U Crnoj Gori postoji puno objekata koji su dio industrijskog nasljeđa iz perioda prije raspada stare Jugoslavije ili su žrtve neuspjele privatizacije, a koji su u međuvremenu izgubili prvobitnu namjenu. Hale, cijele fabrike i pogoni koji zjape prazni idealna su mjesta za umjetnike koji bi, ukoliko društvo i država to zaista žele, mogli da im udahnu neki novi život.
Da li je Crna Gora blizu ili daleko od tog cilja?
Napuštene hale cetinjskog Oboda i najava projekta MAKOK, performerke svjetskog glasa Marine Abramović za sada su jedini primjer pokušaja države da napuštene fabrike sistemski pretvara u centre ili oaze umjetnosti koji bi u Crnu Goru trebalo da privuku stvaraoce iz cijelog svijeta.
Hale bivše fabrike „Radoje Dakić“ pojedinim umjetnicima već su poslužile kao prostor za snimanje video spotova poput onog za pjesmu “Igranka” koja je predstavljala Crnu Goru na ovogodišnjem Eurosongu. U toj podgoričkoj fabrici igrane su i predstave i održavani performansi.
Sada će, bar na kratko i ruine nekadašnjeg hotela Fjord zaživjeti zahvaljujući predstavi Paola Mađelija ,,Njegoš i ja” kojom će u subotu uveče biti otvoren ovogodišnji festival Kotor Art.
Predstava će premijerno biti izvedena u bazenu nekadašenjeg hotela, koji je poput još nekih na crnogorskom primorju primjer propale privatizacije.
"Ova predstava samo pokazujw koliko u Kotoru ne odustajemo od ambijentalnog teatra, koliko je to naravno teži put u vremenu kada je već postalo dosadno pričati o krizi i turbulentim uslovima u kojima stvaramo. Mi opet pravimo te neke svjetove koji izgledaju kao da nemamo te probleme. To je ta magija i moć pozorišta”, kaže koproducent predstave, Janko Ljumović.
Ljumović, koji je i direktor Crnogorskog narodnog pozorišta, kaže da je na Zapadu priča o bivšim fabrikama ili objektima kojima je prestala prvobitna namjena koji se koriste za umjetnost stara priča. Ljumović smatra da je vrijeme i da se u Crnoj Gori takvi objekti počnu koristiti za umjetnost:
“Svakako je to važna i korisna priča jer tog nasljeđa, ili industrijskog koje nije više u funkciji, ili tih devastiranih napuštenih prostora u Crnoj Gori ima dovoljno. No, prepreka je ta investicija koja bi podrazumijevala da ti objekti budu u namjeni za umjetnost, za kulturu, za različite prakse kulture. Dakle, od umjetnosti ili da kažem nekog elitnog dijela umjetničke produkcije do nekih krajnje alternativnih ili subkulturnih aktivnosti, omladinske kulture i slično.”
Najveći problem investicije
Koliko je za umjetnika, ali i publiku, ambijent važan, bilo da je riječ o nekoj fabričkoj hali, okolini nekog spomenika ili ruinama nekog hotela, govori nam i reditelj Nikola Vukčević. Kaže da su pozorišne predstave u takvom ambijentu posebno zanimljive i atraktivne:
„Imao sam priliku da kao reditelj, ali i kao gledalac, dosta puta uživam u dražima ambijentalngo teatra. Ambijentalni teatar je dosta snažna teatarska tvorevina jer kroz pojam autentičnosti, teatar u određenom prostoru ili predstava u tom prostoru biva pojačana snagom tog ambijenta u komunikaciji sa publikom. Vjerujem da je taj teatar nešto što ostavlja veoma poseban utisak na gledaoca zato što se jednostavno prostor ugrađuje u dramaturgiju djela.“
Istoričar umjetnosti Aleksandar Čilikov, inače Cetinjanin, kaže da je Crna Gora na početku priče o prenamjeni ostataka industrijskog nasljeđa u prostore za umjetnike i njihov rad. Kaže da svi na Cetinju, ali i cijeloj Crnoj Gori mnogo očekuju od projekta MAKOK-a u okviru kojeg će Marina Abramović pokušati da oživi hale nekadašnjeg Oboda.
Uz opasku da u Crnoj Gori ima još puno sličnih prostora i objekata, Čilikov poručuje da su najveći problem investicije:
„Ja sam prije nekoliko godina bio gost jednog univerziteta u Kalabriji pa sam vidio kako je indistrija u jednom gradu u blizini sva propala. Oni, ne samo da su krenuli u organizovanje jednog velikog kulturno informativnog centra, nego su sve stare mašine i alate zadržali, a koji su postali muzejski eksponati. Dobili su industrijski muzej i sve moguće površine isplanirali su za predstave i izložbe. Ja sam više puta ponovio da je umjetnička kultura u Crnoj Gori neka vrsta kolateralne štet u procesu tranzicije. Da li je iko spreman, da li ima volju i želju da ulaže u te prostore da se nešto uradi?!", zaključuje Čilikov.
