Tri mjeseca prije parlamentarnih izbora u Hrvatskoj se zahuktala predizborna kampanja. Koristeći položaj predsjednice Vlade, liderica HDZ-a Jadranka Kosor neumorno obilazi Hrvatsku, otvarajući i najmanji objekt i pri tome zaoštrava stranačku predizbornu retoriku. Najnovija joj je meta predsjednik Republike Josipović
„Kukuriku“ i „kukulele“ postale su poštapalice koje su obišle Hrvatsku i regiju.
Najprije je predsjednica Vlade i HDZ-a zamjerila predsjedniku Republike što je na neku lokalnu manifestaciju kao svog izaslanika poslao saborskog zastupnika iz redova oporbe i optužila ga da se time svrstao uz opoziciju, koja se kolokvijalno naziva „kukuriku“, po nazivu restorana u kojem su dogovorili predizbornu koaliciju.
Uzgred, onaj tko je odveo oporbene čelnike u restoran toga imena, pao je iz osnovnog tečaja političkog marketinga. Potom joj je predsjednik uzvratio da to čime se premijerka bavi, u ovakvoj ekonomskoj situaciji, nije ništa drugo nego „kukulele“.
I sada se narod zabavlja.
U pozadini je, naravno, ogorčena borba HDZ-a za ostanak na vlasti. Legitmna je borba za birače propagandom koja uključuje i nesmiljene žaoke prema stvarnim ili potencijalnim suparnicima, ulagivanje svome izbornom tijelu, kao i pridobivanje neodlučnih.
Ali, zlatno je pravilo demokracije da se izravna predizborna kampanja odvija u zakonski ograničenom vremenu, po pravilima koja su utanačena i sa sredstvima kojima se zna porijeklo. I da se nikada, nikada, ne ugrozi međunarodni ugled zemlje.
Sva su ta pravila trenutačno pogažena. Kampanja službeno nije počela a čelnica HDZ-a se ponaša kao da jest. Svaki je političar stalno u svojevrsnoj kampanji, ali dobar se od lošeg razlikuje po mjeri. Dvomjesečno svakodnevno paradiranje Hrvatskom, na otvaranje ili ponovno otvaranje svega i svačega, započinjanje radova za koje nema osiguranih sredstava, najava pripremljenih i nepripremljenih projekata koji zahtijevaju milijarde – i sve to za novac poreznih obveznika, to je ljetni hodogram predsjednice hrvatske Vlade. I sve to stalno u pratnji 3-4 ministra, koji se kao slučajno uvijek pojave u kraju gdje im je izborna baza i predstavljaju obavezni ukrasni dekor iza premijerke pred uslužnim kamerama. Na jednom provincijskom festivalu piva pojavila su se četvorica ministara, zajedno s premijerkom. Kada neki oporbeni čelnik u nekom kraju Hrvatske kritizira Vladu, odmah dolazi ministar iz te izborne jedinice i odgovara. Kada ti ljudi rade?
HDZ se, kao i uvijek do sada, pokazao neumjerenim u korištenju javnih resursa u stranačke svrhe. Ako je zamračenog novca ponestalo, ostaje onaj drugi, poreznih obveznika, izravno iz budžeta. Ostaju i prilježni mediji, i zahvalne braniteljske udruge, i podijeleni umirovljenici s obećanim mrvicama da se oko njih glođu, i bespravni graditelji kojima će oprostiti „nestašluk“, i privrednici koji ne mogu preživjeti bez državnih narudžbi, i seljaci koji misle da su im subvencije sigurnije od neizvjesnosti tržišta, i javni službenici i stotine neodrživih općina koje nitko neće dirati u izbornoj godini, itd.
Šlampavost i zapuštenost diplomacije
Istodobno, javni prostor kontaminiran je demagogijom. Premijerka nema vremena za susret s Angelinom Jolie na Brijunima jer „spašava radna mjesta“, a onda ode na inozemni kruzer u dubrovačkoj luci, ali zaobiđe, praktički istog dana, koncert Beogradske filharmonije sa Zubinom Mehtom. Zajedno sa cijelom svojom HDZ-ovom pratnjom.
Ako je prvo bizarnost, ovo drugo je poruka. Upravo su poruke koje premijerka odašilje sa svojih permanentnih predizbornih istupa ono što onespokojava.
Da se ograničila samo na opoziciju, bilo bi koliko-toliko razumljivo.
Izbor meta i tema ukazuje da se ne radi o neobaveznoj ljetnoj čarki.
Predsjednika se optužuje da se svrstao uz „crvene“, a HDZ, zna se, neće dopustiti da se Hrvatska zacrveni.
