Daliborka Uljarević, crnogorska predstavnica u koaliciji za REKOM, govori o tome kakvu poruku Crna Gora šalje regionu oslobađajućom presudama okrivljenima za deportacije bosanskih izbjeglica 1992. godine i odbacivanjem velikog broja izjava svjedoka pred početak novog suđenja za ratni zločin u Morinju.
Uljarević: Nije me iznenadila, zato što suđenja za ratne zločine u Crnoj Gori inače teku jako sporo i nevoljno, čime se kreira utisak da se zaboravlja ono što bi trebao biti njihov osnovni cilj, a to je utvrđivanje činjenica, izvršilaca i obezbjeđivanje pravde za žrtve. Tome u prilog ide upravo i ova skorašnja presuda slučaja ratnog zločina deportacije Bošnjaka i Muslimana sa teritorije Crne Gore. Mislim da se ovdje zapravo radi o političkim procesima, i to onima koji instrumentalizuju pravni sistem u cilju onemogućivanja utvrđivanja činjenica na osnovu kojih bi se mogla utvrditi objektivna odgovornost počinilaca zločina.
Uljarević: Prije svega treba da naglasimo da deportacija, kao i drugi ratni zločini, počinjeni na teritoriji Crne Gore, šalju nekoliko vrlo zabrinjavajućih poruka.
Prvo, da naše institucije nemaju kapacitete da shvate svu ozbiljnost prava žrtava na pravdu i potrebu utvrđivanja činjenica. Samim tim ne čine ništa da se to mračno naslijeđe rata za mir procesuira u individualnu odgovornost podstrekača, nalogodavaca i izvršilaca.
Drugo, da naši pravosudni organi nemaju kapacitet da se oslobode političkog u ovom procesu i da nepristrasno izvedu sve potrebne dokaze u cilju zadovoljenja pravde i državnog interesa, da se slične stvari više nikada ne dogode.
I treće, da polako, kao društvo, klizimo u zaborav užasne i surove istine o zločinima koje je tadašnja vlast činila u ime svih nas. Nismo svjesni da ako ova istina ne ugleda svjetlo javnosti, mi tu istinu ne prihvatimo kao istinu o nama, onda neki drugi zločini mogu biti neizbježni.
U ovom konkretnom slučaju, neadekvatnom pripremom postupka, očigledno opterećeno političkim pritiscima, tužilaštvo je kao metu postavilo jedinog svjedoka ovog zločina, Slobodana Pejovića, koji se u posljednje vrijeme pokušava diskreditovati kako bi se cijeli proces u potpunosti obesmislio. Mislim da je optužnicu trebalo mnogo bolje pripremiti i voditi, i u tom kontekstu bi i pravda za žrtve brže došla i ne bi imali razloga da traže krivca na onoj strani na kojoj on suštinski ne postoji. To se naravno ne odnose na one koji su politički vodili ili kontrolisali proces, a tu ne mislim samo na gospodina Bulatovića, već treba da se vratimo i na odgovornost Mila Đukanovića i Svetozara Marovića.
Odgovornost i teret na tužilaštvu
Uljarević: Apsolutno se slažem sa gospođom Perović da komandna odgovornost također treba da se utvrdi u ovom slučaju. Ali upravo oni elementi koje sam navela, ta velika zavisnost od političkog konteksta u Crnoj Gori, ne daju nadu da će se oni političari, koji su tada zapravo mogli i da inspirišu, i da vode ili da spriječe takav zločin, naći na optuženičkim klupama. Mnogi od njih, odnosno neki od ključnih, i danas imaju dovoljno jaku političku moć, koja sprječava bilo kakvu vrstu utvrđivanja njihove odgovornosti.
Vi ste svjedoci da je prije nekoliko dana i Direktor Uprave policije rekao da bi mu prosto bilo nezamislivo da po bilo kojem osnovu treba da goni bivšeg premijera Đukanovića. Da li to daje ikakvu nadu da pravosudni i policijski sistem u Crnoj Gori može nezavisno da radi?
