Pažnju crnogorske javnosti, posebno medija, zaintrigirala je najava direktora Agencije za sprječavanje korupcije Sretena Radonjića, da ubuduće neće dozvoliti da rad te Agencije prate novinari koji, kako je utvrdio, netačno i proizvoljno izvještavaju.
Koliko je takva odluka primjerena za državu koja je duboko zašla u proces evropskih intregracija, u kojima su otvorenost rada institucija i sloboda medija imperativ?
“Svi oni mediji koji budu netačno, kažem netačno, proizvoljno i zlonamjerno informisali, neću im odbriti akreditaciju“, bez dvoumljenja, u maniru zavođenja reda, je na sjednici pred novinarima u utorak izjavio Sreten Radonjić, direktor Agencije za sprječavanje korupcije.
Njegova komunikacija sa javnosti i odnos sa glasilima, bitan su reper transparentnosti rada te važne novoosnovane državne institucije. Burno je reagovala članica Savjeta Agencije Vanja Ćalović, direktorica MANS-a , nevladine organizacije prepoznate po svom aktivizmu u borbi protiv korupcije.
Vanja Ćalović upozorava na brutalno kršenje slobode medija
“Od prvoga dana od kada je on došao ne čelo ove Agencije, koja treba da promoviše transparentnost, mi svako malo pričamo o tome na koji način će se cenzurisati mediji i cenzurisati rad ove Agencije“, protestvovala je Ćalović.
Radonjić je na to uzvratio da je spreman da takvo ponašanje prema agenciji na neki način kanališe, na šta je Ćalović odgovorila: “Ja se nadam da će članovi Savjeta u tome da vas spriječe. Zato što bi to bilo brutalno, ali brutalno kršenje slobode medija i izlaganje nje arbitrarnom tumačenju od strane direktora.“
Da je takva najava restriktivnog odnosa prema medijima od strane prvog čovjeka Agencije za sprječavanje korupcije, koja bi trebalo da u Crnoj Gori ima ulogu hrvatskog Uskoka, drastičan primjer uvođenja cenzure i kršenje Ustava ograničavanjem slobode medija, saglasne su Ana Nenezić iz Centra za građansko obrazovanje i Kristina Ćetković iz Građanske Alijanse.
“Rekla bih da je odluka gospodina Radonjića u najmanju ruku skandolozna. Ne postoji to diskreciono pravo čelnika bilo koje institucije, kojom se može ograničiti pravo javnosti da zna i da bude informisana o radu državnih institucija, koje su, u krajnjem, uspostavljene ne da bi štitile određeni poredak, već da bi štitile same građane. Samo bih podsjetila i da to nije izolovan slučaj, već da smo u prethodnom periodu imali gotovo identičnu situaciju, kada je gospodin Radonjić pokušao da zabrani nevladinim organizacijama da prate rad ove Agencije“, kaže Nenezić.
Da bi Agencija za sprječavanje korupcije tebalo da bude primjer svim drugim državnim tijelima, kako po transparetnosti u radu tako i po saradnji sa javnim glasilima, smatra i Kristina Ćetković.
“Negdje na ovom putu ka evropskim i drugim integracijama, svi težimo ne samo demokratizaciji društva, nego i transparentnosti rada ne samo državnih institucija, već svih građana i građanki Crne Gore. Ovim se na tom putu transparentnosti stavlja prepreka, i ne dozvoljava se uvid građana u ono što jedna institucija radi. Itekako znamo da je Agencija za sprječavanje korupcije jako bitna u trenutku u kom se Crna Gora sada nalazi“, ističe Ćetković.
Suprotni stavovi direktora i članice Savjeta Agencije
Je li primjer prvog čovjeka Agencije za sprječavanje korupcije izuzuzetak kada je riječ o odnosu državnih institucija prema poštovanju prava javnosti da zna, i koliko se odmaklo u primjeni Zakona o slobodnom pristupu informacijama, nakon početne zatvorenosti i stroge selektivnosti institucija u davanju podataka?
Kristina Ćetković ocjenjuje kako pomaci, ipak, postoje: “Možemo reći da se poboljšava. Ipak, ono što treba naglasiti jeste da državne institucije i svi oni koji rade u državnim institcijama, treba da shvate da oni obavljaju funkciju u interesu građana i da, samim tim, moraju uvijek da budu dostupni i građanima i javnosti za svoj rad. I tu nema nikakve priče i dileme.“
Za Anu Nenezić, pak, otvorenost državnih institicija prema medijima u Crnoj Gori jeste poboljšana ali ne u dovoljnoj mjeri, iako Zakon o slobodnom pristupu informacijama podrazumijeva da institucije samostalno objavljuju sve one podatke koji su od interesa za javnost.
“Međutim, u praksi to se vrlo rijetko dešava. Najosnovnija dokumenta ne možete naći na zvaničnim veb sajtovima ovih institucija. Rad koji je potrebno uložiti da bi se do njih došlo ponekad je zaista iscrpljujući i zahtijeva višemjesečne napore. Kaznene odredbe, koje su sadržane u Zakonu o slobodnom pristupu informacijama, nijesu se pokazale kao dovoljno dobar mehanizam. Jer, makar u našem radu, praksa je pokazala da su čelnici institucija vrlo često spremni radije da plate propisanu kaznu nego da dostave tražene informacije“, zaključuje Nenezić.