Je li se mogao naslutiti početak krvavog četvorogodišnjeg sukoba i koliko se na pakao bosanskog rata, iako se dešavao u neposrednoj blizini Crne Gore, gledalo kao na nešto što se zbiva negdje drugo i nekom drugom? Kako su početak rata u Bosni i Hercegovini i opsada Sarajeva doživljeni iz ugla pojedinaca u Crnoj Gori?
"Sve ono što su bile krvave predigre, prije Bosne na neki način su bile uvod u ono što će se desiti u Bosni", kaže o počecima ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini novinar Duško Vuković, koji je davne '92. bio šef podgoričkog dopisništva “Borbe”, lista koji se odupirao ratnohuškačkoj propagandi kreiranoj u Beogradu.
"Tako da je bilo samo pitanje dana kada će početi balkanska kasapnica, a onda je definitivno sa prvim pucnjima u Bosni bila jasno nagoviještena. Tako da je tada bilo samo pitanje koliko će sve to trajati i koliko će žrtava biti", kazao je Vuković.
Džemal Perović, istaknuti antiratni aktivista Liberalnog Saveza, koji je zajedno sa Dragišom Burzanom '94. do Tuzle putovao 52 sata kako bi kao prvi predstavnici iz Crne Gore prisustvovali međunarodnoj konferenciji pod nazivom “Može li Evropa bez multikulture”, mislio je da rata u Bosni neće biti, jer se znalo koliko bi po svojim posljedicama bio strašan.
"Jedino je ta činjenica na neki način mene činila manjim pesimistom, dakle činjenica i da ako bi rat počeo u Bosni to bi zaista bio jedan krvavi pir. Možda će to biti ono što će spriječiti zagovornike rata da se tamo ne započne rat. Međutim, desilo se upravo onako kako je neko rekao kada se započne propaganda, olovom u štampi onda se olovo kasnije počne i koristiti", kazao je Perović.
Drugi pogled
A kada se olovo iz štampe prelilo u puščana zrna, danas poznati podgorički slikar Roman Đuranović studirao je na likovnoj akademiji u Sarajevu. Kaže da nije mogao ni da pretpostavi da će grad koji je bio simbol otvorenosti, nadaleko čuvenog duha i multietničkog i multikultuiralnog sklada, doživjeti zločinačku agresiju.
"Kada je rat počeo nijesam mogao ni naslutiti kakvo će se zlo dogoditi i da će Sarajevo toliko godina biti pod opsadom i granatiranjem, ubijanjem nevinih. To je prosto bilo poražavajuće i neprihvatljivo", istakao je Đuranović.
A onda kada je došao u Podgoricu, na samo 4 sata vožnje od Sarajeva susreo se sa paralelnim svijetom u kome se ratna strahota i patnja drugih posmatrala na malim ekranima.
"Kada sam došao u Crnu Goru bio sam okružen ljudima koji su prepoznali o čemu se radi. Svakako ti ljudi su aktivno dizali glas protiv zločina, protiv ubijanja Bosne i ubijanja Sarajeva... To je na žalost bilo najviše što sam i sam mogao da uradim. Sa druge strane neke apsolutno nije interesovalo šta se događa par stotina kilometara dalje. U meni su se naizmjenično mijenjala osjećanja, prkosa, bijesa i saosjećanja sa građanima Sarajeva i Bosne", prisjeća se Đuranović.
Džemal Perović ističe antiratne aktivnosti Liberalnog Saveza i značajnu ulogu Slavka Perovića, nasuprot gotovo ravnodušnosti većine prema onom što se dešavalo u Bosni.
"Ja mislim da je nekoliko poslanika Liberalnog saveza u više navrata u skupštini govorilo o tome, tu je bila i jedna sentenca gospođe naše u Skupštini Crne Gore tada da se mi vozimo u istom vozu, autobusu sa vikend-ratnicima koji odlaze. Ali to očigledno nije pogodilo dovoljan broj ljudi u Crnoj Gori da budu svjesni tragedije koja se događa u Bosni i Hercegovini", kaže Perović.
Saosjećanje i solidarnost sa patnjama ljudi u Bosni i Hercegovini uglavnom su iskazivali oni koju su bili rodbinski ili prijateljski vezani za Bosnu, a nijesu bili politički zagriženi ili nacionalno obojeni, primjećuje novinar Duško Vuković, koji je član regionalnog tima zagovarača osnivanja regionalne komisije REKOM za utvrđivanje svih činjenica o ratnim zločinima na području bivše Jugoslavije.
"To je neki krug ljudi u kojem sam se ja tada kretao. Doduše treba uvijek imati u vidu većinsko opredjeljenje u Crnoj Gori tada koje je na žalost slijedilo ono što je zvanični Beograd na neki način isijavao kao jednu borbenu i nacionalističku politiku. To je bilo dominantno u Crnoj Gori i ta vrsta pameti i ta vrsta emocija je na neki način preplavljivala i bila je dominantna i u medijima. No, bilo je i ovog drugog pogleda na tu čitavu dramu", kazao je Vuković.
