Shani: BiH i njene institucije rade onoliko koliko mogu na suzbijanju sive ekonomije

Preciznih podataka nema, ali prema procjenama siva ekonomija čini od 20 do 30 posto bruto domaćeg proizvoda (BDP) zemalja Zapadnog Balkana, kaže u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) Nand Shani iz Vijeća za regionalnu saradnju (RCC).

Slična je situacija i u Bosni i Hercegovini (BiH), gdje je oko 25-35 posto udjela sive ekonomije u BDP-u. Zbog toga, opet prema procjenama, javni budžeti u BiH gube 50 do 60 miliona eura.

Osim što utiče na javne budžete, države zbog sive ekonomije gube i ljude, jer, kako kaže Nand Shani, upravo nemogućnost da se pronađe odgovarajući posao utiče i na 'propusnost sistema', odnosno tjera mlade, ali i druge radnike da bolji život, bolji posao traže u inostranstvu.

'Preduzeća su veoma osjetljiva na neformalne prakse'

RSE: Koliko je siva ekonomija prisutna u zemljama Zapadnog Balkana i kako je BiH rangirana u odnosu na druge zemlje?

Shani: Po definiciji sivu ekonomiju je teško izmjeriti, posebno kada se uzme u obzir da je to dio ekonomske aktivnosti jedne ekonomije koja nije predstavljena u zvaničnim statistikama. Ako uzmemo u obzir različite metodologije koje se koriste za izračunavanje sive ekonomije vidimo da su one poprilično različite. Ali procjene sive ekonomije su uglavnom ujednačene i neformalnu ekonomiju ocjenjuju kao ekonomsku aktivnost koja iznosi i između 20 do 30 posto BDP-a (Bruto domaćeg proizvoda) u ekonomijama Zapadnog Balkana. Što se tiče BiH, procjene kažu da oko 25 pa do 35 posto BDP-a otpada na sivu ekonomiju, što je, ako pogledate sa drugim ekonomijama Zapadnog Balkana, usklađeno u smislu njenog obima i njenog učešća u BDP-a.

Pročitajte i ovo: Nefunkcionalna država, uništava privredu BiH

RSE: Koliko neformalne prakse u zapošljavanju utiču na razvoj poslovanja?

Shani: Preduzeća su veoma osjetljiva na neformalne prakse. Sva preduzeća na jednom tržištu takmiče se međusobno da bi opstala i uspjela, a onda se moraju takmičiti i sa neformalnom ekonomijom. Takvim preduzećima potrebna su određena pravila, potrebno im je da konkurencija bude fer, da imaju povoljno okruženje i da imaju i jednak tretman. Međutim, dešava se, uzimajući u obzir koliko je siva ekonomija uzela primata na tržištu, da preduzeća iz regiona osjećaju taj teret neformalnih praksi.

Mogu se pozvati na istraživanje Svjetske banke provedeno među firmama koje kaže da se skoro polovina firmi u regionu na tržištu takmiči sa firmama iz sive ekonomije. To nas dovodi do podatka da jedna od četiri firme iz regiona kaže da se mora nositi sa neformalnim preduzećima u regionu i da je to najveća prepreka u razvoju njihove firme i razvoju njihovog poslovanja generalno.

Pročitajte i ovo: Ko je siromašniji - srpski ili bosanski radnik?

RSE: Da li neformalna ekonomija na neki način utiče na odluke radnika da napuste BiH ili druge zemlje Balkana i odlaze u razvijene ekonomije?

Shani: Što se tiče onih ljudi koje rade u neformalnoj ekonomiji velika većina to koriste kao način opstanka jer ne mogu da nađu formalno zaposlenje i vrlo često se okreću privremenim i povremenim poslovima kako bi mogli da zarade onoliko koliko im je dovoljno da sastave od 1. do 31. u mjesecu. Najveći broj radnika koji 'rade na crno' su u sektoru građevine, poljoprivrede, u sektoru usluga, te različitih zanata i rukotvorina. Ima i onih kojih se vrlo svjesno i dobrovoljno odlučuju da se zaposle na neformalan način, zato što ne žele da plaćaju poreze ili zato što žele da zarade što je više moguće.