Pri tome je najmanje važna činjenica što je u vrhu HDZ-a i njihovih koalicijskih partnera, uključivši i samu premijerku, daleko više bivših komunista nego u oporbenim redovima. Stvar je u tome da se izmišlja nepostojeća opasnost i građane uvlači u stare ideološke ratove. Ministru policije dopušta se osporavanje antifašističkih temelja Ustava.
Jasno je, mobilizira se desnica i nastoji vratiti taj dio biračkog spektra pod HDZ-eove skute, jer su se zbog haških presuda generalima, sveopće korupcije u koju je bio umočen vrh HDZ-a i općeg siromaštva mnogi ohladili od te stranke. Ali, mobilizacija desnice u hrvatskim uvjetima uvijek nosi i potencijalnu opasnost od sveopće radikalizacije cijele političke scene. Demokratski politički dijalog ustupa mjesto strastima, javna pozornica postaje bojno polje.
Predsjednika se optužuje zbog nedavanja automatske suglasnosti na izbor ambasadora, ne brinući pri tom što za ugled zemlje takva vrsta prozivke znači. Otkriva se šlampavost i zapuštenost diplomacije, u desetinama zemalja mjesecima, pa i godinama nema ambasadora.
Upravo je nekoliko poteza i istupa povezanih s drugim zemljama, a sve zbog ovdašnje predizborne utakmice, otkrilo neodgovornost vladajućih.
Klizak teren za HDZ
O sporu Jadranke Kosor i Borisa Tadića na ovom smo mjestu već pisali. Iako iniciran iz Srbije, i uvjetovan tamošnjim unutarnjim prilikama, Jadranka Kosor ga je naprosto „presolila“, ne brinući za posljedice.
Bivši premijer Ivo Sanader tereti se, između ostalog, i za uzimanje ogromnog mita pri sklapanju kupoprodajnog ugovora o prodaju dijela INE mađarskom MOL-u- Kada je taj ugovor - koji je i bez ostvarenog većinskog udjela MOL-u omogućio odlučujući upravljački glas - došao pod udar parlamentarne istražne komisije, HDZ-eovci su propustili bilo što poduzeti. Sada, u izbornoj kampanji premijerka javno, preko medija, traži od Mađara odgovore i dobija – hladnu šutnju. Zaletjela se i dalje, najavivši da će zakonski spriječiti da MOL na burzi kupi dio koji mu još preostaje kako bi i stvarno postao većinski vlasnik. Naknadno se dosjetila da to tako u Europskoj uniji ne ide – burze su burze, tržište je tržište. Hrvatskoj je ostala samo sramota.
Predsjednik Italije Napolitano bio je u doista važnom posjetu Hrvatskoj. Zbog talijanske financijske krize taj se posjet odvijao u dva navrata – u srpnju i prije nekoliko dana. Napolitano i Josipović načelno su se složili da se povijesna knjiga nesporazuma između Hrvatske i Italije dostojanstveno zatvori i, što je osobito važno, suglasili se da Italija treba prihvatiti ostatak duga iz Osimskih i Rimskih sporazuma (odštetu za optansku imovinu). Tako bi se trajno riješio taj potencijalno eksplozivni problem.
Ozbiljna bi Vlada odmah prionula realizaciji toga političkog dogovora. Vlada Jadranke Kosor nije ga ni registrirala, ali je zato premijerka stavila Josipoviću pod nos Napolitana kao osobu koja nikada ne bi govorila o svojoj zemlji ono što i Josipović. Niti se informirala što Giorgio Napolitano doista govori o prilikama u Italiji, niti je Josipović izgovorio ono što mu premijerka imputira.
Nakon pravorijeka pape Benedikta XVI u sporu oko imanja samostana Dajla u Istri, Vlada mu se odlučila suprotstaviti. Na prvi pogled hrabro, ali opet je riječ o demagogiji. Grešku je ranija HDZ-eova Vlada već učinila i ona je rezultirala pravnim posljedicama, koje u sadašnjem pravnom statusu spora teško ispraviti. Ali se može – ponovno – narušiti ugled zemlje.
S Vatikanom Vlada ne ulazi u javnu polemiku. Isuviše klizak teren za HDZ. Ali problem ostaje, a Vatikan ima nešto malo više iskustva u međunarodnim poslovima.
Ovi nasumce izabrani primjeri, a ima ih mnogo sličnih, govore da sadašnje predizborne čarke nadilaze „kukuriku“ i „kukulele“ razinu kojom se javnost upravo zabavlja.
Pokazuju da stara autoritarna stranka-pokret uvijek poseže za svojim izvorištima kada zagusti, bez obzira na posljedice.
Jasno je da je HDZ-u, opasno načetom korupcijskim aferama i ekonomskom krizom koja ne prolazi, silno važan svaki glas.
