Goran Vežić
"Mr.Bandić, what are you wearing tonight?"
"Spiking kroejša, spiking kroejša..." tako je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić u nedavnoj predizbornoj kampanji čuvao dignitet materinjeg jezika pred globaliziranom znatiželjnom novinarkom. Problem je samo u tome što je tvrdio da zna engleski, a ne zna ga.
Različit od njega je splitski gradonačelnik Željko Kerum koji kaže da ne zna engleski, ali ga isto govori: "Jes, aj ken... Ja ne znam engleski ali se krećem u krugovima biznisa", iskreniji je Kerum.
No, ne bavimo se danas Danom engleskog jezika, nego svjetskim Danom materinjeg jezika, a naši junaci imaju problema i kad na njemu govore, prečesto se manje ili više uspješno izražavaju u dijalektu.
Gradonačelnici dva najveća grada su visoki čimbenici i od njih bi se očekivalo vladanje književnim jezikom. No, s njim se, kažu neki zajedljivci, služe pasivno. Ne, nemamo ništa protiv dijalekta - imamo samo protiv nepismenosti.
Materinji jezik je prevažna stvar, priča nam Ante Jelaska, prije 70 godina splitski srednjoškolac koji je sa stotinama svojih kolega 1941. pred splitskim teatrom tražio da im svjedodžbe budu na hrvatskom, ne na talijanskom.
"Htjeli su nam oduzeti jezik. U rujnu 1941, mi gimnazijalci, srednješkolska omladina, napravili smo masovnu demonstraciju tražeći da nam se izdaju svjedodžbe na materijnem jeziku, a ne na jeziku okupatora. Zanimljivo je da su to bile najveće civilne demonstracije u pokorenoj Europi. Oštro su nastupili fašistički policajci i razjurili su nas, mnogi su bili uhapšeni, ispitivani, maltreturani..."
Fašizam je pobijeđen, Europa je demokratizirana, a demokratska društva njeguju ne samo jezik većine, nego i jezike manjina. Tako je i u suvremenoj Hrvatskoj gdje se može govoriti manjinski jezik, a većinski mora, jer je poznavanje hrvatskog jezika uvjet za dobijanje državljanstva.
Puno se toga vrti oko jezika. Nekad su četiri naroda zapadnog Balkana govorila jedan jezik, a danas svatko svoj. To bi moglo dovesti do nerazumijevanja, primjerice filmova, da nije spasonosnih rješenja.
"Na koncu konca možemo ga titlovat, prevest na hrvatski", kaže nam jedan filmofil formulu kako da ovce budu site, a filmovi na broju.
Jezici postoje da ljudi mogu komunicirati, a komunikacija postoji da ih spaja. No, to pravilo ne važi uvijek - kad si u ratu s onim čiji jezik razumiješ, iskustvo nam kaže, stvari postaju teže: Ne boli samo rana, boli i uvreda. I ne samo to - jezik je, kaže lingvist Živko Bjelanović, bio preteča mimo svoje krivnje i ratnim sukobima.
"Iza rasprava o jeziku zapravo su se krili dublji politički razlozi. Jezik je bio istaknut samo kao neka vrsta kulturne nadgradnje, a iza toga je uvijek bio politički motiv... Prema tome želja svakog naroda da ima svoj jezik zapravo je bila želja svakog naroda da ima svoju državu i tu je jezik bio nevin, ali je poslužio i kao alibi za ratne sukobe."
Zato s jezicima treba oprezno, treba ih čuvati i paziti i naći mjeru - niti ih plaziti, niti ih čuvati za zubima.
Pročitajte više o Danu maternjeg jezika, kao i o jezicima u regiji:
Srbija: Pravo na maternji jezik se (ne) poštuje
Svijet: Svaka dva tjedna umire jedan jezik
Bosna i Hercegovina: Jezik kao sredstvo nerazumijevanja
Crnogorski jezik još nije zaživio u praksi