Uljarević: U ovom slučaju je, to se vrlo često zaboravlja, nesporan teret i odgovornost upravo na državnom tužilaštvu, pojačan činjenicom da optužnicom za ovaj zločin nisu bili obuhvaćeni najodgovorniji, što je od samog početka činilo klimavom i neizvedenom. Crnogorska javnost je u jednom trenutku mogla da osjeti da će se čitav slučaj deportacije, inače prilično dobro dokumentovan, rasuti kao pjena.
Naravno, ne treba zaboraviti ni činjenicu da je na čelu državnog tužilaštva, u vrijeme kada je podignuta optužnica, bila ista osoba koja je sada na čelu crnogorskog sudstava, koje je donijelo presudu, gospođa Vesna Medenica. Znači, odgovornost postoji i na jednoj i na drugoj strani, ali je moj utisak da tužilaštvo nije svoj posao uradilo na valjan način i ne isključujem uticaj nekadašnjeg tužioca, a sadašnje predsjednice Vrhovnog suda, Vesne Medenice.
Loša poruka
Uljarević: Imam razumijevanja za zahtjev hrvatskih logoraša jer u tom kontekstu možemo pomenuti i slučaj Čikič i Štrp i Bukovicu, pošto se radi o istom pristupu i namjeri. Vrijeme je da se taj pristup promjeni jer mi moramo znati da, dok god se ne rasvijetli sudbina svih nestalih i ne priznaju nepravde nanijete žrtvama, put ka izgradnji solidarnosti, suosjećanja i stabilnosti u regionu, koji se često spominje u našem javnom diskursu, nije moguć.
Samim tim ne postoje elementi koji daju povjerenje hrvatskim logorašima u profesionalnost našeg pravosuđa. Sasvim je utemeljena njihova težnja i zahtjev da do pravde dođu tamo gdje više vjeruju određenom sistemu. Međutim, to bi bilo jako loše za državu Crnu Goru, jer bi to zapravo pokazalo, ne samo da trenutno ne postoji taj kapacitet, već da ne postoji ni volja da se stvari mijenjaju na bolje, odnosno da se taj pravosudni kapacitet izgradi na način koji će obezbijediti pravdu, ne samo za hrvatske logoraše, već i sve naše građane. To bi prosto bio poraz našeg pravosuđa.
Uljarević: Zločini koji su počinjeni tokom 90-ih definitivno predstavljaju negativno naslijeđe cijelog crnogorskog društva. Dok god nadležni organi, a prvenstveno pravosuđe, ne budu u stanju da konkretizuju i individualizuju krivicu, mi ćemo kao društvo biti taoci onih koji su u naše ime vršili najstrašnije zločine protiv ljudskog života i ljudskog dostojanstva. To je veoma loša poruka i ona mora hitno da se mijenja.
Ne može se očekivati da takvo pravosuđe usvoji najviše evropske standarde, kada ono nije u stanju da primjeni sopstvene zakone na sopstvenoj teritoriji.
RSE: Niko nije kriv, a deportacije iz Crne Gore 1992. godine možda nije ni bilo. Bio bi to vrhunski sarkazam, da ga Viši sud nije pretočio u stvarnost oslobađajućom presudom okrivljenima za progon bosanskih izbjeglica, koji su te godine u Crnoj Gori potražili spas od rata. Kako ste dočekali tu vijest i da li Vas je takva presuda iznenadila?
Uljarević: Nije me iznenadila, zato što suđenja za ratne zločine u Crnoj Gori inače teku jako sporo i nevoljno, čime se kreira utisak da se zaboravlja ono što bi trebao biti njihov osnovni cilj, a to je utvrđivanje činjenica, izvršilaca i obezbjeđivanje pravde za žrtve. Tome u prilog ide upravo i ova skorašnja presuda slučaja ratnog zločina deportacije Bošnjaka i Muslimana sa teritorije Crne Gore. Mislim da se ovdje zapravo radi o političkim procesima, i to onima koji instrumentalizuju pravni sistem u cilju onemogućivanja utvrđivanja činjenica na osnovu kojih bi se mogla utvrditi objektivna odgovornost počinilaca zločina.