Treba li zbog toga od zemlje učiniti poligon za neodgovorna zaletavanja?
Najprije je predsjednica Vlade i HDZ-a zamjerila predsjedniku Republike što je na neku lokalnu manifestaciju kao svog izaslanika poslao saborskog zastupnika iz redova oporbe i optužila ga da se time svrstao uz opoziciju, koja se kolokvijalno naziva „kukuriku“, po nazivu restorana u kojem su dogovorili predizbornu koaliciju.
Uzgred, onaj tko je odveo oporbene čelnike u restoran toga imena, pao je iz osnovnog tečaja političkog marketinga. Potom joj je predsjednik uzvratio da to čime se premijerka bavi, u ovakvoj ekonomskoj situaciji, nije ništa drugo nego „kukulele“.
I sada se narod zabavlja.
U pozadini je legitmna je borba za birače propagandom koja uključuje i nesmiljene žaoke prema stvarnim ili potencijalnim suparnicima, ulagivanje svome izbornom tijelu, kao i pridobivanje neodlučnih.
U pozadini je, naravno, ogorčena borba HDZ-a za ostanak na vlasti. Legitmna je borba za birače propagandom koja uključuje i nesmiljene žaoke prema stvarnim ili potencijalnim suparnicima, ulagivanje svome izbornom tijelu, kao i pridobivanje neodlučnih.
Ali, zlatno je pravilo demokracije da se izravna predizborna kampanja odvija u zakonski ograničenom vremenu, po pravilima koja su utanačena i sa sredstvima kojima se zna porijeklo. I da se nikada, nikada, ne ugrozi međunarodni ugled zemlje.
Sva su ta pravila trenutačno pogažena. Kampanja službeno nije počela a čelnica HDZ-a se ponaša kao da jest. Svaki je političar stalno u svojevrsnoj kampanji, ali dobar se od lošeg razlikuje po mjeri. Dvomjesečno svakodnevno paradiranje Hrvatskom, na otvaranje ili ponovno otvaranje svega i svačega, započinjanje radova za koje nema osiguranih sredstava, najava pripremljenih i nepripremljenih projekata koji zahtijevaju milijarde – i sve to za novac poreznih obveznika, to je ljetni hodogram predsjednice hrvatske Vlade. I sve to stalno u pratnji 3-4 ministra, koji se kao slučajno uvijek pojave u kraju gdje im je izborna baza i predstavljaju obavezni ukrasni dekor iza premijerke pred uslužnim kamerama. Na jednom provincijskom festivalu piva pojavila su se četvorica ministara, zajedno s premijerkom. Kada neki oporbeni čelnik u nekom kraju Hrvatske kritizira Vladu, odmah dolazi ministar iz te izborne jedinice i odgovara. Kada ti ljudi rade?
HDZ se, kao i uvijek do sada, pokazao neumjerenim u korištenju javnih resursa u stranačke svrhe. Ako je zamračenog novca ponestalo, ostaje onaj drugi, poreznih obveznika, izravno iz budžeta. Ostaju i prilježni mediji, i zahvalne braniteljske udruge, i podijeleni umirovljenici s obećanim mrvicama da se oko njih glođu, i bespravni graditelji kojima će oprostiti „nestašluk“, i privrednici koji ne mogu preživjeti bez državnih narudžbi, i seljaci koji misle da su im subvencije sigurnije od neizvjesnosti tržišta, i javni službenici i stotine neodrživih općina koje nitko neće dirati u izbornoj godini, itd.
Šlampavost i zapuštenost diplomacije
Istodobno, javni prostor kontaminiran je demagogijom. Premijerka nema vremena za susret s Angelinom Jolie na Brijunima jer „spašava radna mjesta“, a onda ode na inozemni kruzer u dubrovačkoj luci, ali zaobiđe, praktički istog dana, koncert Beogradske filharmonije sa Zubinom Mehtom. Zajedno sa cijelom svojom HDZ-ovom pratnjom.
Ako je prvo bizarnost, ovo drugo je poruka. Upravo su poruke koje premijerka odašilje sa svojih permanentnih predizbornih istupa ono što onespokojava.
Da se ograničila samo na opoziciju, bilo bi koliko-toliko razumljivo.
Izbor meta i tema ukazuje da se ne radi o neobaveznoj ljetnoj čarki.
Predsjednika se optužuje da se svrstao uz „crvene“, a HDZ, zna se, neće dopustiti da se Hrvatska zacrveni.
Pri tome je najmanje važna činjenica što je u vrhu HDZ-a i njihovih koalicijskih partnera, uključivši i samu premijerku, daleko više bivših komunista nego u oporbenim redovima. Stvar je u tome da se izmišlja nepostojeća opasnost i građane uvlači u stare ideološke ratove. Ministru policije dopušta se osporavanje antifašističkih temelja Ustava.
