Oslobađajuća presuda koju je Viši sud u Podgorici u utorak izrekao devetorici bivših policijskih funkcionera, optuženih za ratne zločine u slučaju deportacije bosanskih izbjeglica koji su skončali u logorima vojske Radovana Karadžića, još jednom je aktuelizovalo nespremnost Crne Gore da se suoči sa prošlošću i kazni odgovorne za nepočinstva s početka devedesetih.
U Crnoj Gori još nema kazne ni za jedan ratni zločin počinjen početkom devedesetih, kada je ovdašnja vlast agilno radila na realizaciji Miloševićevih ratnih planova.
Početkom godine sedmorica optuženih za ratni zločin u pljevaljskoj Bukovici i etničko čišćenje tog kraja na sjeveru Crne Gore oslobođeni su optužbe, usljed nedostatka dokaza.
Nedavno je ukinuta i prvostepena presuda šestorici pripadnika bivše JNA, optuženih za mučenje hravstkih civila koje je vojska tokom invazije na Dubrovnik skupljala po ratištu i sprovodila u logor Morinj u Boki Kotoroskoj.
Na kraju su oslobođeni i optuženi za deportaciju preko 150 izbjeglica, uglavnom Bošnjaka Muslimana, od kojih je 83 ubijeno u improvizovanim logorima vojske Republike Srpske.
I to suđenje od početka su pratile kritike da na optuženičkoj klupi sjede obični izvršioci, ali ne i nalogodavci i inspiratori zločina, koji su se nalazili, a neki od njih se i danas nalaze u vladajućoj nomenklaturi.
Članica REKOM-a i izvršna direktorica Centra za građansko obrazovanje Daliborka Uljarević kaže da se čitav proces suočavanja sa prošlošću u Crnoj Gori, a posebno suđenje za ratne zločine, odvija veoma sporo i nevoljno.
"Time se stiče utisak da se zaboravlja na ono što bi trebao biti osnovni cilj i procesa i ovih suđenja, a to je utvrđivanje činjenica, izvršilaca, naredbodavaca i obezbjeđivanje pravde za žrtve i ja mislim da je jedan od najilustrativnijih primjera upravo jučerašnja presuda u slučaju ratnog zločina deportacije Bošnjaka i Muslimana sa teritorije Crne Gore", kazala je Uljarević.
"Sramota me je"
Žarko Puhovski, hrvatski univerzitetski profesor i dugogodišnji aktivista za ljudska prava za radio Slobodna Evropa kaže da mu se čini da je u vrijeme kada je bivši premijer Milo Đukanović, tokom čijeg mandata su počinjeni brojni ratni zločini, promijenio svoju poziciju i počeo se predstavljati kao mirotvorac, prihvaćen model navodnog suočavanja sa prošlošću koji je bio karakterističan za Austriju nakon drugog svjetskog rata.
Žarko Puhovski
"Tada je austrijsko rukovodstvo na čelu sa njihovim kancelarom uzelo za sebe jedan veoma efikasan trik koji se sastoji u tome da su oni sebe proglasili prvom žrtvom nacističkog režima, a sve to što je bilo vezano za činjenicu da su mnogi Austrijanci dragovoljno sudjelovali u zločinima se zaboravilo. Nešto slično se pokušava učiniti i u Crnoj Gori. Crna Gora je, bez obzira na razlike u režimima, sada govorimo o načelnim pitanjima, sebe proglasila prvom žrtvom Miloševićevog režima i onda se pojavila u prvom redu onih koji se kao žrtve pojavljuju sa jakom političkom pozicijom i koji onda traže da im se daju neka posebna prava kao žrtvi. To je ono o čemu se radi i što se, bojim se nastavlja", ocjenjuje Puhovski.
Daliborka Uljarević kaže da je slučaj deportacije od početka bio klimav i da optužnica nije bila do kraja izvedena, što prema njenim riječima zahtijeva i utvrđivanje odgovornosti tužilaca koji su na tom slučaju radili.
"Istovremeno ovo govori i o političkim procesima i to onima koji instrumentalizuju pravni sistem radi onemogućavanja utvrđivanja činjenica na osnovu kojih bi se mogla utvrditi objektivna odgovornost počinilaca zločina. Ja vjerujem da je u osnovi toga upravo snaga onih donosilaca odluka koji su u tom trenutku bili motivacioni faktor ili inspiratori ili, u brojnim slučajevima oni koji su i činili ratne zločine, a koji i danas imaju veliku moć da spriječe procesuiranje i individualizaciju krivice", rekla je Uljarević.
Žarko Rakčević, koroodinator Forma 2010 i bivši lider Socijal demokratske partije kaže da se Crna Gora umjesto neophodnog i ljekovitog suočavanja sa zločinima iz devedesetih, suočava sa falsifikatima, sa podaničkom relativizacijom i zataškavanjem tih zločina.
"Bez obzira što lično nijesam otćutao deportaciju 92. godine, ni ja ni SDP, osjećam kao čovjek jednaku sramotu kao i prije 20 godina. Po meni je to neosporno to tada bila državna politika a ne, kao što se pokušava predstaviti naknadnom pameću i racionalizacijom prošlosti – neki ne promišljeni hir ili ispad neposrednih izvršilaca. Sramota me je zbog zločina nad 105 nedužnih ljudi koji su tražili spas od rata za sebe i za svoje porodice. Sramota me je zato što je taj zločin produkovan u ime Crne Gore, jer su taj zločin suštinski naredili njeni najviši državni funkcioneri. Sramota me je zbog toga, što bez obzira što lično smatram da je pokojni Pavle Bulatović, ministar unutrašnjih poslova po meni snosio dio odgovornosti u lancu rukovođenja, danas me sramota što je ovakvom odlukom i presudom on posthumno jedini žigosan kao isključivi krivac i nalogodavac naredbe o deportaciji", poručio je Rakčević.
