Kad sam u ljeto 2001. godine prihvatio preporuku dugogodišnjeg poznanika na visokoj dužnosti u međunarodnoj diplomatiji da svoje iskustvo i uvažavanje u svjetskom novinarstvu stavim na raspolaganje agenciji Ujedinjenih nacija za borbu protiv droge i organizovanog kriminala sa sjedištem u Beču, rukovodio sam se i uzvišenim moralnim principima – željom da doprinesem u promociji „globalnog odgovora na globalne izazove“ – ali i sebičnim očekivanjima opuštanja u diplomatskoj službi nakon svih bosanskih iskustava devedesetih.
To opuštanje potrajalo je nepuna tri mjeseca. Napadi islamskih teroirista na Sjedinjene Države preko noći su svu pažnju svjetske javnosti i medija usmjerili na Afganistan, ne samo kao zemlju koja je pružila utočište teroristima nego i zemlju iz koje potiče više od 90 posto opiuma na svjetskim tržištima.
Tihe dane u mom bečkom uredu zamijenili su danonoćni pozivi iz svjetskih medijskih kuća, uključujući i one najuvaženije, u kojima je valjalo „iz rukava“ – bez prethodne pripreme – odgovoriti na neka od najdelikatnijih pitanja tog trenutka: kakve su veze između afganistanskog opiuma i finansiranja terorizma; nisu li talibani – zabranom gajenja opiuma – bili na putu da riješe najveći problem u svjetskoj trgovini drogom (odgovor je bio da su oni tu zabranu izrekli nakon rekordne godišnje proizvodnje i da su na taj način za desetine puta podigli potražnju i cijene droge u skladištima pod njihovom kontrolom); kakva je uloga odjeljenja za sprečavanje terorizma u okviru moje agencije u reagovanju na napade na Sjedinjene Države ... Sve što sam o tome imao da kažem moglo se čuti u programima najuticajnijih elektronskih medija i pročitati na stranicama najuvaženijih novina. Poštovanje za novinarstvo i za činjenice nalagalo je da osim oslanjanja na prvorazrednu ekipu analitičara proizvodnje i krijumčarenja droge u mojoj agenciji, provjerim i stanje „na terenu“ u Afganistanu.
Ta misija umalo se izrodila u tragediju, ne zbog krijumčara drogom i njhovih sponzora, i ne zbog talibana ili drugih ekstremista, nego zbog mog saputnika iz Ujedinjenih nacija: nakon što smo srdačno dočekani špalirom od više stotina lokalnih uglednika na aerodromu u Fejzabadu u Badakšanu on je – već u otvaranju sastanka s uvaženim Vijećem staraca u toj provinciji – postavio i pitanje: „Mi nismo ovdje ni da hapsimo ni da sudimo i zato nam slobodno recite ko je od vas uključen u proizvodnju i krijumčarenje opiumom“. Prvobitna srdačnost nestala je u trenu. Uvaženi starci skočili su na noge, galamili i prijetili, i trebalo je dugo da se razgovor nastavi, bez ikakvih izgleda na obnovu srdačnosti i povjerenja s kojima je počeo.
Na ovu epizodu podsjetile su me obnovljene najave obračuna s korupcijom i „državnom mafijom“ u Bosni i Hercegovini ovih dana. Za razliku od dostojanstvenih staraca u Afganistanu, koji će braniti „čast“ čak i ako sasvim privatno i učestvuju u nečasnim poslovima, u Bosni i Hercegovini mogu i mediji, i svekolika javnost, i domaće nevladine organizacije i međunarodne agencije dokazivati kako je ta zemlja u samom vrhu korupcije u Evropi, a da to ne izazove baš nikakvo reagovanje vlasti.
Bilo bi, naravno, naivno i očekivati da se bilo šta ozbiljno preduzme kad i ozbiljne analize korupcije – uključujući i jednu prošlogodišnju koju je provela moja bivša agencija u Beču – nude zaključak kako najveći broj građana plaća mito doktorima i policajcima. Statistički to je vjerovatno i tačno ali zanemaruje činjenicu da korupcija divlja u samim vrhovima političke vlastii i da se – pored ostalog – drastično manifestovala u privatizaciji najperspektivnijih firmi pod povlašćenim uslovima i još više u povjeravanju projekata finansiranih od države ili njenih institucija srodnicima, političkim sljedbenicima i lojalistima ljudi na vlasti.
Upiranje prstom u „doktore i policajce“ najbolji je način da se skrene pažnja sa drastičnih manifestacija korupcije u samoj srži vlasti. Postoji, naime, obilje dokaza koji „bodu oči“ o tome da nosioci najviših javnih funkcija posjeduju imovinu u zemlji i inostranstvu koja neuporedivo premašuje njihove javno prijavljene prihode; čak su i sadašnji partneri u vlasti ne tako davno ukazivali na „drastičnu razliku“ između imovine koja je mogla stati u „najlonsku kesu“ i bestidnog razmetanja novostečenim bogatstvom; a bilo kakvo očekivanje da bi se moglo stati na put državnoj mafiji i korupciji blijedi pred spoznajom da bi na čelu tih nastojanja trebalo da budu ljudi čija je imovina tajanstveno umnogostručena u godinama posvemašnjeg siromaštva.
