Piše: Kemal Kurspahić
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Ovonedjeljna odluka lidera stranaka takozvanog Bh. bloka – Nermina Nikšića (Socijaldemkratska partija), Željka Komšića (Demokratska fronta) i Predraga Kojovića (Naša stranka) – da odbiju poziv Stranke demokratske akcije (SDA) da uđu u partnerstvo s tom strankom na federalnom i državnom nivou "kako bi se bosanskohercegovačke patriotske snage zajedno suprotstavile nasrtajima na teritorijalni integritet i državni suverenitet Bosne i Hercegovine" i izvana i iznutra izaziva dramatično suprotstavljena reagovanja i u samim tim strankama; i u stranci čiji je poziv na "patriotsko partnerstvo" odbijen; i u bosanskohercegovačkoj javnosti zabrinutoj zbog ostavljanja države na nemilost tri "nacionalne" i dokazano nacionalističke stranke.
U strankama Bh. bloka: što iz iskrene zabrinutosti za sudbinu države prepuštene nacionalistima-što zbog želje da se prihvate makar i mrvice privilegija učešća u vlasti, još se lome koplja o tome hoće li najviši stranački organi odobriti ili osporiti "istorijsko NE" svojih prvaka ponuđenom partnerstvu s nacionalistima.
U SDA: odluka lidera Bh. bloka osuđuje se kao kukavičko odbijanje da se preuzme odgovornost i da se na pravi način odgovori izazovu ovog trenutka o kome će – kako patetično kaže generalni sekretar vodeće bošnjačke stranke – suditi istorija.
U javnosti: duboka je podjela između onih koji bi željeli da se građanski Bh. blok za svoje ideale društva jednakih bori kao učesnik u vlasti a ne kao opozicija do onih koji upozorenja SDA o "istorijskom trenutku" doživljavaju kao zastrašivanje u vezi s procesima u kojima se odavno potonulo na samo dno u decenijama vladavine upravo te stranke koja sada poziva na "patriotsko zbijanje redova".
Dilema jeste dramatična i teško je predvidjeti hoće li najviši organi stranaka podržati stav svojih vođa kako "nema partnerstva s nacionalistima".
Ali, postoji najmanje deset – a zapravo i mnogo više – razloga zašto Stranka demokratske akcije ne može biti vrhovni autoritet i mjera "bosanskohercegovačkog patriotizma".
Prvo: ona je dala legitimitet i od "prvih slobodnih izbora" 1990. bila u tijesnom partnerstvu na vlasti sa srpskim i hrvatskim nacionalističkim partijama (SDS i HDZ) dok su one provodile svaka svoj dio "udruženog zločinačkog poduhvata".
Drugo: njen je neupitni vođa, Alija Izetbegović, dozvolio da u mirovnom procesu tokom rata od legitimnog šefa međunarodno priznate države bude degradiran u predstavnika "jedne od tri strane u sukobu" pristajući da pregovara s vođama srpske i hrvatske nacionalističke politike u Bosni i Hercegovini, Karadžićem i Bobanom, umjesto sa glavnim arhitektima projekata podjele Bosne i Hercegovine, Miloševićem i Tuđmanom. Istorija je, u vidu Dejtonskog sporazuma, pokazala kako su jedino njih dvojica mogli zaustaviti rat koji su oni i inspirisali i vodili.
- Pročitajte specijal RSE – Tajne Dejtona
Treće: Izetbegović je – zajedno sa svojim dejtonskim najbližim saradnicima: Silajdžićem i Šaćirbejom – dozvolio da Milošević diktira bosanskohercegovački ustav ne povlačeći "crvenu liniju" koja se ne može preći u očuvanju državnog dostojanstva i funkcionalnih aranžmana u ustavnom uređenju. Oni, jednostavno, nisu vidjeli i nisu ni na koji način iskoristili to što su i Milošević i američki posrednici imali snažnu potrebu da pregovori uspiju i da su i oni kao što je to radio Milošević mogli usloviti prihvatanje sporazuma ustupcima koji bi ojačali slabašnu dejtonsku državnu konstrukciju.
Četvrto: dozvolili su netransparentno trošenje i prisvajanje miliona – ako ne i milijardi – dolara iz islamske i uopšte međunarodne solidarnosti s Bosnom i Hercegovinom, izvan bilo kakve kontrole i polaganja računa: pranje novca iz tih izvora nastavljeno je svih poratnih godina u vidu izgradnje poslovnih i stambenih objekata i naselja krajnje sumnjivog finansijskog porijekla.
Peto: po uzoru na brisanje tragova kulture i tradicije tolerancije i zajedničkog života na područjima etnički očišćenim u "udruženom zločinačkom poduhvatu", i oni su provodili islamizaciju javnog života i mijenjali nazive ulica i javnih ustanova na način koji je i mnoge iskrene prijatelje Bosne i Hercegovine upućivao na zaključak kako je ideja multietničke države samo lijepa priča iz njene prošlosti.
Šesto: zakonitu poratnu privatizaciju pretvorili su u svojevrsnu "prihvatizaciju", s besprizornim prenosom društvenog vlasništva u posjed stranački i rodbinski najbližih u kojem se formirala klasa novobogataša uz potpuno potiskivanje srednje klase i širenje sveopšteg siromaštva.
Sedmo: dozvolili su da korupcija postane prevlađujući način "poslovanja", od dodjele zemljišta i građevinskih dozvola do izbora izvođača radova i javnih nabavki među onima koji su spremni da to na "odgovarajući način" i plate.
Osmo: uporno su provodili kadrovsku politiku nepotizma i klijentelizma, zapošljavajući u upravama javnih preduzeća i najelitnijim poslovima, poput diplomatije, rodbinski i stranački najpodobnije uz najpogubnije posljedice - mirenje i najtalentovanijih među mladima s razumijevanjem kako je to besperspektivna zemlja iz koje treba otići što prije i što dalje.
Deveto: prokockali su obilje najbolje volje međunarodnih partnera u poratnim godinama dozvoljavajući da Bosna i Hercegovina od zemlje s najvišim stepenom međunarodne podrške potone na samo dno nestajući s radara međunarodne pažnje.
Deseto: sve to zajedno dovelo je do potpunog debakla u projektu euroatlantskih integracija u kojima su i Crna Gora i Makedonija daleko ispred Bosne i Hercegovine.
Partija s takvim naslijeđem teško će ikoga uvjeriti kako baš ona može biti zakonit nosilac "patriotskog otpora".
Facebook Forum