Ovog vikenda, u subotu i nedjelju, dospijevaju dva datuma značajna za budući institucionalni život bosanskohercegovačkih muslimana: u subotu – dan kad su samozvani predstavnici „koordinacije nezavisnih džemata“ najavili dolazak na razgovore s predstavnicima Islamske zajednice od koje su usput tražili i da za taj razgovor obezbijedi i „neki od prostora Islamske zajednice u Sarajevu“, u nedjelju - rok do kojeg su, „do kraja februara“, paradžemati bili pozvani da se uključe u legalni okvir Islamske zajednice. Iz njenog sjedišta već je poručeno da nema potrebe za subotnjim sastankom u Sarajevu jer se inicijativa za uvođenje alternativnih džemata u ustavni sistem Islamske zajednice provodi na terenu i samo tamo se i može obaviti njihova integracija u zakonski okvir.
A šta slijedi kada – s krajem februara – istekne rok za provođenje te inicijative? Hoće li makar u vjerskim poslovima od ponedjeljka zaživjeti pravna država kad taj mitski „ponedjeljak“ u svemu ostalom kasni već više od četvrt stoljeća. Iz Islamske zajednice kažu kako su se neki od paradžemata na vrijeme odazvali na poziv i njihovi pripadnici uredno su počeli da se pridružuju legalnim lokalnim džematima. Oni drugi – koji ne prihvate zahtjev za svojim gašenjem i zatvaranjem svojih objekata – „ostaće izvan pravnog okvira Islamske zajednice i suočiti se sa svim posljedicama vaninstitucionalnog djelovanja“.
To za sada jeste unutarnja stvar Islamske zajednice i tek onda kad ona ukaže na paradžemate koji nisu prihvatili poziv na ozakonjenje svog statusa na ispitu će biti državni organi. Ali, za razliku od njenog institucionalno sistematskog pristupa, dramatičnost izazova koji predstavljaju „alternativne grupe“ potcrtana je u javnosti video istupom jednog njihovog pripadnika koji iz Sirije prijeti i Bošnjacima, i reisu, i medijima kako će mudžahidi stići i do Bosne i Hercegovine i da sve one koji se ne pokaju „čeka narandžasti kombinezon kojih imamo u izobilju“ podsjećajući tako na odjeću u kojoj pripadnici militantne organizacije „Islamska država“ (IDIL) obavljaju ritualna klanja svojih talaca.
Iz Islamske zajednice i državnih organa kažu da su oziljno shvatili te prijetnje.
Kad je profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu Rešid Hafizović prije gotovo deset godina objavio članak pod naslovom „Oni dolaze po našu djecu“ uslijedio je hitan i oštar prijekor u vidu saopštenja s potpisom Rijaseta IZ.
To je u naglašenom kontrastu u odnosu na višegodišnje ćutanje i žmurenje pred ozbiljnim upozorenjima o širenju i narastanju islamističkog ekstremizma u Bosni i Hercegovini za vrijeme mandata bivšeg reisu-l-uleme. Kad je profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu Rešid Hafizović u Oslobođenju prije gotovo deset godina objavio članak pod naslovom „Oni dolaze po našu djecu“ (u kojem je povodom širenja ekstremnih islamskih učenja napisao: „Oni su došli po našu djecu, došli su da uzmu krvavi danak, da nam uzmu srce i dušu kao plaću za mrvice koje su nam davali sumnjivi humanitarci sa posljednjim, nečasnim namjerama“) uslijedio je hitan i oštar prijekor u vidu saopštenja s potpisom Rijaseta Islamske zajednice.
U njemu se profesor Hafizović poučava na šta ima pravo i na šta nema pravo, potpuno ista formula koju su s iste adrese koristili i u reagovanjima na neke od mojih članaka, uz vrlo indiktivan zaključak: „Više nego ikada, danas nam je potreban glas razuma i slovo mudrosti o našoj unutrašnjoj toleranciji“.
Unutrašnja tolerancija? Nije li to formula po kojoj se u ime navodnog bošnjačkog i muslimanskog jedinstva godinama njegovalo razumijevanje za radikalizam „novih muslimana“ – kako im je javno tepao sam bivši reis – i po kojoj su ostajala neistražena i nekažnjena i zlodjela dobrovoljaca iz islamskih zemalja u bosanskom ratu po okrutnostima vrlo slična današnjim zlodjelima ratnika Islamske Države. I nije li to i objašnjenje zašto su i povodom najozbiljnijih incidenata inspirisanih ekstremnim islamističkim uzorima – poput ubistva troje članova obitelji Anđelić u Kostajnici kod Konjica na Badnje veče 2002; terorističkih napada na policijsku stanicu u Bugojnu 2010. i američku ambasadu u Sarajevu 2011. i prošlogodišnjih ubistava policajca u Zvorniku i vojnika u Vogošći; paljenja zastava evropskih država po Sarajevu zbog „danskih karikatura“ – kritičari ušutkivani ili porukama kako se „mi muslimani nemamo kome izvinjavati“ ili čak optužbama za „islamofobiju“.
Cerić je u ulozi reisa pokazivao dva lica. Prema spoljnom svijetu – želio je da se predstavi kao primjer umjerenog i kooperativnog lidera, sve do usklika „God Bless America“ u nekom zajedničkom nastupu s tadašnjim američkim ambasadorom ili dodvoravanja u drugoj prilici porukom „Turska je vazda bila naša mati, tako je bilo i tako će ostati“. Prema bosanskoj odnosno bošnjačkoj javnosti – projektovao je imidž čuvara i zaštitnika i bošnjaštva i Islama u čemu je, kako će pokazati njegova kandidatura za Predsjedništvo BiH, bio prihvatljiv za oko 4 posto onih koji su izišli na izbore.
Tek je sa dugo odlaganom smjenom na čelu Islamske zajednice došlo i do njenog angažovanja u očuvanju tradicionalnih običaja i vrijednosti bosanskih muslimana. Njen prvi veliki izazov na tom putu je uvođenje paradžemata u okvir legalnih vjerskih institucija i djelovanja. Ishod tog projekta od značaja je i za mirnu Bosnu.