Profesor dr Nedžma Džananović Miraščija sa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu ističe da konačno uručivanje odgovora na dodatna pitanja iz Upitnika Evropske komisije (EK) ne znači da je posao završen te da Bosnu i Hercegovinu tek čeka teška faza dokazivanja na putu integrisanja.
Komentarišući sve masovniji odlazak iz regije, naglašava da je za građane koji napuštaju BiH jedan od najćešćih razloga želja da se živi i radi u fer uslovima, tamo gdje nema "naših i njihovih“.
RSE: BiH je konačno, sa zakašnjenjem od nekoliko mjeseci predala odgovore na dodatna pitanja iz Upitnika EK. Među njima su i oni o kojim nije postignuta saglasnost, tj. odgovori nisu kompletirani. Koliko to zaokružuje sliku cjelokupnog odnosa bh. vlasti prema evropskim integracijama, jer je BiH jedina zemlja u regionu bez kandidatskog statusa?
Džananović Miraščija: To što smo jedina država bez statusa kandidata razotkriva potpunu potkapacitiranost naših političkih elita za vođenje reformskih i integracijskih procesa. Podsjetiću da je BiH početkom vijeka gotovo pod ruku s Hrvatskom, bila na čelu procesa. Onog trenutka, koji neko veže za neusvajanje aprilskog paketa, neko za dolazak SNSD-a na vlast u Republici Srpskoj 2006., kad su eurounijski procesi dejtonizirani, kad su reforme shvaćene kao način da se nadoknadi ili vrati nešto što je Dejton dao ili oduzeo, a ne kao način integriranja u politički, ekonomski i pravni sistem EU, proces je, sad mi se čini, nepopravljivo kompromitiran. Značajno je da je ovaj dio posla – odgovori na Upitnik, uz veliki angažman administracije na svim nivoima, pa i određene političke kompromise, priveden kraju. Koliko uspješno, saznaćemo uskoro.
No, ovo, kao što je rekao komesar za politiku susjedstva Han (Johannes Hahn) prije neki dan, nikako ne možemo smatrati završenom pričom i završenim poslom. Uz kvalitet odgovora, pa i ono na što upućuju odgovori koji nedostaju, pratit će se ukupno stanje u političkom životu BiH, formiranje i politička orijentacija vlasti. Lijepo je i poželjno, sa stanovišta pojedinih političara širiti optimizam, no kamo sreće da su temelji za taj optimizam jači.
Čak i u optimalnoj varijanti, da AVIS, odnosno mišljenje Komisije bude bezuvjetno pozitivno, to moraju potvrditi sve EU članice. Taj diplomatski segment informiranja članica i napori javne diplomatije da poveća zainteresiranost i podršku procesu proširenja EU među članicama je poptuno zanemaren, ne samo od strane BiH, iako bi to trebalo da bude zajednička regionalna aktivnost.
Za vlast u Bosni i Hercegovini bi sa stjecanjem statusa kandidata tek počeo pravi posao. Upitnik je gruba dijagnostika, rendgen snimak političkog sistema – šta imamo, gdje se šta nalazi, gdje su praznine, screening tj. dubinska analiza po resorima ili poglavljima je ono što će definirati pregovaračke pozicije tj. šta i kako promjeniti u procesu pregovora. Budući da političari ili ne znaju ili ne žele reći punu istinu o tom dijelu procesa, dozvolite da budem sasvim jasna – taj dio procesa koji se naziva pregovorima, to je eufemizam…
EU ne pregovara o svojim standardima, EU ih u toj fazi procesa diktira. Država-kandidat „pregovara“ samo o dinamici ispunjavanja. Dinamika je ujedno ono što najviše brine. Zapadni Balkan je već od 1997. u čekaonici, to je sad već višedecenijski proces i opravdan je strah, ne samo BiH, nego i država koje su odmakle dalje u procesu, da proširenje na Zapadni Balkan poprima obrise „turskog scenarija“.
RSE: Nedavno je visoki predstavnik međunarodne zajednice Valentin Incko (Inzko) predložio da BiH dobije „rani status kandidata i kasnije članstvo“. Kako vi vidite ovaj prijedlog i koliko je on realan?
Džananović Miraščija: Uistinu je šteta što takav prijedlog nismo čuli od ambasadora Wigemarka koji nije samo šef Delegacije EU, nego i Specijalni predstavnik Visoke predstavnice za vanjsku i sigurnosnu politiku Federike Mogerini (Mogherini) u BiH, pa u toj funkciji ima i specifičnu političku težinu koja prevazilazi redovni mandat. Činjenica da je BiH jedina bez statusa kandidata ide na dušu i EU koja je, preuzevši palicu od SAD-a kad je u pitanju međunarodni angažman u BiH, napravila niz kardinalnih grešaka i poptuno zanemarila širu političku sliku i same ciljeve eurounijskog integracijskog procesa.
Takve greške nisu samo ostavile BiH na začelju kolone, nego, što je još opasnije, otvorile prostor za znatno jeftinije - u smislu angažiranih resursa ali učinkovitije djelovanje neeuropskih aktera, koje nikako nema stabilizirajući karakter. Taj je problem spomenut i nedavno u Minhenu, naglašava ga i komesar za proširenje i susjedstvo Han jer jeprisustvo neeuropskih aktera sve više primjetno. Ali, činjenica je da su EU članice nekoherentnim vanjskopolitičkim pristupom ostavile taj prostor otvorenim.
