Nedavno je u Beogradu održana stručna međunarodna rasprava o dometima i perspektivama projekta „Zapadni Balkan“. Promijenjene međunarodne okolnosti i skori ulazak Hrvatske u Europsku uniju ozbiljno dovode u pitanje opstanak toga projekta.
Međunarodni eksperti ocjenjuju da je Hrvatska daleko odmakla i da je šampion eurointegracija, da su Srbija i Crna Gora iza Hrvatske ali imaju perspektivu, a da Bosna i Hercegovina, Makedonija, Albanija i Kosovo stagniraju, pa i nazaduju. Svaka iz svojih razloga. Zbog toga, a i zbog promijenjenih međunarodnih okolnosti – regija je ipak prevladala ratne konflikte, a svijet ima druge prioritete – postavlja se i pitanje samoga koncepta. Je li on zastario, gubi li na značenju?
Ne bih o toj konkretnoj raspravi i opredjeljenjima njezinih sudionika. Čitatelji se o njoj mogu informirati na ovom sajtu.
Ona me potaknula na razmišljanje – kako se suočavamo sa svijetom i jesmo li išta naučili?
Kada je polovinom 90-tih taj tajanstveni projekt „Zapadni Balkan“ došao u ove krajeve, zakukuljen i nejasan, nikada javno predstavljen, tadašnje hrvatske vlasti žestoko su mu se suprotstavile. U njemu su vidjele projekt obnove Jugoslavije po formuli „Jugoslavija minus Slovenija, plus Albanija“ i plašile građane bjelosvjetskom zavjerom protiv mlade hrvatske države. Predsjednik Tuđman bio je time opsjednut. Inovativno je shvaćao geografiju – proglasio je da Hrvatska uopće nije na Balkanu, pa se nju ne tiču nikakvi balkanski projekti. Pritiskao je prosvjetne vlasti i da se mijenjaju udžbenici i Hrvatsku izmjesti s Balkana. Uz to je tražio i da se u ukupni teritorij države uključi i more, pa je Hrvatska virtualno postala za trećinu veća. Balkan je u toj interpretaciji, naravno, bio mračni vilajet, prostor barbarstva i nekulture. Službena Hrvatska preuzela je njegovu kolonijalnu interpretaciju o kojoj je inspirativno pisala bugarska povjesničarka Marija Todorova.
Prisjećam se tadašnjeg zamjenika ministra vanjskih poslova Ive Sanadera koji je svaki susret s novinarima koristio za žestoko obrušavanje na ideju „Zapadnog Balkana“ . Kao premijer, koju godinu poslije, bio je njegov promotor. „Sanaderizacija“ balkanskog prostora i sada se drži poželjnim tranzicijskim ponašanjem. Ali, naravno nije se Sanader kao premijer zalagao za obnovu Jugoslavije, jer o tome u projektu i nije bila riječ, već za normalizaciju prilika i suradnju svake zemlje regije na putu u euroatlanske integracije.
To se sada političkim novogovorom zove „postkonfliktna agenda“.
Ovdašnji lideri otpočetka su znali o čemu je riječ, ali im je u vrijeme prvobitne akumulacije kapitala odgovaralo lagati građanima. Držati naciju stalno budnom i podgrijavati nacionalizam i izolacionizam, a istodobno prisvojiti, za sebe i klijente, njezina dobra – toga smo se na svim stranama u proteklom razdoblju nagledali. Posljedice ćemo još dugo plaćati.
Projekt „Zapadnog Balkana“ nije filantropska ideja. Famozna „postkonfliktna agenda“ imala je u sebi i jasni politički i geostrateški interes. Pacificirati uzavrelu regiju usred Evrope i privući je Zapadu. Nekoliko malih ratova manje, 20-tak milijuna potrošača više. I sigurni koridori. Ima u tom produktu iz međunarodne laboratorije prizvuka usrećiteljske „agende“ za nedorasle narode i države koja izaziva otpor i tjera na oprez.
Nisu ovdašnji korumpirani političari pali s neba. Jednom su bili dobrodošli na najutjecajnijim svjetskim adresama.
Sada više nisu. OK. I to je neki napredak.
Zato tom kao i nekim drugim međunarodnim projektima treba prilaziti sa zrnom soli. Racionalno i bez iluzija. Usvojiti ono što je pridonijelo miru i poboljšanju međusobne suradnje, obnovi povjerenja, izgradnji demokratskih institucija, a toga je nedvojbeno bilo.