Imamo i preduzeća i preduzetnike koji vrlo svjesno izbjegavaju sve svoje obaveze po osnovu plate radnika i zato što žele da ostvare velike profite. U nedavnom istraživanju za BiH se vidi da je najveći broj mladih ljudi koji nemaju završene fakultete, sa završenom osnovnom i srednjom školom, koji dolaze iz ruralnih sredina i koji dolaze iz porodica koje imaju određene finansijske poteškoće. Upravo ta nemogućnost da se pronađe odgovorajući posao utiče i na 'propusnost sistema', odnosno tjera mlade, ali i druge radnike da bolji život, bolji posao, neku ekonomsku stabilnost traže u inostranstvu.

Pročitajte i ovo: BiH od početka godine napustilo 30.000 ljudi

RSE: Koliko sankcije mogu uticati na suzbijanje sive ekonomije?

Shani: Glavni cilj svih mjera politike je da se neformalni rad transformiše u prijavljeni rad, odnosno u legalnu ekonomiju. Moram naglasak staviti na transformaciju. Kad pogledate sve te poslove, cilj nije da se ti poslovi unište, da se u potpunosti iskorijene, jer to su važni poslovi. Takvi poslovi treba da pređu iz neformalne ekonomije u formalnu.

Glavni instrument koji se koristi za borbu protiv neformalnog rada zapošljavanja su inspekcije, počevši od inspekcije rada, poreske inspekcije i svih drugih inspekcija koje kroz posjete ili privrednim društvima ili preduzetnicima ili pojedincima otkrivaju 'rad na crno'. Međutim, sve što se dešava jeste da se izriču određene sankcije.

Ono što su brojna istraživanja pokazala jeste da ovakva vrsta borbe protiv sive ekonomije neće u potpunosti dovesti do njihovog zaustavljanja, odnosno do prelaska u formalni rad. Upravo zbog sankcija. Sankcije će do određenog nivoa uspjeti u svom naumu, ali ono što je potrebno su stimulativne i ohrabrujuće mjere kroz odgovarajuće politike, bilo zapošljavanja, bilo rada kroz odgovarajuće podzakonske akte, jer će onda jedni u sprezi sa drugim u velikoj mjeri uticati na to da siva ekonomija pređe u domen prijavljenog rada. Ne možemo se osloniti samo na sankcije, ne možemo se osloniti ni samo na stimulativne mjere, treba se raditi u širokom spektru da bismo doprli do onih koji 'rade na crno' i informisali ih i obavijestili o tome da prijavljeni rad ima mnogo koristi, da bismo na kraju krajeva uticali na njihovu svjesnu odluku da iz rada na crno pređu u prijavljeni rad.

Prvomajski protest: 'Kako da živimo?'

'Sankcije i direktne mjere primarne'

RSE: Kako se vlade zemalja regiona bore protiv sive ekonomije? Ko je u tome najuspješniji? Da li bh. vlasti imaju način da se suprotstave neformalnom zapošljavanju?

Shani: Postoji čitav niz alata i instrumenata za suzbijanje neformalnog rada i neformalne ekonomije. Direktni se tiču sankcija i inspekcija i koji su fokusirani na otkrivanje 'rada na crno'. To je represivna mjera, a s druge strane, treba da se i direktno utiče na odluku tih ljudi da ne rade na crno, odnosno da je njihov prijavljeni rad od veće koristi nego 'rad na crno'. Indirektni instrumenti su više fokusirani na nedostatke na institucionalnom nivou, gdje govorimo o popravci onoga što se naziva socijalni ugovor između države i njenih građana, gdje se više radi na povjerenju građana u vladu. Građani su ti koji plaćaju poreze, ali ne vide i ne vjeruju da će imati neke koristi za sebe u smislu usluga od javnog sektora i institucija koje treba da rade u korist građana.

Navodim primjer skandinavskih zemalja, gdje je poresko opterećenje izuzetno visoko, ali imamo izuzetno visok stepen usklađenosti sa onim što je propisano zakonom i neformalna ekonomija je jako niska, građani imaju povjerenje u vlasti i spremni su da izdvoje na ime poreza veće sume novca iz svog dohotka, jer znaju da će to značiti bolje usluge javnog sektora za njihov svakodnevni život.

