Piše: Kemal Kurspahić
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
U obraćanju novinarima nakon što je 4. marta komesaru za proširenje Evropske unije Johanesu Hanu (Johannes Hahn) predao odgovore na dodatna pitanja u vezi s kandidaturom Bosne i Hercegovine za članstvo u uniji, predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik izrekao je i jednu višeznačnu rečenicu: "Ima i tema na koje nije dat odgovor, ali i to je odgovor".
Predugo zakašnjenje u ispunjavanju tog uslova za prihvatanje kandidature i izostajanje nekih odgovora, objašnjavao je evropskim sagovornicima složenošću bosanske države dva entiteta i tri konstitutivna naroda, i – tražeći i očekujući njihovo razumijevanje za ta ograničenja – uvjeravao ih kako će očekivano dobijanje statusa kandidata dati zamah neopravdano zaustavljenim reformama i uspostavi funkcionalnije države.
Evropa je u godinama uzaludnih nastojanja da potakne reformske projekte i približavanje Bosne i Hercegovine uniji odavno navikla na sva pitanja o kojima je i samo odsustvo odgovora neka vrsta odgovora i za sada je – u očekivanju još nezavršenog formiranja vlasti – spremna da Dodiku i ostalima koji su godinama praktikovali vještinu potiskivanja u stranu pitanja o kojima nema ni dogovora ni odgovora ostavi prostora da vlastito djelovanje prilagode funkciji i odgovornostima koje su preuzeli.
Ta tranzicija – od antidejtonskih izjava i poteza; nipodaštavanja odluka Ustavnog suda i mahanja prijetnjom otcjepljenja; nepoštovanja državnih institucija i incidenata s entitetskom zastavom u državnom Predsjedništvu do legitimnog predsjedavajućeg državnog Predsjedništva – proces je u kojem i ostali akteri bosanskohercegovačkog političkog spektra mogu i pomoći i odmoći.
Razlike u tonu u Dodikovoj retorici u Banjaluci i Sarajevu, a posebno u Briselu, ni po čemu ne ukazuju na promjenu njegovih političkih prioriteta: one se mogu razumjeti samo u kontekstu njegove nove uloge I odgovornosti u kojoj – kako je to rekao u briselskom intervjuu sa Zekerijahom Smajićem – ima i svakom razumljive najljudskije motive: dobrobit njegovih šestoro unučadi i svih koji tek dolaze.
Dodik je u briselskim razgovorima među pitanjima o kojima nema ni dogovora ni odgovora naveo i pristupanje Bosne i Hercegovine NATO-u: rekao je kako je to "osjetljivo pitanje" i kako se može "ostaviti za kasnije".
O tome, naravno, postoje i drugačija mišljenja i pristupi – i u Bosni i Hercegovini i među njenim međunarodnim partnerima. Precizno ih je izrazio u prvom susretu s bosanskohercegovačkim novinarima novi američki ambasador Erik Džordž (Eric George) Nelson kad je najavio dalju američku odanost "bezbjednosti i prosperitetu" Bosne i Hercegovine (čitaj: njenom pridruženju NATO-u kao garanciji njene bezbjednosti i Evropskoj uniji kao garanciji njenog prosperiteta).
Mogu bosanskohercegovački cinici i skeptici i odbaciti to američko uporno ponavljanje riješenosti da se zaštiti suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine kao već izlizanu i mnogo puta korištenu formulu ali je ona izuzetno značajna u promijenjenim okolnostima u obje zemlje.
Upravo je Dodik, kao predsjednik Republike Srpske, u eskalaciji netrpeljivosti prema dosadašnjoj ambasadorki Sjedinjenih Država Morin Kormak (Maureen Cormack) njenu kritiku njegove antidejtonske retorike i aktivnosti i njegovo stavljanje na "crnu listu" sankcionisanih pripisivao "osveti ostataka bivše američke administracije" i dosta i novca i nadanja ulagao na očekivanja kako će s novom administracijom u Vašingtonu i Amerika "okrenuti list".
Pokazalo se da su neka od nastojanja za kupovinu pristupa i uticaja na američku politiku prema Bosni i Hercegovini bila potpuno promašena investicija.
Desetine ljudi iz najužeg okruženja predsjednika Trampa (Trump) izgubilo je posao a mnogi su završili i u zatvoru upravo zbog trgovine uticajem – uzimanja milionskih naknada za omogućavanje pristupa Trampu ruskih predstavnika i proruskih ukrajinskih političara – a politika prema Bosni i Hercegovini ostaje nepromijenjena, ne samo u poruci (o suverenitetu i teritorijalnom integritetu) već i po njenim donosiocima.
Naime, nasuprot očekivanju kako bi "ostatke propale administracije" mogli zamijeniti neki diplomati skloniji idejama dovršavanja etničke podjele, u Vašingtonu se Balkanom i Bosnom i Hercegovinom bave veterani američkog angažmana na Balkanu i njihovo razumijevanje devedesetih reflektuje se i u angažmanu vrhova administracije.
Tako predsjednik Tramp Dodiku – kao predsjedavajućem državnog Predsjedništva – šalje čestitku povodom Dana državnosti testirajući tako jesu li u njemu snažniji instinkti plemenskog ili državnog vođe (Dodik je, predvidljivo, na tom testu pao).
Neposredno nakon toga i državni sekretar Majk (Mike) Pompeo šalje u Sarajevo pismo podsjećajući bosanskohercegovačke prvake da je krajnje vrijeme da podnesu godišnji nacionalni plan koji će omogućiti sljedeće korake u pravcu pristupanja Bosne i Hercegovine NATO-u.
U Vašingtonu, naravno, savršeno znaju kako je za Dodika to jedno od "osjetljivih pitanja" – o kojima nema ni dogovora ni odgovora – ali isto tako znaju da je o tome već postignuta i ozakonjena nacionalna saglasnost u Bosni i Hercegovini i da se današnje protivljenje entitetskih institucija i predstavnika može razumjeti samo u kontekstu otvorenog ruskog protivljenja ulasku preostalih balkanskih država u NATO. Zbog te šire strateške dimenzije i na to pitanje će uskoro morati da se odgovori.
Facebook Forum