Michael Wahid Hanna (Foreign Policy), prevela Biljana Jovićević
SAD moraju jasno reći egipatskom predsjedniku da nema povratka na stare loše metode.
Razmišljajući o lekcijama iz arapskih ustanaka u novembru 2011, državna sekretarka Hillary Clinton je bila odlučna u tome da tradicionalna američka politika u regiji više nije održiva.
"Kao što je pad Hosnija Mubaraka u Egiptu učinio sasvim jasnim, trajna saradnja kakvoj težimo će biti teško održiva bez demokratskog legitimiteta i javnog pristanka", rekla je tom prilikom.
No, takva saznanja zahtijevaju drastične promjene, a suočeni sa nepredvidivim događajima i krizama, nekako je previše lako da se poznata politika iz ranijih dešavanja obnovi. Kako se Egipat opet suočava sa metežom zbog procesa pisanja novog ustava, čini se da Sjedinjene Države ponovno prihvatajući metode iz prošlosti izbjegavaju lekcije naučene na teži način tokom ustanka.
U potezu koji nosi obilježje američke politike još iz Mubarakove ere, SAD su uveliko redukavale svoj odnos s Egiptom na održavanje mirovnog sporazuma s Izraelom i uskratile ozbiljan sud o načinu na koji Muslimansko bratstvo vodi vladu, čak i kad aktivno podriva zemlju u već problematičnom procesu demokratske tranzicije.
Najteža politička kriza koja je pogodila Egipat od pada Mubaraka uzrokovana je dekretom predsjednika Mohameda Morsija 22. novembra, ustavnom odredbom - kojom je sebi odobrio apsolutni autoritet i imunitet za svoje odluke od moguće sudske kontrole u ostatku tranzicionog perioda. Morsi je branio taj potez kao pokušaj da zaštiti odluke nove skupštine – koja ima zadatak da izradi novog egipatskog ustava - od potencijalnih sudskih preinačenja, ali su njegovi jednostrani koraci izazvali ogorčenje među opozicionim snagama koje su ponovno izašle na ulice.
Kriza se produbila kada je predsjednik naložio skupštini da prođe kroz taj dokument na cjelonoćnoj sesiji koja je napravila farsu od ustavnog procesa. Ako se odobri na žurnom referendumu, taj nabrzaka skrpljen dokument vezaće egipatsku političku budućnost i institucionalizovati krizu. Uz to što je značajan dio sudija u zemlji ušao u štrajk kao odgovor na Morsijevo proglašenje dekreta i sukob demonstranata mobilizovanih na suprotstavljenim stranama, manjkava egipatska tranzicija sada rizikuje pretvaranje u direktan sukob građana i produbljivanje nestabilnosti.
Morsijevi potezi suočili su Sjedinjene Države s teškim izborom - treba li izazvati izabranog egipatskog predsjednika baš kada su dvije zemlje počele rekonstruisati bilateralne odnose? Taj izbor dodatno komplikuje blisku saradnju i pragmatizam koji je Morsi i njegova vlada pokazala u obezbjeđivanju prekida vatre između Hamasa i Izraela u pojasu Gaze prošlog mjeseca. Tim činom egipatski predsjednik je obezbijedio novootkriveno samopouzdanje u Vašingtonu, a zvaničnici administracije su ga brzo obasuli pohvalama.
No, umjesto da koristi svoj novostečeni ugled kao regionalni lider, da bi obezbijedio više konsenzusa i stabilniju tranziciju kod kuće, Morsi je pogrešno kapitalizovao povoljnu međunarodnu političku klimu tako što je nepodnošljivo i neopravdano pokušao prigrabiti moć čime je Egipat uronio u novu krizu i produbio postojeće podjele.
Morsijevi potezi posebno su štetni za SAD, jer je napravio svoj prvi korak dan nakon sastanka s Hillary Clinton i finalizovanja detalja o primirju u Pojasu Gaze. Taj tajming je izazvao novo nepovjerenje i sumnju među ionako sumnjičavim Egipćanima da je Muslimansko bratstvo krenulo u svoj nedemokratski način preuzimanja vlasti uz blagoslov sada -zahvalnih Amerikanaca.
