Crna Gora, u odnosu na broj stanovnika, ima brojnu dijasporu koju uglavnom čini ekonomska emigracija koja, sudeći po sumi, koja svake godine ulazi u Crnu Goru, na ime novčanih doznaka građanima, ne zaboravljaju najbliže i svoj zavičaj. Procjenjuje se da u državu svake godine iz inostranstva, građanima, stigne 500 - 600 miliona eura, što je skoro jednako trećini državnog budžeta.
U skladu sa novom metodologijom Međunarodnog monetarnog fonda, koju Centralna banka primjenjuje od prošle godine, lični transferi su nova kategorija koja predstavlja širi koncept od do sada korišćenog koncepta radničkih doznaka.
"Osim radničkih doznaka, koje obuhvataju samo transfere migranata koji su zaposleni u stranim ekonomijama, lični transferi obuhvataju i sve druge transfere između građana", objašnjavaju u Centralnoj banci Crne Gore.
"Tokom prvih 11 mjeseci 2014. godine, ukupan registrovani priliv doznaka iz inostranstva je iznosio 322 miliona eura, što je za 0,5% više nego u istom periodu prethodne godine. Od toga iznosa, 188 miliona se iznosilo na kompenzacije zaposlenih. To su plate koje naši radnici, na privremenom radu u inostranstvu, šalju svojim porodicama. Zatim, 103 miliona eura su iznosili lični transferi, gdje spadaju svi transferi migranata. Na kraju, 31 milion eura su činili takozvani ostali transferi. Tu spadaju penzije i druga socijalna primanja", navodi Boris Kilibarda, direktor direkcije Centralne banke za platni promet.
"Ako posmatramo po zemljama, najveći priliv, za ovih 11 mjeseci, imamo iz Srbije, Italije, Njemačke, SAD-a. Penzije pretežno dolaze iz Srbije, Njemačke, Hrvatske, Švajcarske, Slovenije, dok plate zaposlenih stižu iz Italije, Njemačke, Singapura, Velike Britanije i Grčke. Značajan dio ove kategorije čine plate pomoraca", ističe Kilibarda.
Suma koja je tokom prošle godine ušla u Crnu Goru, na ime novčanih doznaka za konkretne građane, će po svoj prilici premašiti 300 miliona eura.
Međutim, pošto se tu radi samo o novcu koji pristiže bankarskim transakcijama, procjenjuje se da bar još 50 do 100 posto te sume uđe privatnim kanalima, bez ikakve evidencije. Urednik portala Bankar.me, Aleksandar Šćekić, kaže da je teško steći uvid u način trošenja tog novca i efekte na mikro-nivou.
Ilustrativna fotografija
"Doznake su nesumnjivo prethodnih godina doprinosile i ublažavale simptome finansijske krize, ali su i bili jedan od glavnih sredstava za pokriće deficita platnog bilansa naše zemlje. Doznake su važne jer, za razliku od nekih stranih pomoći, koje su pristizale godinama unazad, ili prihoda od privatizacije, koji su opet u godinama iza bili veći, danas su sve manji i manji, ili prihoda od stranih investicija, koje se mijenjaju, doznake svih ovih godina je karakterisala jedna stabilnost", pojašnjava Šćekić, te dodaje:
"Ta stabilnost je naročito bila izražena posljednjih godina, godina finansijske krize, od 2008., kada su svi drugi vidovi ulaganja i stranih i direktnih investicija i neke pomoći, bile u nekom padu, doznake su opet i tada bilježile rast. Tako da taj iznos je dosta bitan. Novčane doznake na ime građana su veoma značajan faktor budžetske stabilnosti."
Doznake se u Crnoj Gori, smatra Aleksandar Šćekić, najčešće koriste za ličnu potrošnju i za neka neproizvodna ulaganja.
"Za ulaganja u kupovinu nekretnina i izgradnju nekretnina, a dosta toga završi i u čuvanju gotovine, to jeste u onoj štednji ispod slamarica. Dobar dio se vrati i na štednju u banci, dok se najmanji dio doznaka se ulaže u razvoj i proizvodnju", konstatuje Šćekić.
Značajan dio sredstava koji građanima Crne Gore stiže iz inostranstva predstavljaju kompenzacije zaposlenih koje se odnose na rezidente Crne Gore koji rade u inostranstvu, a to se dominantno odnosi na crnogorske pomorce koji plove na stranim brodovima.
"Svaki pomorac, koji dođe sa broda, donese znatnu količinu novca. Ovde kupuje hljeb, namještaj, kola, sve svoje potrepštine. Neko od njih se opredijeli za privatni biznis, ali sa promjenjivom srećom. Neko završi dobro, neko završi malo lošije, pa se ponovo otisne na more", kaže Kotoranin Dragan Sklender.
Veliki dio crnogorske ekonomske emigracije čine žitelji sjevera, a za Plavljane i Gusinjane, kojih ima u zapadnoj Evropi, ali najviše u SAD, se kaže da gastarbajtera sa ovog područja ima toliko, da bi se mogli sastaviti još jedan Plav i još jedno Gusinje.
"Oni su uvijek pomagali. Oni koji su otišli, su uvijek pomagali svoju rodbinu, nekad više, nekad manje, u zavisnosti koliko mogu. Ta se pomoć odnosila na to da oni prežive i da sastave kraj sa krajem, mjesečno ili dva ili tri puta godišnje, zavisi kad ko ode u inostranstvo. Ali ima i slučajeva kada su ljudi od tih para kupovali zemlju i imanja. Otvarali svoje poslove, restorane, kafane, prodavnice, kupovali auta. Ali u glavnom je to bilo da se preživi mjesec", ocijenjuje Džavid Šabović.
Šabović iz Plava, govoreći o novcu koji ljudi sa ovog područja koji su otišli u inostranstvo, šalju svojim porodicama, sjeća se i jednog ilustrativnog slučaja koji vjerovatno nije usamljen.
"Devetero braće i sestara je bilo u SAD-u. Svi su imali obavezu da svom najmlađem bratu, koji je tu ostao sa roditeljima, šalju mjesečno određeni iznos, u granicama njihovih mogućnosti. Ali ni jedan nije slao manje od 50 dolara, što je tada iznosilo više od 100 maraka. Tako da je on imao blizu 1.000 maraka, što je u to vrijeme bila više nego ministarska ili poslanička plata. Taj čovjek je vozio najbolje auto u to vrijeme, išao po kafanama, pio najskuplja pića, najbolje se oblačio", navodi Džavid Šabović.