Jasno je, mobilizira se desnica i nastoji vratiti taj dio biračkog spektra pod HDZ-eove skute, jer su se zbog haških presuda generalima, sveopće korupcije u koju je bio umočen vrh HDZ-a i općeg siromaštva mnogi ohladili od te stranke. Ali, mobilizacija desnice u hrvatskim uvjetima uvijek nosi i potencijalnu opasnost od sveopće radikalizacije cijele političke scene. Demokratski politički dijalog ustupa mjesto strastima, javna pozornica postaje bojno polje.
Predsjednika se optužuje zbog nedavanja automatske suglasnosti na izbor ambasadora, ne brinući pri tom što za ugled zemlje takva vrsta prozivke znači. Otkriva se šlampavost i zapuštenost diplomacije, u desetinama zemalja mjesecima, pa i godinama nema ambasadora.
Upravo je nekoliko poteza i istupa povezanih s drugim zemljama, a sve zbog ovdašnje predizborne utakmice, otkrilo neodgovornost vladajućih.
Klizak teren za HDZ
O sporu Jadranke Kosor i Borisa Tadića na ovom smo mjestu već pisali. Iako iniciran iz Srbije, i uvjetovan tamošnjim unutarnjim prilikama, Jadranka Kosor ga je naprosto „presolila“, ne brinući za posljedice.
Bivši premijer Ivo Sanader tereti se, između ostalog, i za uzimanje ogromnog mita pri sklapanju kupoprodajnog ugovora o prodaju dijela INE mađarskom MOL-u- Kada je taj ugovor - koji je i bez ostvarenog većinskog udjela MOL-u omogućio odlučujući upravljački glas - došao pod udar parlamentarne istražne komisije, HDZ-eovci su propustili bilo što poduzeti. Sada, u izbornoj kampanji premijerka javno, preko medija, traži od Mađara odgovore i dobija – hladnu šutnju. Zaletjela se i dalje, najavivši da će zakonski spriječiti da MOL na burzi kupi dio koji mu još preostaje kako bi i stvarno postao većinski vlasnik. Naknadno se dosjetila da to tako u Europskoj uniji ne ide – burze su burze, tržište je tržište. Hrvatskoj je ostala samo sramota.
Predsjednik Italije Napolitano bio je u doista važnom posjetu Hrvatskoj. Zbog talijanske financijske krize taj se posjet odvijao u dva navrata – u srpnju i prije nekoliko dana. Napolitano i Josipović načelno su se složili da se povijesna knjiga nesporazuma između Hrvatske i Italije dostojanstveno zatvori i, što je osobito važno, suglasili se da Italija treba prihvatiti ostatak duga iz Osimskih i Rimskih sporazuma (odštetu za optansku imovinu). Tako bi se trajno riješio taj potencijalno eksplozivni problem.
Ozbiljna bi Vlada odmah prionula realizaciji toga političkog dogovora. Vlada Jadranke Kosor nije ga ni registrirala, ali je zato premijerka stavila Josipoviću pod nos Napolitana kao osobu koja nikada ne bi govorila o svojoj zemlji ono što i Josipović. Niti se informirala što Giorgio Napolitano doista govori o prilikama u Italiji, niti je Josipović izgovorio ono što mu premijerka imputira.
Nakon pravorijeka pape Benedikta XVI u sporu oko imanja samostana Dajla u Istri, Vlada mu se odlučila suprotstaviti. Na prvi pogled hrabro, ali opet je riječ o demagogiji. Grešku je ranija HDZ-eova Vlada već učinila i ona je rezultirala pravnim posljedicama, koje u sadašnjem pravnom statusu spora teško ispraviti. Ali se može – ponovno – narušiti ugled zemlje.
S Vatikanom Vlada ne ulazi u javnu polemiku. Isuviše klizak teren za HDZ. Ali problem ostaje, a Vatikan ima nešto malo više iskustva u međunarodnim poslovima.
Ovi nasumce izabrani primjeri, a ima ih mnogo sličnih, govore da sadašnje predizborne čarke nadilaze „kukuriku“ i „kukulele“ razinu kojom se javnost upravo zabavlja.
Pokazuju da stara autoritarna stranka-pokret uvijek poseže za svojim izvorištima kada zagusti, bez obzira na posljedice.
Jasno je da je HDZ-u, opasno načetom korupcijskim aferama i ekonomskom krizom koja ne prolazi, silno važan svaki glas.
Treba li zbog toga od zemlje učiniti poligon za neodgovorna zaletavanja?