U Jevrejskoj općini u Sarajevu u srijedu je održana komemoracija posvećena 27. siječnju – Međunarodnom danu sjećanja na žrtve holokausta.
Već desetu godinu zaredom Jevrejska zajednica BiH, uz potporu Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, na današnji dan prisjeća se šest milijuna nevino stradalih Jevreja ubijenih tokom Drugog svjetskog rata.
U tom zločinu nisu pošteđeni ni i Jevreji iz BiH, kojih je do Drugog svjetskog rata na ovim prostorima živjelo 14.000.
Erna Debevec iz Sarajeva, kao osmogodišnja djevojčica preživjela je holokaust, ali ostala bez 28 članova uže i šire obitelji. Danas ima 82 godine.
Transparent ispred katedrale povodom Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta, Sarajevo, 2016.
"Dosta toga se sjećam, iako sam bila dijete. Bili smo svi izloženi zajedno s našim roditeljima svim nedaćama koje su Jevreje snalazile u to grozno vrijeme. Najviše se sjećam straha, bolesti, neimaštine. Od 1943. godine bili smo u logoru na Rabu. Kada je Italija kapitulirala, preuzeli su nas partizani i tako smo spašani", priča Erna.
Među preživjelim bosanskohercegovačkim Jevrejima je i Moris Albahari.
Grozote holokausta preživio je sa 11 godina i tog vremena se ne voli previše sjećati.
"Kao pripadnik jevrejskog naroda bio sam osuđen da nestanem. Od mojih 120 članova rodbine i od sedam preživjelih nakon holokausta ostali smo živi moja sestra i ja. Mi smo na kraju životog puta, ali nikako da različite ideologije u ovom podneblju dođu do zajedničkog interesa da naprave suživot, koji bi dao pravo svakoj nacionalnoj pripadnosti", dodaje Moris.
Eli Tauber, član Jevrejske zajednice BiH, smatra da se o holokaustu treba govoriti svaki dan, kako se zločin tih razmjera ne bi ponovio.
Eli Tauber
"Nije dovoljno jednom godišnje da se o tome govori. Smatram da je već krajnije vrijeme da se u nastavu uvede učenje o holokaustu i da na primjerima najvećeg ljudskog zločina, koji je učinjen u istoriji, učimo naše mlade da oni ne bi slučajno ponovili nešto slično", smatra Tauber.
Ministrica za ljudska prava i izbjeglice BiH Semiha Borovac naglašava kako je svijetu danas potreban humanizam i međusobno uvažavanje.
"Vrijedi poštivati ljudska prava i ono što je najvrijednije u ljudima, a to je ljudskost. Volimo i poštujemo jedni druge. Odajmo počast, na današnji dan, svim onim koji su nevino stradali i koji su žrtve nacionalizma i svih drugih ružnih pojava u današnje vrijeme", kaže Borovac.
Generalna skupština UN 2005. godine usvojila je rezoluciju o obilježavanju ovog dana. 27. siječnja 1945. godine jedinice Sovjetske armije oslobodile su najveći nacistički koncentracijski logor – Aušvic. Tom prilikom oslođeno je 7.500 zatvorenika koje su za sobom ostavili nacisti.
Sjećanja iz Tuzle
Zla kojeg je donio Drugi svjetski rat još se uvijek sjećaju Jevreji iz Tuzle. Svaki prolazak pored nekadašnjeg željezničkog kolodvora u Tuzli s kojeg su njihovi najbliži odvođeni u logore novo je podsjećanje na to vrijeme. Mnogi od njih samo pukom srećom su ostali živi.
Armin Silard, foto: Maja Nikolić
Armin Silard tijekom Drugog svjetskog rata izgubio je više od 60 članova svojih najbližih. Preživjeli su samo on, majka i sestra. Priča nam da su njegovog djeda nacisti na najbrutalniji način pogubili.