Odgovor Obamine administracije je samo ojačao te strahove - iako to ne opravdava gotovo barokne teorije zavjere o tajnom paktu Amerika-Muslimansko bratstvo. Nakon Morsijevog dekreta, State Department je objavio saopštenje sa mlakim naslanjanjem na "zabrinutost" u međunarodnoj zajednici. U izjavi se poziva na mir i podstiču "sve strane da rade zajedno", te da "svi Egipćani da riješe svoje razlike o svim važnim pitanjima mirnim putem i demokratskim dijalogom." Odluka da ne bude i saopštenja Bijele kuće nagovještava da Obamina administracija želi umanjiti značaj Morsijevih poteza.
Loša opklada
Ali konzervativni odgovor Administracije bio je žalosno kratkovid i podsjeća na stare načine razmišljanja koji su navodno odbačeni u svjetlu arapskih ustanaka.
Prvo, umanjujući američku zabrinutost oko Morsijevog manevra, Sjedinjene američke države čini se da su zaboravile najvažniju lekciju arapskih ustanaka: otimanje ovlaštenja ili gaženje elementarnih prava nijesu recepti za političku stabilnost. Prizori gnjeva opozicije na Tahrir trgu i drugdje u Egiptu pokazuju da Bratstvo ne može tvrditi da predstavlja Egipat u cjelini. Njihovi pokušaji da to tako učine nagovještavaju bolesnu budućnost zemlje, te se talože na klimu u kojoj su politička osporavanja praćena otvorenim prijetnjama i zapaljivom retorikom.
Nestabilan Egipat predvođen represivnim vladarima je loša opklada za SAD - iz perspektive vrijednosti i interesa. Haotična tranzicija je testirala američko diplomatsko strpljenje, ali taj izazov blijedi u usporedbi s mogućnošću hronične nestabilnosti i građanskih sukoba. Uz egipatske privredne teškoće visoko na popisu briga s kojima se suočavaju američki zvaničnici, jedva da su pomenute ekonomske reforme i rast koji nikada neće zaživjeti, sve dok je politički proces i dalje na mrtvoj tački.
Drugo, američki odgovor je ukorijenjen i na temeljnom nerazumijevanju egipatsko-izraelskog mirovnog sporazuma i ograničenim pogledom na Egipat kao klijentelističku državu. Iako je istina da sporazum odražava američku sigurnosnu politiku u regiji, izbjegavanje kritike egipatskih autoritarnih tendencija teško će osigurati američke interese.
Predugo su SAD, gledale na egipatsko-izraelski mir kao neprekidno ranjiv i održiv samo zahvaljujući američkoj darežljivosti. Mir između Egipta i Izraela je hladan, i on će bez sumnje postati još hladniji. Otežan je neumoljivom okupacijom palestinske zemlje i rastućim projektima izgradnje izraelskih naselja. Uz islamističko državno vođstvo u Egiptu, sa duboko usađenim anti-izraelskim osjećanjima Muslimanskog bratstva i njihove ideološke simpatije za islamističke kolege poput Hamasa, preoblikovaće se regionalna dinamika. Egipat će nesumnjivo igrati sve veću ulogu u ostvarivanju palestinskih ciljeva, a buduće egipatske vlade će napustiti politiku protivljenja Hamasu, koju je dugo provodio Mubarakov režim.
No, uprkos vidljivim promjenama u atmosferi, simbolizmu i politici, promjene režima u Egiptu neće mijenjati temeljni strateški interes koji je vodio Anvar Sadata da traži zaseban mir s ljutim neprijateljima Egipta. Djelimično, to je u funkciji nacionalne sigurnosti i uspostavljanja trajnih uprava za portfolio Izraela. Dok su parametri egipatskog pakta zaglavljeni između predsjednika i vojske i dok nijesu potpuno garantovani ili čak potpuno definisani, vojne i obavještajne službe još uvijek su vezane u pitanjima političkih rasprava kao što je Gaza.
Ono što je najvažnije, Morsijev pragmatizam ne bi trebao doći kao iznenađenje. To je jasan odraz trajnih nacionalnih interesa kao i nemogućnosti agresije na Izrael. Uz nesagledive troškove takvog sukoba - i materijalno i za egipatski položaj u međunarodnoj zajednici – jasno je da je temeljna jeftina podloga za ovaj hladni mir mnogo izdržljivija nego što se obično pretpostavlja. Nagrađivanje Morsija za pragmatičan pristup tokom nedavnog sukoba u Gazi nudi nagovještaje za kakvu se politiku već odlučio.