"Sve ono što su bile krvave predigre, prije Bosne na neki način su bile uvod u ono što će se desiti u Bosni", kaže o počecima ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini novinar Duško Vuković, koji je davne '92. bio šef podgoričkog dopisništva “Borbe”, lista koji se odupirao ratnohuškačkoj propagandi kreiranoj u Beogradu.
"Tako da je bilo samo pitanje dana kada će početi balkanska kasapnica, a onda je definitivno sa prvim pucnjima u Bosni bila jasno nagoviještena. Tako da je tada bilo samo pitanje koliko će sve to trajati i koliko će žrtava biti", kazao je Vuković.
Džemal Perović, istaknuti antiratni aktivista Liberalnog Saveza, koji je zajedno sa Dragišom Burzanom '94. do Tuzle putovao 52 sata kako bi kao prvi predstavnici iz Crne Gore prisustvovali međunarodnoj konferenciji pod nazivom “Može li Evropa bez multikulture”, mislio je da rata u Bosni neće biti, jer se znalo koliko bi po svojim posljedicama bio strašan.
"Jedino je ta činjenica na neki način mene činila manjim pesimistom, dakle činjenica i da ako bi rat počeo u Bosni to bi zaista bio jedan krvavi pir. Možda će to biti ono što će spriječiti zagovornike rata da se tamo ne započne rat. Međutim, desilo se upravo onako kako je neko rekao kada se započne propaganda, olovom u štampi onda se olovo kasnije počne i koristiti", kazao je Perović.
Drugi pogled
A kada se olovo iz štampe prelilo u puščana zrna, danas poznati podgorički slikar Roman Đuranović studirao je na likovnoj akademiji u Sarajevu. Kaže da nije mogao ni da pretpostavi da će grad koji je bio simbol otvorenosti, nadaleko čuvenog duha i multietničkog i multikultuiralnog sklada, doživjeti zločinačku agresiju.
"Kada je rat počeo nijesam mogao ni naslutiti kakvo će se zlo dogoditi i da će Sarajevo toliko godina biti pod opsadom i granatiranjem, ubijanjem nevinih. To je prosto bilo poražavajuće i neprihvatljivo", istakao je Đuranović.
A onda kada je došao u Podgoricu, na samo 4 sata vožnje od Sarajeva susreo se sa paralelnim svijetom u kome se ratna strahota i patnja drugih posmatrala na malim ekranima.
"Kada sam došao u Crnu Goru bio sam okružen ljudima koji su prepoznali o čemu se radi. Svakako ti ljudi su aktivno dizali glas protiv zločina, protiv ubijanja Bosne i ubijanja Sarajeva... To je na žalost bilo najviše što sam i sam mogao da uradim. Sa druge strane neke apsolutno nije interesovalo šta se događa par stotina kilometara dalje. U meni su se naizmjenično mijenjala osjećanja, prkosa, bijesa i saosjećanja sa građanima Sarajeva i Bosne", prisjeća se Đuranović.
Džemal Perović ističe antiratne aktivnosti Liberalnog Saveza i značajnu ulogu Slavka Perovića, nasuprot gotovo ravnodušnosti većine prema onom što se dešavalo u Bosni.
"Ja mislim da je nekoliko poslanika Liberalnog saveza u više navrata u skupštini govorilo o tome, tu je bila i jedna sentenca gospođe naše u Skupštini Crne Gore tada da se mi vozimo u istom vozu, autobusu sa vikend-ratnicima koji odlaze. Ali to očigledno nije pogodilo dovoljan broj ljudi u Crnoj Gori da budu svjesni tragedije koja se događa u Bosni i Hercegovini", kaže Perović.
Saosjećanje i solidarnost sa patnjama ljudi u Bosni i Hercegovini uglavnom su iskazivali oni koju su bili rodbinski ili prijateljski vezani za Bosnu, a nijesu bili politički zagriženi ili nacionalno obojeni, primjećuje novinar Duško Vuković, koji je član regionalnog tima zagovarača osnivanja regionalne komisije REKOM za utvrđivanje svih činjenica o ratnim zločinima na području bivše Jugoslavije.
"To je neki krug ljudi u kojem sam se ja tada kretao. Doduše treba uvijek imati u vidu većinsko opredjeljenje u Crnoj Gori tada koje je na žalost slijedilo ono što je zvanični Beograd na neki način isijavao kao jednu borbenu i nacionalističku politiku. To je bilo dominantno u Crnoj Gori i ta vrsta pameti i ta vrsta emocija je na neki način preplavljivala i bila je dominantna i u medijima. No, bilo je i ovog drugog pogleda na tu čitavu dramu", kazao je Vuković.