Zabrinjavajuće je da ni sada kada je to prisustvo evidentno, kada se već jasno vide posljedice, Evropska unija i dalje ne nalazi odgovarajuće rješenje i ne pronalazi pravac kako da trajno stabilizira i BiH i Zapadni Balkan u cjelini. Ove ideje o pomjeranju goranica, koje se plasiraju kao nove ili nešto što nije isprobano, niti su dobre niti su nove. Ideja o pomjeranju granica tj. razmjeni teritorija niti se može smatrati dobrom, niti se može smatrati novom jer ratovi 90- ih i jesu bili pokušaj mijenjanja granica i vidjeli smo kako je to završilo. Tako da od velikih grešaka, od otvaranja prostora neeuropskim akterima, sada se nude rješenja u sasvim pogrešnom pravcu.
RSE: BiH ne ostvaruje napredak u reformama na koje se obavezala, evropski standardi su još uvijek daleko i uglavnom se govori o poblemima koje ima ova država, odnosno njena nefunkcionalna vlast. Koliko je kao takva, dobrodošla u evropsku porodicu naroda?
Džananović Miraščija: Tek nakon izbora za Europski parlament u maju ove godine ćemo dobiti realniju političku sliku EU. Baveći se stalno jednim te istim retrogradnim temama, u regionu uopće i u BiH, propustili smo da primjetimo značajne tektonske poremećaje na svjetskoj i europskoj sceni. Raspoloženje prema proširenju, koje ni sada nije sjajno, s nekom novom europskom administracijom može poptuno splasnuti, a ne isključujem ni najgoru mogućnost da se perspektiva punopravnog članstva za Zapadni Balkan preispita. I to ne samo na nivou pojedinih članica, već i u tijelima EU.
Dalje, opasnost predstavlja i primjetan zamor od insistiranja na nekim osnovnim vrijednostima koje nisu u potpunosti zaživjele ni nakon više od dvije decenije, kao što su vrijednosti multietničkih društava, konstruktivnih doborosusjedskih odnosa, pa čak i obaveza koje jednom dijelu regiona diktira Dejtonski mirovni sporazum jer se te obaveze relativiziraju. Mislim da BiH ali ni zemlje regiona nisu spremne za takav scenarij i da se situacija u kojoj je EU i dalje osnovni narativ, cilj i pokretač reformskih i kvazireformskih procesa, može promijeniti.
RSE: Zajednička karakteristika balkanskih zemalja je to što mladi odlaze, svoje zemlje napuštaju cijele porodice pa čak i oni dobro situirani, koji imaju posao, stan... Koliko se uopšte shvata ozbiljnost ovog masovnog odlaska karakterističnog za cijelu regiju?
Džananović Miraščija: I BiH i cijeli region se prazne velikom brzinom, zato što ni tranzicijski ni integracijski procesi, očito nisu uspjeli osigurati da uđemo u 21 vijek. Evo, npr. Hrvatska je ostvarila članstvo 2013. pa stanje, ni političko ni ekonomsko, ali ni kad su u pitanju migracije, nije znatno bolje u odnosu na ostatak regiona. Naprimjer, ni po čemu se ne bi moglo reći da je Hrvatska članica EU i NATO-a. Štaviše, Hrvatska je sad u svom i unutrašnjem i vanjskom političkom djelovanju više izvorno balkanska nego ikad prije.
Pražnjenje ovih prostora, znatno više nego izbori, ukazuju na to da političke elite u post-jugoslovenskim državama i društvima, te njihovi politički narativi ne uživaju povjerenje građana. Građani im ne žele povjeriti u ruke niti svoju niti budućnost svoje djece. Mislim da politički mainstream u svim ex-yu državama ozbiljno potcjenjuje ovaj vid generacijskog protesta i sopstveni neuspjeh. Jer, ovi odlasci su uglavnom nepovratni. Ono što ipak razlikuje odlaske iz Hrvatske kao članice EU i ostalih država Zapadnog Balkana je činjenica da su hrvatski državljani dio radne snage koja ima punu slobodu kretanja i pokretanja biznisa, a da većina drugih, ukoliko drugačije ne regulira svoj status, ostaje u zoni sive ekonomije, nerijetko i eksploatacije i nije dio legalnog tržišta radne snage.
RSE: Kao univerzitetska profesorica, svjedok ste razmišljanja mladih ljudi. Šta su razlozi zbog kojih žele napustiti zemlju?
Džananović Miraščija: Ja tu djecu gledam svaki dan i razlozi koje iznose su razlilčiti. Uglavnom to je razočarenje u sistem, to je jedno beznađe i to je nepovjerenje. Najšešće kažu: "Neću više ovo, dosta mi je svega."
Ja mogu da razumijem političke probleme, mogu da razumijem prirodu tih problema, ali kad se potencira da je bitan naziv jezika, ko koga predstavlja, da je naš, da nije njihov, itd, itd, ljudi odlaze. Odlaze tamo gdje nemaju svoj jezik, gdje nemaju nikog svog, gdje masu nekih stvari koje mogu ovdje da manifestiraju iz svog identiteta, tamo neće moći. Nema ih ko predstavljati, znači nema tih nekih naših i njihovih... Odlaze, jer tamo negdje očekuju fer i korektan tretman, mogućnost da pokažu šta znaju i koliko su vrijedni.
Facebook Forum