U Crnoj Gori još nema kazne ni za jedan ratni zločin počinjen početkom devedesetih, kada je ovdašnja vlast agilno radila na realizaciji Miloševićevih ratnih planova.
Početkom godine sedmorica optuženih za ratni zločin u pljevaljskoj Bukovici i etničko čišćenje tog kraja na sjeveru Crne Gore oslobođeni su optužbe, usljed nedostatka dokaza.
Nedavno je ukinuta i prvostepena presuda šestorici pripadnika bivše JNA, optuženih za mučenje hravstkih civila koje je vojska tokom invazije na Dubrovnik skupljala po ratištu i sprovodila u logor Morinj u Boki Kotoroskoj.
Na kraju su oslobođeni i optuženi za deportaciju preko 150 izbjeglica, uglavnom Bošnjaka Muslimana, od kojih je 83 ubijeno u improvizovanim logorima vojske Republike Srpske.
I to suđenje od početka su pratile kritike da na optuženičkoj klupi sjede obični izvršioci, ali ne i nalogodavci i inspiratori zločina, koji su se nalazili, a neki od njih se i danas nalaze u vladajućoj nomenklaturi.
Članica REKOM-a i izvršna direktorica Centra za građansko obrazovanje Daliborka Uljarević kaže da se čitav proces suočavanja sa prošlošću u Crnoj Gori, a posebno suđenje za ratne zločine, odvija veoma sporo i nevoljno.
"Time se stiče utisak da se zaboravlja na ono što bi trebao biti osnovni cilj i procesa i ovih suđenja, a to je utvrđivanje činjenica, izvršilaca, naredbodavaca i obezbjeđivanje pravde za žrtve i ja mislim da je jedan od najilustrativnijih primjera upravo jučerašnja presuda u slučaju ratnog zločina deportacije Bošnjaka i Muslimana sa teritorije Crne Gore", kazala je Uljarević.
"Sramota me je"
Žarko Puhovski, hrvatski univerzitetski profesor i dugogodišnji aktivista za ljudska prava za radio Slobodna Evropa kaže da mu se čini da je u vrijeme kada je bivši premijer Milo Đukanović, tokom čijeg mandata su počinjeni brojni ratni zločini, promijenio svoju poziciju i počeo se predstavljati kao mirotvorac, prihvaćen model navodnog suočavanja sa prošlošću koji je bio karakterističan za Austriju nakon drugog svjetskog rata.
"Tada je austrijsko rukovodstvo na čelu sa njihovim kancelarom uzelo za sebe jedan veoma efikasan trik koji se sastoji u tome da su oni sebe proglasili prvom žrtvom nacističkog režima, a sve to što je bilo vezano za činjenicu da su mnogi Austrijanci dragovoljno sudjelovali u zločinima se zaboravilo. Nešto slično se pokušava učiniti i u Crnoj Gori. Crna Gora je, bez obzira na razlike u režimima, sada govorimo o načelnim pitanjima, sebe proglasila prvom žrtvom Miloševićevog režima i onda se pojavila u prvom redu onih koji se kao žrtve pojavljuju sa jakom političkom pozicijom i koji onda traže da im se daju neka posebna prava kao žrtvi. To je ono o čemu se radi i što se, bojim se nastavlja", ocjenjuje Puhovski.
Daliborka Uljarević kaže da je slučaj deportacije od početka bio klimav i da optužnica nije bila do kraja izvedena, što prema njenim riječima zahtijeva i utvrđivanje odgovornosti tužilaca koji su na tom slučaju radili.
"Istovremeno ovo govori i o političkim procesima i to onima koji instrumentalizuju pravni sistem radi onemogućavanja utvrđivanja činjenica na osnovu kojih bi se mogla utvrditi objektivna odgovornost počinilaca zločina. Ja vjerujem da je u osnovi toga upravo snaga onih donosilaca odluka koji su u tom trenutku bili motivacioni faktor ili inspiratori ili, u brojnim slučajevima oni koji su i činili ratne zločine, a koji i danas imaju veliku moć da spriječe procesuiranje i individualizaciju krivice", rekla je Uljarević.
Žarko Rakčević, koroodinator Forma 2010 i bivši lider Socijal demokratske partije kaže da se Crna Gora umjesto neophodnog i ljekovitog suočavanja sa zločinima iz devedesetih, suočava sa falsifikatima, sa podaničkom relativizacijom i zataškavanjem tih zločina.
"Bez obzira što lično nijesam otćutao deportaciju 92. godine, ni ja ni SDP, osjećam kao čovjek jednaku sramotu kao i prije 20 godina. Po meni je to neosporno to tada bila državna politika a ne, kao što se pokušava predstaviti naknadnom pameću i racionalizacijom prošlosti – neki ne promišljeni hir ili ispad neposrednih izvršilaca. Sramota me je zbog zločina nad 105 nedužnih ljudi koji su tražili spas od rata za sebe i za svoje porodice. Sramota me je zato što je taj zločin produkovan u ime Crne Gore, jer su taj zločin suštinski naredili njeni najviši državni funkcioneri. Sramota me je zbog toga, što bez obzira što lično smatram da je pokojni Pavle Bulatović, ministar unutrašnjih poslova po meni snosio dio odgovornosti u lancu rukovođenja, danas me sramota što je ovakvom odlukom i presudom on posthumno jedini žigosan kao isključivi krivac i nalogodavac naredbe o deportaciji", poručio je Rakčević.
