U vremenu kada život teksta određuje klik tastera, jedna knjiga traje preko osam vjekova.
Kotorski misal (Misal Svetog Jakova od Lođe) iz XII vijeka je jedna od najstarijih knjiga koje su bile u upotrebi u Crnoj Gori. Riječ je o periodu kada nije bilo papira i štamparija, kada se pisalo na pergamentu guščijim perom i kada je malo ko znao pisati i čitati.
Među vrijednostima Kotorskog misala koji ga svrstavaju u svjetsku kulturnu baštinu je beneventansko pismo, nastalo u VIII vijeku u italijanskom Monte Kasinu, kaže Lenka Blehova Čelebić, istraživačica srednjevjekovne istorije, koja je pronašla jedini primjerak Kotorskog misala u Berlinu, obradila ga paleografski i priredila njegovo fototipsko izdanje koje je objavilo Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore.
“Beneventana je bilo staro, ukrasno pismo, sporo za pisanje, još teže za čitanje. Zato je beneventanu istisnula praktičnija gotica, pa je do danas u svijetu sačuvano svega oko 1.300 beneventanskih rukopisa”, kaže ona.
Pročitajte i ovo: Bokeljska mornarica korak bliže ka UNESCO listi
Misal je knjiga koja se koristi tokom bogosluženja u katoličkoj crkvi, i sadrži molitve i pjevanja za mise i druge obrede. No, Kotorski misal je kao istorijski, književni i muzikološki manuskript važan i kao svjedok crkvenog i svjetovnog života u vrijeme svog nastanka. Prema riječima Blehove Čelebić, izvjesno je da je Misal u Boku dospio prije 1.200 godine, pretpostavlja se iz Barija, gdje je postojao skriptorij, ili po narudžbi Kotorske biskupije, ili je dobijen kao poklon.
“Knjiga je oko šest stotina godina bila u posjedu i upotrebi kotorske crkve sv. Jakova od Lođe, nakon čega je vjerovatno prodata u XIX vijeku kada su zapadne biblioteke pod uticajem vodećih intelektualaca, poput Hegela i istaknutih slavista, počele skupljati vrijedne knjige sa naših područja. Tako u Berlinu, na primjer, postoji i zbirka zvana Vuk – zbirka rukopisa koje je tamo dopremio Vuk Karadžić.
Pročitajte i ovo: Duša dobrotske čipke
I drugi su nosili sa ovih područja na Zapad rijetke rukopise. U Pragu, recimo, postoji zbirka sa Balkana koju je skupljao Josef Šafarik, kao i Vrhobreznički hronograf (ljetopis) koji je izradio Gavrilo Troičanin u manastiru Sv. Trojice u Pljevljima”, kaže ova naučnica koja je prvi put prelistala jedini primjerak Kotorskog misala prije tri godine, a potom ga obradila paleografski (paleografija – proučavanje i dešifrovanje starih rukopisa). Blehova Čelebić objašnjava zašto za takav posao treba dosta vremena:
“Srednjovjekovni rukopisi su spori za čitanje, ne samo zbog oštećenja i izblijedjelih mjesta, već zbog skraćenica. Tekst je zbog njih vrlo zgusnut, a tačke i zarezi se nisu koristili. Treba dobro znati latinski da se snađemo u rečenici koja je u tom jeziku veoma duga. Jer, lakoća izražavanja nije bila cilj autora. Naprotiv, cilj je bio da se kroz složenu rečenicu pokaže učenjaštvo."
Ono što Blehova Čelebić navodi kao najinteresantnije u Misalu su imena i zanimanja Kotorana i drugih Bokelja upisanih u rukopis, koji pokazuju da je Kotor i u XII vijeku bio kosmopolitska sredina sa izmiješanim romanskim, slovenskim i drugim stanovništvom.
“Bio je to jedan otvoreni, nikako učmali grad”, navodi ona.
Lenka Blehova Čelebić je i ranije istraživala srednjevjekovno kulturno nasljeđe u knjigama “Žene srednjevjekovnog Kotora” i “Hrišćanstvo u Boki 1200-1500”. Pitamo da li smatra da dovoljno poznajemo i čuvamo kulturološko nasljeđe Boke Kotorske?
“Nerado to kažem, ali odgovor je ne. Ne koliko zaslužuje. Kulturni poslenici u Boki, i raniji i sadašnji, zaslužuju svaku pohvalu, ali podrška centralnih državnih institucija nije dovoljna. Propadanje Kotora, Cetinja i drugih kulturnih centara je očigledno, dok se u Podgorici grade maltene oblakoderi. Takva su vremena. Ali,volim da kažem da vrijednosti ipak opstaju i opiru se divljanju vladavine novca”, kaže Čelebić.
Blehove Čelebić trenutno radi u Istorijskom institutu Akademije nauka Češke Republike kao viša istraživačica na odsjeku srednjovjekovne istorije i kaže da nedovoljno ulaganje u naučna istraživanja nije karakteristično samo za Crnu Goru:
“Mi imamo osjećaj da se samo nama dešava da nema dovoljno sredstava za nauku, ali nije tako. Recimo, u Češkoj je za nauku izdvojeno samo 0,75 odsto državnog budžeta. Jer sve to zavisi od svijesti političara. Iako su kultura i nauka prividno neisplative, to je naša duševna hrana, naša nasušna potreba. Saznanja o prošlosti i naučna dostignuća nas oplemenjuju i ispunjavaju naše živote koji bi bez toga bili samo zamorna i dosadna trka za novcem”.
A život jedne knjige, koja se nakon toliko vjekova ponovo vraća Kotoru, podsjetnik je da su ovi prostori uvijek pripadali evropskom kulturnom prostoru, zaključuje Blehova Čelebić.
Original Kotorskog misala se od 1930. nalazi u Berlinu i danas je izložen u tamošnjoj Državnoj biblioteci, u kategoriji manuskripta najviše kulturne vrijednosti.