U govoru novembra prošle godine (2011), Clinton je izjavila da se "ne može imati jedan set pravila kako bi unaprijedili sigurnost ovdje i sada, a drugi za promovisanje demokratije u dugoj vožnji u kojoj nikada zapravo ne dođete to kraja." Ta duga vožnja je ovdje. Sjedinjene Države zadržavaju uticaj, posebno u svjetlu egipatske prijeke potrebe za multilateralnom finansijskom pomoći i diplomatskom podrškom. Uslovljavati pomoć i podršku je komplikovano i često preplaćeno, ali je prijeko potreban pomak koji bi predstavljao raskid sa blanko čekovima tako često dijeljenim egipatskim liderima.
Uz veliki štrajk pravosuđa i perspektivom prolongiranja uličnih protesta, demokratska budućnost Egipta je u opasnosti. Iako nije predodređena, spor pomak prema neliberalnoj majorizaciji je sada izrazito moguć, kao što je i pokazatelj nestabilnosti koja će vjerovatno uslijediti. Uključivanje Sjedinjenih Država mnogo prominentnije u trenutnu krizu takođe je rizično, pogotovo u svjetlu američke kockaste istorije u Egiptu. Ali s obzirom na „duboke veze“ Sjedinjenih Država, Obamina administracija treba da shvati da je izbor između vrijednosti i interesa lažan u ovom slučaju.
Ako Amerika iznova da prećutnu saglasnost za autoritarno ponašanja u Kairu, neće dobiti novog stabilnog saveznika, to će samo dodatno otuđiti mnoge Egipćane koji smatraju transakcijsku prirodu američko-egipatskih veza, kao protivurječnu. Još gore, to će podstaknuti razornu političku kulturu koja pruža nestabilne temelje za buduće odnose.
SAD moraju jasno reći egipatskom predsjedniku da nema povratka na stare loše metode.
Razmišljajući o lekcijama iz arapskih ustanaka u novembru 2011, državna sekretarka Hillary Clinton je bila odlučna u tome da tradicionalna američka politika u regiji više nije održiva.
"Kao što je pad Hosnija Mubaraka u Egiptu učinio sasvim jasnim, trajna saradnja kakvoj težimo će biti teško održiva bez demokratskog legitimiteta i javnog pristanka", rekla je tom prilikom.
No, takva saznanja zahtijevaju drastične promjene, a suočeni sa nepredvidivim događajima i krizama, nekako je previše lako da se poznata politika iz ranijih dešavanja obnovi. Kako se Egipat opet suočava sa metežom zbog procesa pisanja novog ustava, čini se da Sjedinjene Države ponovno prihvatajući metode iz prošlosti izbjegavaju lekcije naučene na teži način tokom ustanka.
U potezu koji nosi obilježje američke politike još iz Mubarakove ere, SAD su uveliko redukavale svoj odnos s Egiptom na održavanje mirovnog sporazuma s Izraelom i uskratile ozbiljan sud o načinu na koji Muslimansko bratstvo vodi vladu, čak i kad aktivno podriva zemlju u već problematičnom procesu demokratske tranzicije.
Najteža politička kriza koja je pogodila Egipat od pada Mubaraka uzrokovana je dekretom predsjednika Mohameda Morsija 22. novembra, ustavnom odredbom - kojom je sebi odobrio apsolutni autoritet i imunitet za svoje odluke od moguće sudske kontrole u ostatku tranzicionog perioda. Morsi je branio taj potez kao pokušaj da zaštiti odluke nove skupštine – koja ima zadatak da izradi novog egipatskog ustava - od potencijalnih sudskih preinačenja, ali su njegovi jednostrani koraci izazvali ogorčenje među opozicionim snagama koje su ponovno izašle na ulice.
