Šest mjeseci nakon što je uhapšen i samo dan prije nego što bi po sili zakona trebao biti pušten iz pritvora, Državno odvjetništvo podiglo je optužnicu protiv Tomislava Merčepa.
Njega se tereti da je u drugoj polovici 1991. i početkom 1992. svojim podređenima u postrojbi pričuvne policije izravno zapovijedio ili nije spriječio protuzakonito odvođenje, pljačku i mučenje 52 civila s područja Zagreba, Kutine i Pakraca, pri čemu je njih 43 ubijeno, tri se vode kao nestali, a šestorica su preživjeli s teškim posljedicama.
Voditeljica Centra za suočavanje s prošlošću „Documenta“ Vesna Teršelič u izjavi za naš radio pozdravlja podizanje optužnice protiv Merčepa, podsjećajući da je među 52 žrtve uvršteno i troje članova obitelji Zec - otac Mihajlo,
majka Marija i dvanaestogodišnja Aleksandra - koje su Merčepovi podređeni ubili u pokušaju odvođenja oca obitelji Mihajla, a supruga Marija i kćer Aleksandra ubijene su, jer su se egzekutori uplašili da bi ih mogle prepoznati.
„Za hrvatsko društvo u cjelini, a - rekla bih – i za društva drugih postjugoslavenskih zemalja, ovaj je postupak iznimno važan jer je prva misao – kada se u prethodnim godinama govorilo o nevinim civlima – u pravilu bila Aleksandra Zec i zločin nad obitelji Zec“, kaže Vesna Teršelič.
Zašto je od zločina do optužnice trebalo proći 20 godina, pitali smo jednog od osnivača i dugogodišnjeg predsjednika Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava Žarka Puhovskog.
"Dvadeset godina od počinjenja do podizanja optužnice prošlo je naprosto zato što nije logično očekivati da se u jednoj zajednici sudi za čin kojeg značajan dio pripadnika te zajednice smatra – recimo – legitimnim", ocjenjuje Puhovski.
On sugerira i – kako je kazao – jednostavan primjer koji to ilustrira.
„Moglo se dogoditi za zločinci ne budu uhvaćeni, moglo se dogoditi da se 'zbog tehnikalija', kako se to kaže, pusti ljude da odu nakon što su priznali ubojstvo, i to su mogle biti greške. Ali – ako se nakon toga dogodi da jedan od počinitelja bude dvije i po godine tjelohranitelj drugog ili trećeg najmoćnijeg čovjeka u državi – pokojnog ministra obrane Gojka Šuška, i ako se nakon toga dogodi da svi koji su priznali dobiju medalje predsjednika Tuđmana, onda je očito riječ o nečemu što je prihvaćeno kao dopustivo djelovanje, i zbog toga nije bilo logično za očekivati da se zbog toga kažnjava“, smatra Puhovski.
Važan korak s gorkim okusom
„Bolje ikad, nego nikad, i ja to ozbiljno mislim“, kazao je za naš radio urednik nezavisnog srpskog tjednika „Novosti“ Ivica Đikić, koji je kao novinar „Ferala“ unazad petnaestak godina mnogo i oštro pisao o slučaju Merčep, a kada smo ga upitali za dvadeset godina distance između zločina i optužnice, i on je upro prstom u političke garniture koje su prije vladale Hrvatskom.
„Kada bi se odgovaralo na to pitanje, zapravo bi se moralo napisati neku alternativnu povijest Republike Hrvatske unazad dvadeset godina, gdje bi se u toj alternativnoj povijesti na slučaju Pakračke poljane i Tomislava Merčepa moglo dokazivati da ova država jedno jako dugo razdoblje svog samostalnog postojanja nije funkcionirala kao pravna država, nego su određeni ljudi koji su činili najteža kaznena djela bili pod direktnom zaštitom političke vlasti“, kaže Đikić.
Pred 8 godina profesor zagrebačke Akademije za kazalište, film i TV Nenad Puhovski snimio je dokumentarac „Paviljon 22“ o paviljonu na Zagrebačkom velesajmu kamo su pripadnici Merčepove postrojbe 91-ve dovodili žrtve, većinom Srbe, ispitivali ih i mučili, a dio ih je potom prebačen u Pakračku poljanu i tamo je nastavljeno sa torturom, ili su ubijeni.
Autor je u nedavnom razgovoru za naš radio kazao kako je po njegovoj ocjeni glavni motiv „merčepovaca“ bila pljačka novca, automobila i svega ostalog od žrtava, dok im je politika ili ideologija bila tek pokriće ili alibi da ih se ne dira. Đikić se s takvom ocjenom ne slaže.
„Bila je tu sasvim sigurno i ogromna količina mržnje, dakle najpreciznije bih to definirao tako da je pljačka i koristoljublje bila jedan od elemenata djelovanja tih ljudi i te jedinice, ali svakako nije bila glavni“, smatra Đikić.
O važnosti suđenja Merčepu i mogućim scenarijima – Vesna Teršelič:
„To je važan korak, ali sa gorkim okusom jer je pravda stigla tako kasno. Zbog zdravstvenog stanja Tomislava Merčepa moglo bi se desiti da sada slijedi jedan isprekidani postupak, u kojem će se u prvom redu nervirati oni koji su direktno pogođeni, a i društvo u cjelini.“
Njega se tereti da je u drugoj polovici 1991. i početkom 1992. svojim podređenima u postrojbi pričuvne policije izravno zapovijedio ili nije spriječio protuzakonito odvođenje, pljačku i mučenje 52 civila s područja Zagreba, Kutine i Pakraca, pri čemu je njih 43 ubijeno, tri se vode kao nestali, a šestorica su preživjeli s teškim posljedicama.
