Žalbeno vijeće Haškog tribunala presudom šestorici lidera "Herceg -Bosne" potvrdilo je da se u Bosni i Hercegovini dogodio međunarodni oružani sukob u kojem je učestvovala Hrvatska.
Takva presuda je, prema analitičarima, bila očekivana s aspekta dokumenata, postupaka političkih i vojnih lidera Hrvatske u to vrijeme i dokaza na terenu. No, jedna od dilema jeste - je li ovom presudom Hag kao jedinog učesnika označio samo Hrvatsku, a amnestirao Srbiju, čiji je vojni i politički vrh, prema svim dokazima iznesenim u Tribunalu pomagao snagama Vojske Republike Srpske i političkom rukovodstvu RS.
Komentirajući činjenicu da je presudom Prliću ocijenjeno da je na teritoriji BiH postojao međunarodni oružani sukob u kojem je učestvovala Hrvatska, ali istovremeno to nikada izrijekom nije rečeno za Srbiju, bivša glasnogovornica Haškog tribunala Florens Hartman za Radio Slobodna Evropa kaže kako postoje presude koje i uprkos kontradiktornosti Tribunala u tom pogledu mogu dati sliku o učešću Srbije u ratu u BiH:
"Ima puno presuda Haškog Tribunala od Tadića, Brđanina i Delalića koje na konačnom nivou utvrđuju međunarodni karakter rata. Ima i kontradiktornih stvari jer su neki kao Perišić ili Šešelj oslobođeni", konstatuje Hartman.
Lideri "Herceg-Bosne" u sudnici Tribunala u Hagu
Ipak, postoji osnov, kaže Hartman, te napominje kako u ponovljenom postupku Simatoviću i Stanišiću ima mnogo toga što se može dokazati.
"Sudije su već rekle, ako se sjetite i suđenja Miloševiću i šta je rečeno u međupresudi, gdje su potvrđene sve tačke optužnice u smislu da je Tužilaštvo unijelo dovoljno dokaza i da nema labavih tačaka. To je bilo direktno pitanje učešća Srbije kroz Vojsku Jugoslavije, MUP, ali i političke kontrole koju su iz Srbije imali nad snagama predstavnika RS", dodaje Hartman.
Srbija nije niti može biti amnestirana za zločine koji su, prema brojnim dokazima u direktnoj vezi s njenim vojnim i političkim rukovodstvom smatra direktor Istraživačko dokumentacionog centra Mirsad Tokača. Prvi predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman, navodi Tokača, otvoreno je radio na ostvarenju svog cilja, dok je Milošević to radio prikrivenije:
"Oni su bili agentura jugoslovenske vojske, to je potpuno očigledno. Ono što je razlika, jeste da je Hrvatska potpuno otvoreno svoje trupe poslala u Bosnu, dok su ovi to znali veoma kvalitetno prikrivati. Prema tome, sva ta priča o nekim tzv. paraformacijama, o dobrovoljcima itd, zapravo je način kako su oni prikrivali otvorenu agresiju. Dokazi postoje. Mislim da će Sud u konačnici morati, nakon ove presude, pogotovo što ih sad ova presuda na neki način i obavezuje na to, da tretiraju na isti način, jer cijenu ne bi trebala platiti samo Hrvatska, za koju je to, čini mi se, mnogo lakše bilo dokazati. U ovom slučaju, kad je Srbija u pitanju i Miloševićev režim, to treba da se dokaže i može se dokazati, uz veoma malo napora Suda koji će biti učinjen", komentariše Tokača.
Tuđman otvoreno radio na ostvarenju svog cilja, dok je Milošević to radio prikrivenije, navodi Tokača
Priča o ulozi Srbije još nije završena, tvrdi Tokača.
"Nemojmo zaboraviti na žalbeni postupak u slučaju Karadžić i Mladić, imamo obnovljeni proces Simatović i Stanišić, tri postupka koji će, siguran sam u to nakon ove presude, vratiti stvari u pravi kolosijek i da ćemo mi u konačnici imati i Srbiju odgovornu za agresivne akte protiv Bosne i Hercegovine", kaže.
O vezi Srbije i snaga u Republici Srpskoj svjedoči i dio iz haške presude Radislavu Brđaninu, bivšem predsjedniku Kriznog štaba Autonomne regije Krajina koji je osuđen na 30 godina zatvora.