I djelovati u vlastitom interesu, interesu vlastitih građana prije svega, ne šteteći drugima. I ne služeći drugome.
Međunarodni eksperti ocjenjuju da je Hrvatska daleko odmakla i da je šampion eurointegracija, da su Srbija i Crna Gora iza Hrvatske ali imaju perspektivu, a da Bosna i Hercegovina, Makedonija, Albanija i Kosovo stagniraju, pa i nazaduju. Svaka iz svojih razloga. Zbog toga, a i zbog promijenjenih međunarodnih okolnosti – regija je ipak prevladala ratne konflikte, a svijet ima druge prioritete – postavlja se i pitanje samoga koncepta. Je li on zastario, gubi li na značenju?
Ne bih o toj konkretnoj raspravi i opredjeljenjima njezinih sudionika. Čitatelji se o njoj mogu informirati na ovom sajtu.
Ona me potaknula na razmišljanje – kako se suočavamo sa svijetom i jesmo li išta naučili?
Kada je polovinom 90-tih taj tajanstveni projekt „Zapadni Balkan“ došao u ove krajeve, zakukuljen i nejasan, nikada javno predstavljen, tadašnje hrvatske vlasti žestoko su mu se suprotstavile. U njemu su vidjele projekt obnove Jugoslavije po formuli „Jugoslavija minus Slovenija, plus Albanija“ i plašile građane bjelosvjetskom zavjerom protiv mlade hrvatske države. Predsjednik Tuđman bio je time opsjednut. Inovativno je shvaćao geografiju – proglasio je da Hrvatska uopće nije na Balkanu, pa se nju ne tiču nikakvi balkanski projekti. Pritiskao je prosvjetne vlasti i da se mijenjaju udžbenici i Hrvatsku izmjesti s Balkana. Uz to je tražio i da se u ukupni teritorij države uključi i more, pa je Hrvatska virtualno postala za trećinu veća. Balkan je u toj interpretaciji, naravno, bio mračni vilajet, prostor barbarstva i nekulture. Službena Hrvatska preuzela je njegovu kolonijalnu interpretaciju o kojoj je inspirativno pisala bugarska povjesničarka Marija Todorova.
Ivo Sanader
Prisjećam se tadašnjeg zamjenika ministra vanjskih poslova Ive Sanadera koji je svaki susret s novinarima koristio za žestoko obrušavanje na ideju „Zapadnog Balkana“ . Kao premijer, koju godinu poslije, bio je njegov promotor. „Sanaderizacija“ balkanskog prostora i sada se drži poželjnim tranzicijskim ponašanjem. Ali, naravno nije se Sanader kao premijer zalagao za obnovu Jugoslavije, jer o tome u projektu i nije bila riječ, već za normalizaciju prilika i suradnju svake zemlje regije na putu u euroatlanske integracije.
To se sada političkim novogovorom zove „postkonfliktna agenda“.
Ovdašnji lideri otpočetka su znali o čemu je riječ, ali im je u vrijeme prvobitne akumulacije kapitala odgovaralo lagati građanima. Držati naciju stalno budnom i podgrijavati nacionalizam i izolacionizam, a istodobno prisvojiti, za sebe i klijente, njezina dobra – toga smo se na svim stranama u proteklom razdoblju nagledali. Posljedice ćemo još dugo plaćati.
Projekt „Zapadnog Balkana“ nije filantropska ideja. Famozna „postkonfliktna agenda“ imala je u sebi i jasni politički i geostrateški interes. Pacificirati uzavrelu regiju usred Evrope i privući je Zapadu. Nekoliko malih ratova manje, 20-tak milijuna potrošača više. I sigurni koridori. Ima u tom produktu iz međunarodne laboratorije prizvuka usrećiteljske „agende“ za nedorasle narode i države koja izaziva otpor i tjera na oprez.
Nisu ovdašnji korumpirani političari pali s neba. Jednom su bili dobrodošli na najutjecajnijim svjetskim adresama.
Sada više nisu. OK. I to je neki napredak.
Zato tom kao i nekim drugim međunarodnim projektima treba prilaziti sa zrnom soli. Racionalno i bez iluzija. Usvojiti ono što je pridonijelo miru i poboljšanju međusobne suradnje, obnovi povjerenja, izgradnji demokratskih institucija, a toga je nedvojbeno bilo.
I djelovati u vlastitom interesu, interesu vlastitih građana prije svega, ne šteteći drugima. I ne služeći drugome.