Adnan Huskić, politički analitičar iz Sarajeva, za 'Zašto?' objašnjava zbog čega vlasti na nivou BiH i Federacije BiH nisu formirane ni skoro šest mjeseci nakon početak izbora i da li međunarodna zajednica, kroz proces euroatlantskih integracija, može uticati na to i na buduće djelovanje vlasti.
Priroda odnosa
Prije svega ono što se promijenilo fundamentalno u bh. politici jeste to što u izostanku onog snažnog međunarodnog normativnog kursa, pritiska, zavrtanja ruka i aktivnog angažmana koji je onda i pokrivao kao takav sve ove vrlo duboke razlike koje postoje među političkim akterima.
Sada kako toga više nema na površini isplivavaju sve one stvari o kojima se nije smjelo pričati barem ako se govori o nekim od stranaka kao i o stavovima o određenim pitanjima koja se tiču stvari oko kojih, kao, postoji nominalni konsenzus, kao što je recimo Evropska unija koja je možda preostala jedina stvar oko koje se deklarativno političke stranke u BiH slažu.
Ono gdje evidentno izostaje takva vrsta konsenzusa ili uopšte šireg objedinjenog stava jeste upravo pitanje strateškog kursa vezano za integraciju u Sjevernoatlantski savez i uopšte prirode odnosa u BiH i načina gledanja smjera u kojem bi se BiH kao politička cjelina trebala kretati, sa jedne strane decentralizirajuće etno-teritoriojalno bazirane podjele ili produbljivanja pa sve do neke -- ne znam ni ko se više zalaže za to -- vrste centralizacije.
Pročitajte i ovo: Dodik ponudio SDS-u i PDP-u ministarstva u novom Vijeću ministara BiHNATO ili ne
Mislim da bismo imali ove problem oko formiranja vlasti i i bez Milorada Dodika u Predsjedništvu.
Mi imamo tu situaciju vezano za NATO da su i stranke koju su vlast u RS i stranke koje su opozicija, načelno protiv integracije BiH, i u tom smislu su u prethodnom sazivu upravo ove stranke Saveza za promjene, jer su bile izložene tom konceptu etničkog nadmetanja unutar srpskog političkog korpusa, ako ga tako mogu nazvati, bile konstantno izložene napadima s te strane, da su izdajnici, da su nedovoljno Srbi ili da nedovoljno rade u interesu Republike Srpske, tako da su oni često zauzimali čak i tvrđi stav što se tiče konkretno usvajanja ovog Nacionalnog godišnjeg plana za NATO.
Tu se jasno pokazalo da sadašnja tehnička vlada u kojoj su još uvijek stranke SzP koje su izgubila na izborima 2018. godine jednako tako nespremne da one budu one koje će na sebi nositi stigmu ukoliko dođe do usvajanja Godišnjeg plana.
Ono što je paradoksalno je da je čitava ta priča sa jednog tehničkog nivoa na kojem treba da se nalazi, jer se radi o takvom dokumentu, postala pitanja par exellence na kojem se pokazuje da BiH ili ide ka NATO ili ne ide, što mislim da je u velikoj mjeri rezultat jedne strašne politizacije tog pitanja koje realno uopšte nije toliko političko koliko je u stvari tehničko i koje se u stvari tu treba posmatrati kao jedno funkcionalno pitanje.
Pročitajte i ovo: DF ipak kreće u pregovore o formiranju vlasti na nivou BiH i FBiHTrgovina
Formiranje vlasti će se, sasvim je jasno, pretočiti u jednu političku trgovinu.
Ovdje je inače politika prestala biti profesija čiji je cilj praviti politike za dobrobit svih.
Ovdje se jasno radi o tome da su ovo zarobljene države, partokratije, etno-partokratije i u tom smislu rezultati na izborima i mjesta koja su zauzeli postaju moneta koju vi onda koristite zato što je dolazak na vlast ili ostanak na vlasti u stvari postalo suštinsko pitanje svih pitanja.
Tu nema više vrijednosti i tu nema nikakve političke sadržine, ovo je sve jedna čista matematika ogoljena i onda naravno u svemu tome se postavlja i pitanje kakvu uopšte taj eksplicitni konsenzus oko EU igra ulogu.
Zaista ne igra nikakvu, i tu se jasno može vidjeti da bilo šta što dolazi iz Brisela naši političari ne uzimaju ni kroz šalu kao nešto što im je važno.
Potpuno je jasno da je Brisel apsolutno izgubio polugu u smislu mogućnosti da utiče na političke procese u BiH.
Pročitajte i ovo: Miraščija: BiH tek čeka dokazivanje na putu EU integracija Pouka
S druge strane, Evropska unije trenutno ne samo da nema snage, nego ni kapaciteta da se posveti regiji Balkana.
Ovdje je fokus bio bačen na rješavanja bilateralnih sporova sa jedne strane, ali i svih onih koji su se vezivali u neku širu sigurnosnu sliku, posebno iz vizure Brisela.
Dakle, to je bilo pitanja rješavanja spora između Makedonije i Grčke koje je došlo do jednog pozitivnog epiloga cijele priče i onda jednako tako ambiciozno postavljenog plana rješavanja jednog dosta dubokog sukoba između Srbije i Kosova.
Mislim da se pokazalo da to inisistiranje na rješavanju bilateralnih problema problema valjda jeste jedna pouka, pošta Evropska unija stalno izvlači pouke iz ovog dinamičnog procesa proširenja.
To nisu tako jednostavna pitanja, situacija u regiji nikada nije bila gora među državama i mislim da je upravo to insistiranje na tom bilateralnom rješavanju problema, a bez toga da Evropska unija ima snage zbog svih svih problema sa kojima se trenutno suočava, bila ta pouka.