Voditeljica Centra za suočavanje s prošlošću „Documenta“ Vesna Teršelič u izjavi za naš radio pozdravlja podizanje optužnice protiv Merčepa, podsjećajući da je među 52 žrtve uvršteno i troje članova obitelji Zec - otac Mihajlo,
„Za hrvatsko društvo u cjelini, a - rekla bih – i za društva drugih postjugoslavenskih zemalja, ovaj je postupak iznimno važan", ocjenjuje Vesna Teršelič.
majka Marija i dvanaestogodišnja Aleksandra - koje su Merčepovi podređeni ubili u pokušaju odvođenja oca obitelji Mihajla, a supruga Marija i kćer Aleksandra ubijene su, jer su se egzekutori uplašili da bi ih mogle prepoznati.
„Za hrvatsko društvo u cjelini, a - rekla bih – i za društva drugih postjugoslavenskih zemalja, ovaj je postupak iznimno važan jer je prva misao – kada se u prethodnim godinama govorilo o nevinim civlima – u pravilu bila Aleksandra Zec i zločin nad obitelji Zec“, kaže Vesna Teršelič.
Zašto je od zločina do optužnice trebalo proći 20 godina, pitali smo jednog od osnivača i dugogodišnjeg predsjednika Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava Žarka Puhovskog.
"Dvadeset godina od počinjenja do podizanja optužnice prošlo je naprosto zato što nije logično očekivati da se u jednoj zajednici sudi za čin kojeg značajan dio pripadnika te zajednice smatra – recimo – legitimnim", ocjenjuje Puhovski.
On sugerira i – kako je kazao – jednostavan primjer koji to ilustrira.
„Moglo se dogoditi za zločinci ne budu uhvaćeni, moglo se dogoditi da se 'zbog tehnikalija', kako se to kaže, pusti ljude da odu nakon što su priznali ubojstvo, i to su mogle biti greške. Ali – ako se nakon toga dogodi da jedan od počinitelja bude dvije i po godine tjelohranitelj drugog ili trećeg najmoćnijeg čovjeka u državi – pokojnog ministra obrane Gojka Šuška, i ako se nakon toga dogodi da svi koji su priznali dobiju medalje predsjednika Tuđmana, onda je očito riječ o nečemu što je prihvaćeno kao dopustivo djelovanje, i zbog toga nije bilo logično za očekivati da se zbog toga kažnjava“, smatra Puhovski.
Važan korak s gorkim okusom
„Bolje ikad, nego nikad, i ja to ozbiljno mislim“, kazao je za naš radio urednik nezavisnog srpskog tjednika „Novosti“ Ivica Đikić, koji je kao novinar „Ferala“ unazad petnaestak godina mnogo i oštro pisao o slučaju Merčep, a kada smo ga upitali za dvadeset godina distance između zločina i optužnice, i on je upro prstom u političke garniture koje su prije vladale Hrvatskom.
„Kada bi se odgovaralo na to pitanje, zapravo bi se moralo napisati neku alternativnu povijest Republike Hrvatske unazad dvadeset godina, gdje bi se u toj alternativnoj povijesti na slučaju Pakračke poljane i Tomislava Merčepa moglo dokazivati da ova država jedno jako dugo razdoblje svog samostalnog postojanja nije funkcionirala kao pravna država, nego su određeni ljudi koji su činili najteža kaznena djela bili pod direktnom zaštitom političke vlasti“, kaže Đikić.
"Ova država jedno jako dugo razdoblje svog samostalnog postojanja nije funkcionirala kao pravna država, nego su određeni ljudi koji su činili najteža kaznena djela bili pod direktnom zaštitom političke vlasti“, kaže Ivica Đikić.
Pred 8 godina profesor zagrebačke Akademije za kazalište, film i TV Nenad Puhovski snimio je dokumentarac „Paviljon 22“ o paviljonu na Zagrebačkom velesajmu kamo su pripadnici Merčepove postrojbe 91-ve dovodili žrtve, većinom Srbe, ispitivali ih i mučili, a dio ih je potom prebačen u Pakračku poljanu i tamo je nastavljeno sa torturom, ili su ubijeni.
Autor je u nedavnom razgovoru za naš radio kazao kako je po njegovoj ocjeni glavni motiv „merčepovaca“ bila pljačka novca, automobila i svega ostalog od žrtava, dok im je politika ili ideologija bila tek pokriće ili alibi da ih se ne dira. Đikić se s takvom ocjenom ne slaže.
„Bila je tu sasvim sigurno i ogromna količina mržnje, dakle najpreciznije bih to definirao tako da je pljačka i koristoljublje bila jedan od elemenata djelovanja tih ljudi i te jedinice, ali svakako nije bila glavni“, smatra Đikić.
O važnosti suđenja Merčepu i mogućim scenarijima – Vesna Teršelič:
„To je važan korak, ali sa gorkim okusom jer je pravda stigla tako kasno. Zbog zdravstvenog stanja Tomislava Merčepa moglo bi se desiti da sada slijedi jedan isprekidani postupak, u kojem će se u prvom redu nervirati oni koji su direktno pogođeni, a i društvo u cjelini.“