U presudi se sudije pozivaju na bilješke iz dnevnika predsjednika Predsjedništva SFRJ Borislava Jovića, u kojem tvrdi da je Milošević htio da osigura da se Jugoslovenska narodna armija (JNA) u BiH može smatrati domaćom borbenom silom. Sud je naveo da iako dokazi možda i nisu otkrili tačne pojedinosti o tome kako je Vojska Republike Srpske (VRS) bila povezana s glavnom komandom u Beogradu, da je ipak važno imati na umu da je postojala jasna namjera da se prikrije komandna uloga Socijalističke Republike Jugoslavije (SRJ):
"Pretresno vijeće se uvjerilo da ti faktori, zajedno sa činjenicom da je Beograd nastavio da isplaćuje plate oficirima VRS-a, ukazuju na to da ni poslije 19. maja 1992. VRS i VJ nisu bile dvije zasebne vojske i da su njihove težnje i ciljevi ostali isti, to jest proširenje teritorije koja će biti u sastavu srpske BiH i onemogućavanje njene integracije u nezavisnu BiH, jer bi se time izolovali bosanski Srbi. Pretresno vijeće je zaključilo i da je SRJ, usprkos navodnom povlačenju njenih oružanih snaga, u najmanju ruku nastavila da pruža podršku bosanskim Srbima i VRS-u, pri čemu je vršila uticaj na njihove operacije. Pretresno vijeće se uvjerilo da, usprkos tome što je JNA poslije 19. maja 1992. promijenila naziv u Vojsku Srpske Republike BiH, a potom u VRS, nije došlo ni do kakvih bitnih promjena. Baš kao što ni promjena naziva nije ukazivala ni na kakve izmjene vojnih ciljeva i strategije, tako su i oprema, i komandni kadar, infrastruktura i izvori snabdijevanja ostali isti."
Glavni urednik Balkanske istraživačke mreže Denis Džidić, poredeći presudu Hrvatske sa statusom Srbije u presudama koje je izrekao Tribunal, za RSE kaže:
"U velikoj mjeri korenspondiraju sa zaključcima rečenim u presudi Tihomiru Blaškiću da je Hrvatska imala značajnu kontrolu nad jedinicama HVO i političkim rukovodstvom bosanskih Hrvata. Dakle, ti će nalazi biti značajni jer Tribunal u četvrt vijeka svog postojanja nije donosio presude za opštine u slučaju Jadranka Prlića i ostalih. Tako da ta presuda ima značaja. A što se tiče Srbije tu je važno da se sačeka presuda u predmetu protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića, kao rukovodilaca, prva dva čovjeka Službe državne bezbjednosti Srbije. Njihov je predmet taj koji bi mogao govoriti o ulozi Srbije."
Jovica Stanišić i Franko Simatović u sudnici Tribunala u Hagu, maj 2013.
Mada je postupak Simatoviću i Stanišiću vraćen na početak u presudi Milanu Martiću pomenuti su kao saučesnici u ostvarenju cilja zajedno sa rukovodstvom RS i Srbije.
"Dokazi o hapšenju Milana Martića 1991. godine predstavljaju jasan primjer združene saradnje između političkih rukovodilaca u SAO Krajini, u RS u BiH i u Srbiji. Pretresnom vijeću su predočeni dokazi da je takva saradnja nastavljena do 1995. godine. Pretresno vijeće, stoga, konstatuje da su u sprovođenju gorepomenutog zajedničkog kažnjivog cilja učestvovali, pored ostalih, Blagoje Adžić, Milan Babić, Radmilo Bogdanović, Veljko Kadijević, Radovan Karadžić, Slobodan Milošević, Ratko Mladić, Vojislav Šešelj, Franko Simatović zvani Frenki, Jovica Stanišić i kapetan Dragan Vasiljković", stoji u presudi.
Brojni analitičari smatraju da uprkos činjenici da je Hrvatska označena kao zemlja koja je učestvovala u međunarodnom oružanom sukobu u BiH Srbija nije prošla bolje. Njeno učešće se provlači kroz brojne presude koje je potrebno pažljivo izanalizirati kako bi se dobila stvarna slika.