(Komentar *)
U proteklih nedjelju dana dva uvažena posjetioca sa Zapada ponudili su bosanskohercegovačkoj javnosti uvjeravanja kako njihove zemlje – Velika Britanija i Sjedinjene Države – ostaju posvećene ispunjavanju aspiracija Bosne i Hercegovine za njen prijem u Evropsku uniju i NATO. Šef britanske diplomatije Boris Džonson (Johnson) cilj svoje posjete sažeo je u poruci koja je komotno stala u striktno ograničeni format Twittera: najviše 140 znakova.
"Ovdje u Sarajevu da potvrdimo našu posvećenost BiH i njenoj bezbjednoj i prosperitetnoj budućnosti. Ujedinjeno Kraljevstvo napušta Evropsku uniju ali ne i Evropu", napisao je Džonson.
Američki senator Džon Mekejn (John McCain), predsjedavajući uticajnog senatskog komiteta za oružane snage i predsjednički kandidat republikanaca u izborima 2008. godine, u detaljnijoj zvaničnoj izjavi o posjeti Sarajevu poručio je:
"Sjedinjene Države nastaviće da podržavaju Bosnu i Hercegovinu, njene aspiracije da se pridruži Evropskoj Uniji i NATO-u, i reforme potrebne da ostvari svoju evropsku budućnost", naveo je Mekejn.
Ove poruke, potvrđivane u svim susretima koje su Mekejn i Džonson imali u Sarajevu, dolaze u pravo vrijeme i sa pravog mjesta.
Bosanskohercegovački "euroskeptici" i susjedi koji su proteklih godina, ponavljajući politički poželjnu formulu o "poštovanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine", direktno ili na daljinsko upravljanje, uglavnom doprinosili njenom zaostajanju na evropskom putu posljednjih mjeseci su upravo zbivanja u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama koristili u omalovažavanju i same ideje euroatlantskih integracija.
Njihova logika, i ključni argument u raspirivanju euroskepticizma, su jednostavni: čemu sva odricanja i sve reforme za približavanje Evropskoj uniji kad jedna tako moćna članica kao što je Velika Britanija izlazi iz nje; kad bi i sama Unija mogla nestati i kad njen najmoćniji partner – Sjedinjene Države – sa izborom Donalda Trampa (Trump) za predsjednika dovode u pitanje i svoju nekad neupitnu podršku za Evropsku uniju i NATO.
Izjave Mekejna i Džonsona u Sarajevu pokazuju koliko su takva zlurada očekivanja preuranjena. U američkoj spoljnoj politici, uprkos nepredvidivosti onoga što će dan-za-danom izjavljivati ili "tviterovati" novi predsjednik i njegovi saradnici i savjetnici, postoji i kontinuitet demokratskih institucija i ličnosti koje osiguravaju postojanost ključnih odrednica te politike.
Mekejn o tome u zvaničnoj izjavi kaže: "Na mojim putovanjima kroz Jugoistočnu Evropu ponavljao sam jasnu poruku – posvećenost Sjedinjenih Država Evropi cjelovitoj, slobodnoj i u miru je nepokolebljiva. Stabilnost i prosperitet u Bosni i Hercegovini igraju važnu ulogu u uspjehu te vizije".
Džonson je, takođe, izjave o britanskoj neupitnoj podršci euroatlantskim perspektivama Bosne i Hercegovine potkrijepio i podsjećanjem da je njegova zemlja zajedno s Njemačkom nosilac inicijative za reforme koje su od najvitalnijeg interesa za sve građane jer vode zapošljavanju i ekonomskom rastu. Kao argument u prilog "nepromjenjivosti" te politike, navodio je i kako će London iduće godine biti domaćin samita o Zapadnom Balkanu.
Takve izjave bi morale predstavljati ohrabrenje svim istinski proevropskim snagama u Bosni i Hercegovini (s naglaskom na ovom "istinskom"). Znaju, naravno, svi koji su u više od dvije poratne decenije dolazili u Bosnu i Hercegovinu sa sličnim porukama podrške njenim euroatlantskim perspektivama s kim imaju posla i kako će se ti lokalni partneri u protokolarnim susretima, prigodnim izjavama, bilateralnim razgovorima jednodušno izjašnjavati za sve što se od njih traži – za provođenje presude Evropskog suda o ravnopravnosti svih građana oličenoj u "slučaju Sejdić-Finci"; za omogućavanje demokratskih izbora u Mostaru; za cijelu Reformsku agendu – a onda će čim dobronamjernici iz svijeta odu kući nastaviti sa opstrukcijama bilo kakvog napretka.
Parlament BiH, Sarajevo, arhivska fotografija
Nasuprot zaklinjanju u "euroatlantski put" – tražiće i nalažiti lokalne izgovore da se reformske inicijative blokiraju i sitne lokalne interese koje će uzdizati iznad svakog zajedničkog dobra.
Da, naime, u takozvanoj bosanskohercegovačkoj, nacionalizmom inspirisanoj političkoj eliti postoji iskrena saglasnost i opredjeljenje za euroatlantski put, ne bi bila ni potrebna – iako su uvijek dobrodošla – ohrabrenja i poticaji iz zapadnog svijeta. Na tome bi se radilo ne zbog eurotlantskih partnera, od Brisela do Vašingtona, od Bona do Berlina i dalje, već zbog dobrobiti vlastitog stanovništva i naročito mladih.
Da su vladajuće bošnjačke političke partije iskreno za funkcionalnu državu ne bi torpedovale "aprilski paket" reformi 2006. koje se počivale na ideji postepenog jačanja državnih institucija.
Da je ravnopravnost u poratnoj Bosni i Hercegovini ikada podrazumijevala ravnopravnost svih njenih građana, a ne tek jednakopravnost tri konstitutivna naroda ma šta to značilo, "Sejdić i Finci" odavno ne bi bili "slučaj" niti bi se pod izgovorom reforme izbornog sistema gurala dalja "federalizacija Federacije" sve do dozivanja duhova ratnozločinačke tvorevine "Herceg-Bosne".
Da postoji domaća saglasnost o euroatlantskoj perspektivi kao najvišem interesu države i njenih građana ne bi se nesporazumi i prepirke o interpretaciji prošlosti koristili za blokade napretka i u sadašnjosti i u budućnosti.