RSE: Kako komentarišete najavu porodica deportovanih i ubijenih da pripremaju materijal za pokretanje krivičnog postupka protiv ključnog svjedoka u procesu deportacije Slobodana Pejovića, i tadašnjeg predsjednika Momira Bulatovića?
Uljarević: Prije svega treba da naglasimo da deportacija, kao i drugi ratni zločini, počinjeni na teritoriji Crne Gore, šalju nekoliko vrlo zabrinjavajućih poruka.
Prvo, da naše institucije nemaju kapacitete da shvate svu ozbiljnost prava žrtava na pravdu i potrebu utvrđivanja činjenica. Samim tim ne čine ništa da se to mračno naslijeđe rata za mir procesuira u individualnu odgovornost podstrekača, nalogodavaca i izvršilaca.
Drugo, da naši pravosudni organi nemaju kapacitet da se oslobode političkog u ovom procesu i da nepristrasno izvedu sve potrebne dokaze u cilju zadovoljenja pravde i državnog interesa, da se slične stvari više nikada ne dogode.
I treće, da polako, kao društvo, klizimo u zaborav užasne i surove istine o zločinima koje je tadašnja vlast činila u ime svih nas. Nismo svjesni da ako ova istina ne ugleda svjetlo javnosti, mi tu istinu ne prihvatimo kao istinu o nama, onda neki drugi zločini mogu biti neizbježni.
U ovom konkretnom slučaju, neadekvatnom pripremom postupka, očigledno opterećeno političkim pritiscima, tužilaštvo je kao metu postavilo jedinog svjedoka ovog zločina, Slobodana Pejovića, koji se u posljednje vrijeme pokušava diskreditovati kako bi se cijeli proces u potpunosti obesmislio. Mislim da je optužnicu trebalo mnogo bolje pripremiti i voditi, i u tom kontekstu bi i pravda za žrtve brže došla i ne bi imali razloga da traže krivca na onoj strani na kojoj on suštinski ne postoji. To se naravno ne odnose na one koji su politički vodili ili kontrolisali proces, a tu ne mislim samo na gospodina Bulatovića, već treba da se vratimo i na odgovornost Mila Đukanovića i Svetozara Marovića.
Odgovornost i teret na tužilaštvu
RSE: Da li očekujete da se na tom spisku za pokretanje novog postupka, osim Momira Bulatovića, nađu imena i drugih, tada visokorangiranih crnogorskih političara, koji, kako kaže, Jasenka Perović, nisu bili ikebana u vlasti, već snose komandnu odgovornost?
Uljarević: Apsolutno se slažem sa gospođom Perović da komandna odgovornost također treba da se utvrdi u ovom slučaju. Ali upravo oni elementi koje sam navela, ta velika zavisnost od političkog konteksta u Crnoj Gori, ne daju nadu da će se oni političari, koji su tada zapravo mogli i da inspirišu, i da vode ili da spriječe takav zločin, naći na optuženičkim klupama. Mnogi od njih, odnosno neki od ključnih, i danas imaju dovoljno jaku političku moć, koja sprječava bilo kakvu vrstu utvrđivanja njihove odgovornosti.
Vi ste svjedoci da je prije nekoliko dana i Direktor Uprave policije rekao da bi mu prosto bilo nezamislivo da po bilo kojem osnovu treba da goni bivšeg premijera Đukanovića. Da li to daje ikakvu nadu da pravosudni i policijski sistem u Crnoj Gori može nezavisno da radi?
RSE: Sudija Žižić sudila je u predmetu deportacije, a sudiće i u novom postupku za ratni zločin u Morinju, koji je najavljen za 12. april. Upravo je Žižić odbacila gotovo 150 izjava svjedoka u tom predmetu, tačnije 147. Kako komentarišete njeno obrazloženje da je to učinjeno jer izjave svjedoka nisu pribavljene putem međunarodne pravne pomoći?