„Mučki su ubili moga djeda u Zvorniku. Moja baka je završila u koncentracionom logoru. Ja sam kao četverogodišnji dječak dva puta bio odvajan od majke i trebao sam biti deportovan u neki od logora, ali su me uspjeli spasiti. Smjestili su me u jednu obitelj. Zahvaljujući Bošnjacima spašena je i moja majka koja je već bila u logoru. Međutim, ljudi su poznavali moga oca koji je bio veterinar u Srebrenici. Svi su ga znali. Možemo se zahvaliti Bošnjacima i drugim narodima koji su nas spasili iz sigurne smrti. Svašta su radili nad nama, čak su vršili i medicinska ispitivanja nad nama. Znam da su moju baku zapalili, a onda njen pepeo posipali po zemlji“, priča Silard.
U Tuzli je veoma poznata i raširena priča o čuvenoj ljubav jevrejke Fride Laufer i Envera Šiljka. Obje su bili partizani, a Frida je vrlo brzo tijekom Drugog svjetskog rata odvojena od Šiljka i odvedena u logor gdje je i ubijena. Njena nečakinja Frida Čaušević za RSE je ispričala da još uvijek čuva pisma svoje tetke.
„Ona i Enver Šiljak su odvedeni u logor. On je ovdje ubijen. A ona je nama pisala pisma, odnosno mojoj majci. Ja imam jednu njenu dopisnicu u kojoj ona pita za svog dečka. Iz Loborgrada nam je pisala da ne zna kako je on završio. A ni on nije znao kako je ona završila. Ona je čak u logoru rodila i njihovo dijete koje je također ubijeno. To smo nedavno otkrili. Piše: otac Enver, a dijete nema imena. Oni su simbol jedne velike ljubavi. O njima je napisana i knjiga“, kaže Frida Čaušević i dodaje da veoma žali što Holokaust nije nikome bio opomena.
Frida Čaušević, foto: Maja Nikolić
„Mi vidimo šta se dogodilo u Srebrenici, vidimo šta se danas događa i svijetu. Da nevini ljudi stradavaju. Ja sam bila u Izraelu, tamo mi sestra živi. To je sve politika jer ja znam koliko se obični ljudi međusobno dobro slažu. Od mog prvog rođaka najbolji prijatelj je Palestinac. Oni se jako paze, vole, ali politika to sve pokušava uništiti“, navodi Frida Čaušević.
Breme te teške povijesti odvođenja Jevreja nosi i Tuzla.
„Jevreji su skupljani po Kladnju, Tuzli, Živinicama. Dovođeni su u Tuzlu u jednu zgradu, a potom na željezničku stanicu. Velika večina, od tek novorođene djece do staraca koji su imali i više od 80 godina, su završili u logorima Jasenovac i Nova Gradiška. Nedavno sam našla i jedan spisak pisan pedesetih godina i u njemu se navodi da su Jevreji odvođeni u nepoznatom pravcu, u pravcu Njemačke“, kaže Marina Rajner, predsjednica Jevrejske zajednice Tuzla.
Na jednu veoma važnu činjenicu podsjetio je Sinan Alić, a to je da spomen obilježje Suza u Tuzli koje simbolizira željeznički kolodvor s kojeg su Jevreji odvođeni, izgriza zub vremena. Da taj spomen mora biti obnovljen kako bi vječno bio opomena i podsjećanje svima koji tuda prolaze.
„Ovaj spomenik gubi već polako svoj položaj. Naginje se i pitanje je kada će pasti. I to govori o našem odnosu prema mjestu koje je simboliziralo jednu kapiju kroz koju su nevini ljudi prolazili, kapiju na kojoj su ti ljudi ostavljali svoje posljednje nade. Ali tako je u cijelom svijetu. sve je ispred interesa čovjeka. Čovjek je na posljednjem mjestu. Na prvom mjestu je, vidimo, barel nafte. Nažalost“, prokomentarisao je Alić.