Piše: Kemal Kurspahić
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Dva video dokumenta, jedan javan - da ne može biti javniji - a drugi tajno snimljen skrivenom kamerom, obilježili su protekle dvije nedjelje odašiljući svjetskoj javnosti pomiješane poruke o snazi i perspektivama ekstremnih desničarskih partija i pokreta.
U prvom: američki predsjednik Donald Tramp (Trump) u Bijeloj kući dočekuje mađarskog premijera Viktora Orbana i pred televizijskim kamerama ga obasipa komplimentima: „Velika je čast da imamo sa sobom premijera Mađarske. Viktor Orban obavlja jedan izvanredan posao na tako mnogo načina. Visoko uvažen. Uvažen širom Evrope. Možda, kao i ja, malo kontroverzan, ali to je u redu. Uradili ste dobar posao da održite vašu zemlju bezbjednom“.
U drugom – do prošlog vikenda tajnom snimku iz 2017: zamjenik austrijskog kancelara i lider ekstremno desničarske Slobodarske partije Hajnc Kristian Štrahe (Heinz Christian Strache), zajedno s potpredsjednikom svoje stranke, na pijanci u luksuznoj vili u Španiji nudi mladoj ženi koja se predstavlja kao nećakinja ruskog milijardera, pomoć u kupovini najtiražnijeg austrijskog tabloida i namještanje unosnih poslova u zamjenu za podršku njegovoj partiji u osvajanju vlasti.
Istog dana kad je njemačka štampa objavila snimak, Štrahe je podnio ostavku; morali su da se povuku iz vlade i svi ministri iz njegove partije a kancelar Sebastian Kurc (Kurz) morao je raspisati nove izbore.
Pročitajte i ovo: Kurz traži vanredne izbore nakon skandala i ostavke StracheaBrojni američki komentatori ne mogu se načuditi kakav je to politički interes mogao imati Tramp da odaje najviše uvažavanje premijeru jedne strateški marginalne zemlje koji je u evropskim i širim međunarodnim krugovima poznatiji po tome što je u Mađarskoj zaveo autokratsku vladavinu ovladavajući svim polugama vlasti: zakonodavnim i sudskim institucijama, medijima, naukom – uključujući i progon Soroševog univerziteta – koristeći moć za gomilanje bogatstva u rukama njegovih sljedbenika i lojalista.
U tim analizama zapaža se i jedna zajednička nit u načinu kako su i Tramp i Orban osvajali vlast: Orban je „branio hrišćanski karakter Evrope“ od „najezde muslimanskih hordi“ kao što je i Tramp u predsjedničkoj kampanji obećavao izgradnju zida na granici s Meksikom označavajući imigrante iz te zemlje kao izvor zla („Oni donose droge. Oni donose kriminal. Oni siluju. A neki su, pretpostavljam, dobri ljudi“) a pokušao je i zabraniti ulazak u Sjedinjene Države građana muslimanskih zemalja.
Pročitajte i ovo: Orbanizacija EvropeMađarski ambasador u Sjedinjenim Državama, u razgovoru za magazin Atlantik, ukazao je na jedan moguć razlog zašto američki predsjednik uvažava mađarskog premijera i druge svjetske autokrate: „On bi volio da ima situaciju kakvu ima Viktor Orban ali on je nema“.
Drugi snimak – koji je doveo do pada austrijske vlade – došao je u pravo vrijeme: nedjelju dana uoči izbora za Evropski parlament u 28 zemalja Evropske unije.
On je pokazao kako su desničarske partije i pokreti, koji su osvajali vlast širenjem strahova od emigracije i predstavljajući se kao čuvari evropskog identiteta, u pohodu na vlast imali u vidu i manje patriotske a više koristoljubive motive: ponuda zamjenika austrijskog kancelara o pomoći lažnoj ruskoj bogatašici da kupi uticajne austrijske novine i dobije unosne poslove u zamjenu za finansijsku i medijsku podršku njegovoj partiji pravovremena je opomena evropskoj javnosti u vezi sa širenjem mitova ekstremne desnice kao što su širenje strahova od „velike zamjene“ sračunatih – po toj kampanji – na zamjenu bijelih Evropljana muslimanima zbog čega valja „braniti Evropu“ od te „egzistencijalne prijetnje“.
Pročitajte i ovo: Evropa bira svoju budućnostPrimjer iz Austrije, ali i cijela novija istorija desnog ekstremizma, pokazuju kako su strahovi od drugoga i najave borbe za „očuvanje identiteta“ moćno sredstvo u osvajanju i održavanju vlasti i svih privilegija koje s tim idu.
Ova afera ima i svoju vidljivu „balkansku vezu“: predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik u Beču se sastao i slikao sa Štraheom samo koji dan prije njegovog posrnuća u aferi koju Dodik naziva „namještaljkom“.
Ali, bilo bi lako baviti se samo tim očitim primjerom bliskih veza domaćih i svjetskih „čuvara identiteta“ da to nije i recept kojim se u održavanju na vlasti služe i hrvatske i bošnjačke nacionalističke partije.
Ovdje je već bilo riječi o tome kako je predsjednik Stranke demokratske akcije Bosne i Hercegovine povodom odbijanja Naše stranke da uđe u koaliciju s njegovom partijom o njenom predsjedniku rekao: „I može ovdje usred Sarajeva Kojović, koji je iza rata došao iz Srbije, reći kako je njegova istorijska misija da odstrani SDA iz struktura vlasti“.
Pročitajte i ovo: Kurspahić: Deset upitnika nad 'patriotizmom'Teško da bi u samo jednu rečenicu moglo stati više identitetskog politikantstva: ovdje se Sarajevo i srpsko ime političkog oponenta i „dolazak iz Srbije iza rata“ koriste kao simboli duboke podjele na „naše“ i „tuđe“ pa onda ne treba da čudi kad ovih dana zastupnica Izetbegovićeve stranke u kantonalnoj Skupštini ovako lamentira nad kadrovskim promjenama u javnim ustanovama u Sarajevu: „Ode Mevludin, dođe Milorad. Ode Selim, dođe Vera. Ode Hajrudin, dođe Vlastimir. Ode Edina, dođe Kristina“.
Poslije toga samo još politički nepismen ili ostrašćen um mogao bi vjerovati kako Bosnu i Hercegovinu dijele samo srpski i hrvatski nacionalisti: i bošnjački “svoje konje za trku imaju”.