Da li je Crna Gora blizu ili daleko od tog cilja?
Napuštene hale cetinjskog Oboda i najava projekta MAKOK, performerke svjetskog glasa Marine Abramović za sada su jedini primjer pokušaja države da napuštene fabrike sistemski pretvara u centre ili oaze umjetnosti koji bi u Crnu Goru trebalo da privuku stvaraoce iz cijelog svijeta.
Hale bivše fabrike „Radoje Dakić“ pojedinim umjetnicima već su poslužile kao prostor za snimanje video spotova poput onog za pjesmu “Igranka” koja je predstavljala Crnu Goru na ovogodišnjem Eurosongu. U toj podgoričkoj fabrici igrane su i predstave i održavani performansi.
Sada će, bar na kratko i ruine nekadašnjeg hotela Fjord zaživjeti zahvaljujući predstavi Paola Mađelija ,,Njegoš i ja” kojom će u subotu uveče biti otvoren ovogodišnji festival Kotor Art.
Predstava će premijerno biti izvedena u bazenu nekadašenjeg hotela, koji je poput još nekih na crnogorskom primorju primjer propale privatizacije.
"Ova predstava samo pokazujw koliko u Kotoru ne odustajemo od ambijentalnog teatra, koliko je to naravno teži put u vremenu kada je već postalo dosadno pričati o krizi i turbulentim uslovima u kojima stvaramo. Mi opet pravimo te neke svjetove koji izgledaju kao da nemamo te probleme. To je ta magija i moć pozorišta”, kaže koproducent predstave, Janko Ljumović.
Ljumović, koji je i direktor Crnogorskog narodnog pozorišta, kaže da je na Zapadu priča o bivšim fabrikama ili objektima kojima je prestala prvobitna namjena koji se koriste za umjetnost stara priča. Ljumović smatra da je vrijeme i da se u Crnoj Gori takvi objekti počnu koristiti za umjetnost:
“Svakako je to važna i korisna priča jer tog nasljeđa, ili industrijskog koje nije više u funkciji, ili tih devastiranih napuštenih prostora u Crnoj Gori ima dovoljno. No, prepreka je ta investicija koja bi podrazumijevala da ti objekti budu u namjeni za umjetnost, za kulturu, za različite prakse kulture. Dakle, od umjetnosti ili da kažem nekog elitnog dijela umjetničke produkcije do nekih krajnje alternativnih ili subkulturnih aktivnosti, omladinske kulture i slično.”
Najveći problem investicije
Koliko je za umjetnika, ali i publiku, ambijent važan, bilo da je riječ o nekoj fabričkoj hali, okolini nekog spomenika ili ruinama nekog hotela, govori nam i reditelj Nikola Vukčević. Kaže da su pozorišne predstave u takvom ambijentu posebno zanimljive i atraktivne:
„Imao sam priliku da kao reditelj, ali i kao gledalac, dosta puta uživam u dražima ambijentalngo teatra. Ambijentalni teatar je dosta snažna teatarska tvorevina jer kroz pojam autentičnosti, teatar u određenom prostoru ili predstava u tom prostoru biva pojačana snagom tog ambijenta u komunikaciji sa publikom. Vjerujem da je taj teatar nešto što ostavlja veoma poseban utisak na gledaoca zato što se jednostavno prostor ugrađuje u dramaturgiju djela.“
Istoričar umjetnosti Aleksandar Čilikov, inače Cetinjanin, kaže da je Crna Gora na početku priče o prenamjeni ostataka industrijskog nasljeđa u prostore za umjetnike i njihov rad. Kaže da svi na Cetinju, ali i cijeloj Crnoj Gori mnogo očekuju od projekta MAKOK-a u okviru kojeg će Marina Abramović pokušati da oživi hale nekadašnjeg Oboda.
Uz opasku da u Crnoj Gori ima još puno sličnih prostora i objekata, Čilikov poručuje da su najveći problem investicije:
„Ja sam prije nekoliko godina bio gost jednog univerziteta u Kalabriji pa sam vidio kako je indistrija u jednom gradu u blizini sva propala. Oni, ne samo da su krenuli u organizovanje jednog velikog kulturno informativnog centra, nego su sve stare mašine i alate zadržali, a koji su postali muzejski eksponati. Dobili su industrijski muzej i sve moguće površine isplanirali su za predstave i izložbe. Ja sam više puta ponovio da je umjetnička kultura u Crnoj Gori neka vrsta kolateralne štet u procesu tranzicije. Da li je iko spreman, da li ima volju i želju da ulaže u te prostore da se nešto uradi?!", zaključuje Čilikov.