Uljarević: U ovom slučaju je, to se vrlo često zaboravlja, nesporan teret i odgovornost upravo na državnom tužilaštvu, pojačan činjenicom da optužnicom za ovaj zločin nisu bili obuhvaćeni najodgovorniji, što je od samog početka činilo klimavom i neizvedenom. Crnogorska javnost je u jednom trenutku mogla da osjeti da će se čitav slučaj deportacije, inače prilično dobro dokumentovan, rasuti kao pjena.
Naravno, ne treba zaboraviti ni činjenicu da je na čelu državnog tužilaštva, u vrijeme kada je podignuta optužnica, bila ista osoba koja je sada na čelu crnogorskog sudstava, koje je donijelo presudu, gospođa Vesna Medenica. Znači, odgovornost postoji i na jednoj i na drugoj strani, ali je moj utisak da tužilaštvo nije svoj posao uradilo na valjan način i ne isključujem uticaj nekadašnjeg tužioca, a sadašnje predsjednice Vrhovnog suda, Vesne Medenice.
Loša poruka
RSE: Iz Udruge logoraša tražiće povlačenje predmeta Morinj iz Crne Gore i suđenje pred pravosudnim organima Hrvatske. Evidentno, bivši logoraši ne vjeruju crnogorskom pravosuđu. Da li mislite da bi suđenje za Morinj moglo da preuzme hrvatsko tužilaštvo ili da se pokrene novi postupak pred njihovim sudovima?
Uljarević: Imam razumijevanja za zahtjev hrvatskih logoraša jer u tom kontekstu možemo pomenuti i slučaj Čikič i Štrp i Bukovicu, pošto se radi o istom pristupu i namjeri. Vrijeme je da se taj pristup promjeni jer mi moramo znati da, dok god se ne rasvijetli sudbina svih nestalih i ne priznaju nepravde nanijete žrtvama, put ka izgradnji solidarnosti, suosjećanja i stabilnosti u regionu, koji se često spominje u našem javnom diskursu, nije moguć.
Dok god nadležni organi, a prvenstveno pravosuđe, ne budu u stanju da konkretizuju i individualizuju krivicu, mi ćemo kao društvo biti taoci.
Samim tim ne postoje elementi koji daju povjerenje hrvatskim logorašima u profesionalnost našeg pravosuđa. Sasvim je utemeljena njihova težnja i zahtjev da do pravde dođu tamo gdje više vjeruju određenom sistemu. Međutim, to bi bilo jako loše za državu Crnu Goru, jer bi to zapravo pokazalo, ne samo da trenutno ne postoji taj kapacitet, već da ne postoji ni volja da se stvari mijenjaju na bolje, odnosno da se taj pravosudni kapacitet izgradi na način koji će obezbijediti pravdu, ne samo za hrvatske logoraše, već i sve naše građane. To bi prosto bio poraz našeg pravosuđa.
RSE: Kakvu poruku crnogorsko pravosuđe i država šalju region ovakvim razvojem događaja u ključnim predmetima ratnih zločina počinjenih na crnogorskoj teritoriji?
Uljarević: Zločini koji su počinjeni tokom 90-ih definitivno predstavljaju negativno naslijeđe cijelog crnogorskog društva. Dok god nadležni organi, a prvenstveno pravosuđe, ne budu u stanju da konkretizuju i individualizuju krivicu, mi ćemo kao društvo biti taoci onih koji su u naše ime vršili najstrašnije zločine protiv ljudskog života i ljudskog dostojanstva. To je veoma loša poruka i ona mora hitno da se mijenja.
Ne može se očekivati da takvo pravosuđe usvoji najviše evropske standarde, kada ono nije u stanju da primjeni sopstvene zakone na sopstvenoj teritoriji.