asocijacijom na grad iz kojeg dolaze, mogle da se označe i kao svojevrsni „BLexit“.
Reagujući na izjave bivšeg američkog diplomate i učesnika u dejtonskim pregovorima, a danas profesora univerziteta i uvaženog balkanologa, Daniela Serwera o tome kako Republika Srpska nikad neće postati nezavisna, njen predsjednik Milorad Dodik rekao je kako o tome neće odlučivati „svjetski šarlatani, uključujući i Serwera“, nego samo njen narod. Serwer je odgovorio: „Naravno da neću ja odlučivati“, pošto je ta odluka već donesena i neće se mijenjati. Dodao je i da nezavisnu Republiku Srpsku niko, pa ni Srbija, ne bi priznao jer bi to uništilo njene odnose i sa Briselom i sa Vašingtonom.
Bilo bi lako – kako to ovih dana tvrde i vlast i opozicija u Republici Srpskoj – da se sadašnja kriza prikaže kao posljedica odluke o skorom objavljivanju rezultata popisa održanog još oktobra 2013. godine. Srpski predstavnici u državnim organima i entitetski politički prvaci insistirali su na odgodi do kraja godine radi „usaglašavanja metodologije“, odnosno rješavanja nepomirljivih neslaganja oko nekih 196.000 „nerezidentnih“ stanovnika od čijeg prihvatanja ili otpisivanja navodno zavisi i hoće li Bošnjaci imati minimalnu natpolovičnu većinu u ukupnom stanovništvu zemlje.
S retorikom s kojom su srpski politički prvaci neposredno uoči rata odbacivali referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine ovih dana iz Banjaluke dolaze tvrdnje kako se radi o „preglasavanju srpskih predstavnika“, iznevjeravanje „koncepta dogovaranja“ i „izgradnje povjerenja“ koje će voditi reakcijama „koje nikoga ne treba da iznenade“ i mogu voditi „potpunoj blokadi i potpunom urušavanju države“.
„Koncept dogovaranja“ – na koji se povodom odluke o objavljivanju rezultata popisa od prije tri godine sada pozivaju u Republici Srpskoj – u bosanskohercegovačkoj postdejtonskoj političkoj kulturi nikada nije ni postojao: o bilo čemu da se radi, od stvarnih vitalnih nacionalnih interesa jednakih prava i identiteta do bliske prošlosti ili sadašnjosti, nudi se i praktikuje samo „koncept ucjena“ u kojem će biti ili onako kako mi to hoćemo ili nikako bez obzira na posljedice pa i samo „potpuno urušavanje države“.
Ako o tome ikome treba i neki podsjetnik - gdje je „koncept dogovaranja“ bio u provođenju presude Evropskog suda u vezi s ravnopravnošću manjina (u sada u stranu potisnutom „slučaju Sejdić-Finci) ili u ispunjavanju uslova za aktiviranje akcionog plana za članstvo u NATO-u u vezi s knjiženjem vojne imovine na državu ili u negiranju Bošnjacima u Republici Srpskoj prava na vlastiti jezik i da ne ulazimo o krajnje jednostrane i svakako neusaglašene interpretacije prirode ratnih zlodjela i odnosa prema njihovim počiniocima ili odlučivanju o praznicima Republike Srpske.
Upravo kontinuirano odsustvo „koncepta dogovaranja“ učinilo je da Bosna i Hercegovina, jedina od svih zemalja nastalih raspadom Jugoslavije, ni dvije decenije nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma nije mogla da napravi značajniji korak prema Evropi. Njeni politički prvaci su početkom godine gotovo euforično nazdravljali svečanom potpisivanju obaveze na ispunjavanje uslova za približavanje Evropskoj uniji – i čak su objavljivali kako su postigli sporazum o mehanizmu koordinacije u ispunjavanju tih uslova i Sporazumu o stabilizaciji i približavanju - a sada kad bi Predsjedništvo moralo da potvrdi ta dokumenta u evropski zadatim rokovima entitetski bojkot državnih institucija prijeti propuštenjem još jedne prilike za nadoknađivanje izgubljenih godina.
Kao i obično, u provođenju politike što gore-to bolje, najmanje se uvažava i praktikuje logika: tako vođa entitetske opozicione stranke zamjera bošnjačkim partnerima što su od objavljivanja rezultata popisa napravili „pitanje života i smrti“ a sam je spreman da – upravo zbog tog pitanja – predvodi blokadu sve do „potpunog urušavanja države“. U odbijanju da se prihvati prilagođeni Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju entitetski predsjednik kaže kako on favorizuje hrvatske i diskriminira bosanskohercegovačke poljoprivredne proizvođače ali i ne pomišlja da obznani kako je za takvo šta najodgovornija politika opstrukcije evropskog puta: Hrvatska je sada punopravna članica Evropske unije i pripadaju joj sve prednosti članstva i jedini put prevazilaženja tih razlika je približavanje a ne bojkot.
Problem, naravno, nije tek odluka o uveliko već zakasnjelom objavljivanju rezultata popisa već i kolebanje oko i samog izbora evroatlantskog puta za koji ruski predstavnici – u raspravama pred Savjetom bezbjednosti Ujedinjenih nacija i Savjetom za implementaciju mira – ponavljaju kako to „nije i jedina alternativa“ i kako o tome treba da odluče sami konstiutivni narodi. Valja u „konceptu dogovaranja“ koji nije pustio korijen ni za više od 20 godina.