To opuštanje potrajalo je nepuna tri mjeseca. Napadi islamskih teroirista na Sjedinjene Države preko noći su svu pažnju svjetske javnosti i medija usmjerili na Afganistan, ne samo kao zemlju koja je pružila utočište teroristima nego i zemlju iz koje potiče više od 90 posto opiuma na svjetskim tržištima.
Tihe dane u mom bečkom uredu zamijenili su danonoćni pozivi iz svjetskih medijskih kuća, uključujući i one najuvaženije, u kojima je valjalo „iz rukava“ – bez prethodne pripreme – odgovoriti na neka od najdelikatnijih pitanja tog trenutka: kakve su veze između afganistanskog opiuma i finansiranja terorizma; nisu li talibani – zabranom gajenja opiuma – bili na putu da riješe najveći problem u svjetskoj trgovini drogom (odgovor je bio da su oni tu zabranu izrekli nakon rekordne godišnje proizvodnje i da su na taj način za desetine puta podigli potražnju i cijene droge u skladištima pod njihovom kontrolom); kakva je uloga odjeljenja za sprečavanje terorizma u okviru moje agencije u reagovanju na napade na Sjedinjene Države ... Sve što sam o tome imao da kažem moglo se čuti u programima najuticajnijih elektronskih medija i pročitati na stranicama najuvaženijih novina. Poštovanje za novinarstvo i za činjenice nalagalo je da osim oslanjanja na prvorazrednu ekipu analitičara proizvodnje i krijumčarenja droge u mojoj agenciji, provjerim i stanje „na terenu“ u Afganistanu.
Ta misija umalo se izrodila u tragediju, ne zbog krijumčara drogom i njhovih sponzora, i ne zbog talibana ili drugih ekstremista, nego zbog mog saputnika iz Ujedinjenih nacija: nakon što smo srdačno dočekani špalirom od više stotina lokalnih uglednika na aerodromu u Fejzabadu u Badakšanu on je – već u otvaranju sastanka s uvaženim Vijećem staraca u toj provinciji – postavio i pitanje: „Mi nismo ovdje ni da hapsimo ni da sudimo i zato nam slobodno recite ko je od vas uključen u proizvodnju i krijumčarenje opiumom“. Prvobitna srdačnost nestala je u trenu. Uvaženi starci skočili su na noge, galamili i prijetili, i trebalo je dugo da se razgovor nastavi, bez ikakvih izgleda na obnovu srdačnosti i povjerenja s kojima je počeo.
Na ovu epizodu podsjetile su me obnovljene najave obračuna s korupcijom i „državnom mafijom“ u Bosni i Hercegovini ovih dana. Za razliku od dostojanstvenih staraca u Afganistanu, koji će braniti „čast“ čak i ako sasvim privatno i učestvuju u nečasnim poslovima, u Bosni i Hercegovini mogu i mediji, i svekolika javnost, i domaće nevladine organizacije i međunarodne agencije dokazivati kako je ta zemlja u samom vrhu korupcije u Evropi, a da to ne izazove baš nikakvo reagovanje vlasti.
Bilo bi, naravno, naivno i očekivati da se bilo šta ozbiljno preduzme kad i ozbiljne analize korupcije – uključujući i jednu prošlogodišnju koju je provela moja bivša agencija u Beču – nude zaključak kako najveći broj građana plaća mito doktorima i policajcima. Statistički to je vjerovatno i tačno ali zanemaruje činjenicu da korupcija divlja u samim vrhovima političke vlastii i da se – pored ostalog – drastično manifestovala u privatizaciji najperspektivnijih firmi pod povlašćenim uslovima i još više u povjeravanju projekata finansiranih od države ili njenih institucija srodnicima, političkim sljedbenicima i lojalistima ljudi na vlasti.
Upiranje prstom u „doktore i policajce“ najbolji je način da se skrene pažnja sa drastičnih manifestacija korupcije u samoj srži vlasti. Postoji, naime, obilje dokaza koji „bodu oči“ o tome da nosioci najviših javnih funkcija posjeduju imovinu u zemlji i inostranstvu koja neuporedivo premašuje njihove javno prijavljene prihode; čak su i sadašnji partneri u vlasti ne tako davno ukazivali na „drastičnu razliku“ između imovine koja je mogla stati u „najlonsku kesu“ i bestidnog razmetanja novostečenim bogatstvom; a bilo kakvo očekivanje da bi se moglo stati na put državnoj mafiji i korupciji blijedi pred spoznajom da bi na čelu tih nastojanja trebalo da budu ljudi čija je imovina tajanstveno umnogostručena u godinama posvemašnjeg siromaštva.