Vijeće za regionalnu saradnju sačinilo je do sada šest izvještaja, koje zovemo dijagnostički izvještaj o neformalnoj ekonomiji za svih šest ekonomija Zapadnog Balkana. U tim izvještajima smo uvidjeli da su sve ekonomije usredsređene uglavnom na sankcije, na inspekcije, dok je mnogo manji fokus dat onoj drugoj strani indirektnih mjera, odnosno rješavanju, da kažem, 'institucionalnih problema'. Čak se malo pažnje posvećuje i preventivnim mjerama, odnosno provođenju određenih kampanja informisanja javnosti na kojima bi se radilo na unapređenju povjerenja građana u institucije, pa samim tim i njihove odluke da iz neformalne ekonomije pređu u formalnu ekonomiju. Pribjegava se onim instrumentima koje sam i ranije pomenuo. To su poreske institucije, razne inspekcije i sve ostale koje onda nameću sankcije. Oni gledaju da novčane sankcije budu što više kako bi se na taj način obeshrabrili i pojedinci i preduzeća da rade u domenu neformalnog rada. Naglasak treba staviti na indirektne i preventivne mjere.

Kada me pitate koja je ekonomija uspješnija na Zapadnom Balkanu mogu vam dati samo par primjera. Prvi primjer je Srbija koja je nedavno usvojila Strateški okvir za smanjivanje sive ekonomije, koja je formirala jedno centralno tijelo zaduženo za koordinaciju. Ono treba obezbijediti da pristup, infrastruktura i strateški nivo budu ujednačeni, budu koordinirani u smislu suzbijanja neformalne ekonomije.

Drugi primjer bi bila Sjeverna Makedonija koja je 2018. godine prvi put usvojila Strategiju za formalizaciju neformalne ekonomije, gdje se onda pristup na neki način mijenja u smislu da će se na formalizaciji raditi i kroz neke druge mjere, kao što su preventivne mjere ili mjere stimulacije, a ne samo sankcijama i kaznama. BiH i njene institucije rade onoliko koliko mogu na suzbijanju sive ekonomije. Sankcije i direktne mjere jesu primarne. U zadnje vrijeme se i institucije BiH malo više okreću ka provođenju ciljnih kampanja informisanja i podizanja svijesti i pojedinaca i preduzeća da se prosto utiče na njih da postanu svjesni nedostataka 'rada na crno'.

Pročitajte i ovo: Sva lica nezaposlenosti u BiH

RSE: Koliko recimo BiH gubi poreza zbog 'rada na crno'?

Shani: Neprijavljeni rad je jako teško utvrditi i analizirati. Javni budžet je na gubitku, bez obzira da li govorimo na nivou radnika na crno ili o preduzećima. Radnici imaju mnogo manje prava, uslovi u kojima rade su teški, izloženi su izrabljivanju od strane poslodavaca. S druge strane, preduzećima je potrebno odgovarajuće poslovno okruženje i fer, pravična konkurencija, a koju nemaju zbog velikog broja firmi koje rade u domenu nelegalne ekonomije. To dovodi do makroekonomske nestabilnosti, jer i radnici i firme iz sive ekonomije izbjegavaju plaćanje poreza i doprinosa.

Za BiH različita istraživanja pokazuju da je oko 25-35 posto udjela sive ekonomije u BDP-u. Ako je u BiH oko milion radno sposobnih ljudi, pa ako pretpostavimo da oko 200.000 do 300.000 radnika 'radi na crno', onda su gubici za javni budžet, uzimajući minimalnu platu od oko 200 eura, uključujući 10 posto poreza na dohodak, 50 do 60 miliona eura.

Isto tako, na velikom gubitku su i zdravstveni i penzioni fondovi. Ovo su neke okvirne procjene i brojke, ali se i na prvi pogled vidi da ove brojke jesu velike i da problem jeste obiman i da zadire u sve pore ekonomije i da ogromna sredstva ne završavaju tamo gdje im je mjesto, u javnim prihodima, gdje bi trebalo da se redistribuiraju i vraćaju građanima.