Kako vrijeme prolazi mislio sam da će biti lakše suočavati se s prošlošću, ali izgleda da je sve teže i teže. Desnica jača u regionu, zločinci se slave, a sve manje osuđuju, kaže u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) glumac i reditelj Alban Ukaj, čiji je film "Jama" premijerno prikazan u okviru Takmičarskog programa na 25. Sarajevo Film Festivalu.
Riječ je o kratkom filmu u kojem mladi reditelj, glumac i snimatelj odluče snimati priču o jednom ratnom zločinu u Sarajevu, iako o tome nemaju dovoljno informacija.
RSE: Šta vas je motivisalo da uradite ovakav film i recite nam nešto više o ekipi s kojom ste radili?
Ukaj: Posljednjih nekoliko godina bavim se temama o suočavanju s prošlošću i to me jako zanima. Nije da mi to donosi neku radost, ali sam odlučan s par prijatelja da istrajemo. Scenarij je napisao Dario Bevanda, moj dugogodišnji prijatelj i sretan sam što je meni povjerio režiju. Ja to zovem gerila film jer smo ga snimili sa jako malo sredstava. Svi koji učestvuju u filmu, od tehničkog osoblja do svih drugih su autori filma.
Žanrovski je to horor film. Radili smo o jednoj generaciji kojoj je ostavljeno u naslijeđe da se bavi jednim zločinom jer generacija naših roditelja nije htjela o tome govoriti. Kako vrijeme prolazi mislio sam da će biti lakše suočavati se s prošlošću, ali izgleda da je sve teže i teže. Desnica jača u regionu, zločinci se slave, a sve manje osuđuju.
Pročitajte i ovo: Balkan i kultura sjećanja: Ubice kao uzorni građaniRSE: Pored Jame, ranije ste radili još jedan kratki film koji se bavi nacionalizmom. Riječ je o filmu Kali. Da li umjetnici imaju odgovornost da se bave temama o kojima niko ne želi pričati?
Pročitajte i ovo: Krsmanović: Moramo se baviti politikom jer se ona bavi namaUkaj: Mislim da imamo obavezu. Razumijem kolege koje se ne žele time baviti, ali bih ih zamolio da nas koji to želimo da nas puste. Tek kad dobijete dijete, onda počnete razmišljati o tome da oni koji su pravili greške u prošlosti, ne bih htio da se ponove. Ne bih htio da moj sin ili prijatelji moga sina nagađaju šta se desilo i da o tome saznaju putem medija. Nego bih htio da o tome postoje faktografije, a ne da sami sebi pišemo istoriju kakva nam se sviđa. Film govori o tome i jednoj mladoj generaciji koja je izgubljena u nekoj autoironiji i govori o jednoj temi koja nije poznata. Imajući u vidu da se sa brojkama žrtava manipulira u predizbornim kampanjama, ta tema je puno bolnija kod mlade generacije zato što naši roditelji neće da pričaju o tome.
Fašizam nikada nije bio svjestan fašizma
RSE: Da li umjetnici u regionu uspjevaju da promjene svijest kod ljudi, da promjene način na koji danas razmišljamo?
Pročitajte i ovo: Glođo: Za politiku nacionalizma ne moraš biti školovanUkaj: Sigurno da, ako su nam čiste namjere. Uvijek idealiziramo i filmsku i pozorišnu umjetnost, ali nisu ni kod nas stvari baš čiste. Često nailazimo i kad su filmovi u pitanju i serije, jedan tako blagi, ili oštri ton nacionalizma i neke ideologije koja vuče svoje korijene iz devedesetih, jer se ljudi osjećaju, neka ih nostalgija hvata za nešto što su tada htjeli više, ali je sad vrijeme da ispoljavaju, ja mogu reći slobodno, te zle namjere sa stalnom tom nekom mišlju da to što rade, da to nije ništa loše.
Fašizam nikada nije bio svjestan fašizma i to je uvijek opasnije nego nekoga ko je svjestan. Utiče u tom smislu da koliko god se mi trudili da nešto individualno radimo, misleći da smo velike nacije, velike države nakon raspada Jugoslavije i da smo posebni u smislu da smo potpuno drugačiji jedni od drugih – a toliko smo zapravo slični, da ne kažem isti kada je u pitanju laktanje, nepotizam, korupcija, kao da smo klonirani – u tom smislu mi smo osuđeni jedni na druge, pogotovo kada je umjetnost u pitanju i ja mislim da neće moći opsatati ni kinematografija, ni pozorište bez saradnje. Malo je ovo tržište i Sarajevo Film Festival pokazuje ne samo da je saradnja moguća, već da je i neizbježna.
Napredak kosovske kinematografije
RSE: Radite i na Kosovu, prošle godine ste glumili u filmu "Brak" kosovske rediteljice Blerte Zeqiri, koji je takođe prikazan na prošlogodišnjem SFF-u. Da li možemo da napravimo paralelu između kinematografije u BiH i na Kosovu? Da li se danas mnogo više snima na Kosovu, kakvo je vaše mišljenje o tome?
Ukaj: Trenutno se na Kosovu mnogo više radi. Takođe, na Kosovu se dešava nešto jako zanimljivo, a to je da postoji jedna mlada generacija rediteljki i reditelja koji nisu u kalupu, u smislu da ne liče jedni na druge, već su vrlo različiti i individualni. Takođe, u Fondu za kinematografiju postoji jedna mlada generacija koja je potpuno promijenila strukturu i način podrške mladim umjetnicima. Takođe, povećali su i budžet na skoro dva miliona, što je za Kosovo, za jednu tako malu zemlju sa nešto malo manje od dva miliona stanovništva, velika stvar. Kosovo godišnje snimi oko pet ili šest filmova, a to, nažalost, u BiH u zadnjih par godina nije slučaj. Bosna je imala jednu ekspanziju i veliki uspjeh u kinematografiji prije nekoliko godina i svi su očekivali da će se to nastaviti, ili da će biti bar održan taj kontinuitet.
Nažalost, stvari su otišle nagore. Nazadujemo, imamo jedan, eventualno dva filma godišnje, a nekad nam se desi da ne snimamo ništa. Kosovo u tom getu u kojem postoji, ima dosta omladine, tako da tu postoji neka želja da se stvari pokrenu, iako ne znam koliko će to trajati. U smislu kinematografije sad se dešavaju jako dobre stvari, dalo se malo više prostora mladim rediteljkama i rediteljima i ono što je jako zanimljivo je da su od šest prošlogodišnjih filmova, pet radile žene.
RSE: Vi ste glumac, ali u posljednje vrijeme ste radili i kao reditelj. Koji su vam planovi za sljedeću godinu, hoćemo li vas viđati kao glumca ili vam se više sviđa uloga reditelja?
Ukaj: Mislim da će u godini koja dolazi biti više glumačkih poslova, ali ćemo i dalje raditi sa našim Udruženjem "Kontakt", pripremamo nove predstave, takođe u SARTRU gdje sam zaposlen imamo u planu neke nove projekte i radujem se novim poslovima.