Kriza se produbila kada je predsjednik naložio skupštini da prođe kroz taj dokument na cjelonoćnoj sesiji koja je napravila farsu od ustavnog procesa. Ako se odobri na žurnom referendumu, taj nabrzaka skrpljen dokument vezaće egipatsku političku budućnost i institucionalizovati krizu. Uz to što je značajan dio sudija u zemlji ušao u štrajk kao odgovor na Morsijevo proglašenje dekreta i sukob demonstranata mobilizovanih na suprotstavljenim stranama, manjkava egipatska tranzicija sada rizikuje pretvaranje u direktan sukob građana i produbljivanje nestabilnosti.
Morsijevi potezi suočili su Sjedinjene Države s teškim izborom - treba li izazvati izabranog egipatskog predsjednika baš kada su dvije zemlje počele rekonstruisati bilateralne odnose? Taj izbor dodatno komplikuje blisku saradnju i pragmatizam koji je Morsi i njegova vlada pokazala u obezbjeđivanju prekida vatre između Hamasa i Izraela u pojasu Gaze prošlog mjeseca. Tim činom egipatski predsjednik je obezbijedio novootkriveno samopouzdanje u Vašingtonu, a zvaničnici administracije su ga brzo obasuli pohvalama.
No, umjesto da koristi svoj novostečeni ugled kao regionalni lider, da bi obezbijedio više konsenzusa i stabilniju tranziciju kod kuće, Morsi je pogrešno kapitalizovao povoljnu međunarodnu političku klimu tako što je nepodnošljivo i neopravdano pokušao prigrabiti moć čime je Egipat uronio u novu krizu i produbio postojeće podjele.
Morsijevi potezi posebno su štetni za SAD, jer je napravio svoj prvi korak dan nakon sastanka s Hillary Clinton i finalizovanja detalja o primirju u Pojasu Gaze. Taj tajming je izazvao novo nepovjerenje i sumnju među ionako sumnjičavim Egipćanima da je Muslimansko bratstvo krenulo u svoj nedemokratski način preuzimanja vlasti uz blagoslov sada -zahvalnih Amerikanaca.
Odgovor Obamine administracije je samo ojačao te strahove - iako to ne opravdava gotovo barokne teorije zavjere o tajnom paktu Amerika-Muslimansko bratstvo. Nakon Morsijevog dekreta, State Department je objavio saopštenje sa mlakim naslanjanjem na "zabrinutost" u međunarodnoj zajednici. U izjavi se poziva na mir i podstiču "sve strane da rade zajedno", te da "svi Egipćani da riješe svoje razlike o svim važnim pitanjima mirnim putem i demokratskim dijalogom." Odluka da ne bude i saopštenja Bijele kuće nagovještava da Obamina administracija želi umanjiti značaj Morsijevih poteza.
Loša opklada
Ali konzervativni odgovor Administracije bio je žalosno kratkovid i podsjeća na stare načine razmišljanja koji su navodno odbačeni u svjetlu arapskih ustanaka.
Protest protiv Morsija u Kairu, 4. decembar 2012.
Prvo, umanjujući američku zabrinutost oko Morsijevog manevra, Sjedinjene američke države čini se da su zaboravile najvažniju lekciju arapskih ustanaka: otimanje ovlaštenja ili gaženje elementarnih prava nijesu recepti za političku stabilnost. Prizori gnjeva opozicije na Tahrir trgu i drugdje u Egiptu pokazuju da Bratstvo ne može tvrditi da predstavlja Egipat u cjelini. Njihovi pokušaji da to tako učine nagovještavaju bolesnu budućnost zemlje, te se talože na klimu u kojoj su politička osporavanja praćena otvorenim prijetnjama i zapaljivom retorikom.
Nestabilan Egipat predvođen represivnim vladarima je loša opklada za SAD - iz perspektive vrijednosti i interesa. Haotična tranzicija je testirala američko diplomatsko strpljenje, ali taj izazov blijedi u usporedbi s mogućnošću hronične nestabilnosti i građanskih sukoba. Uz egipatske privredne teškoće visoko na popisu briga s kojima se suočavaju američki zvaničnici, jedva da su pomenute ekonomske reforme i rast koji nikada neće zaživjeti, sve dok je politički proces i dalje na mrtvoj tački.
Drugo, američki odgovor je ukorijenjen i na temeljnom nerazumijevanju egipatsko-izraelskog mirovnog sporazuma i ograničenim pogledom na Egipat kao klijentelističku državu. Iako je istina da sporazum odražava američku sigurnosnu politiku u regiji, izbjegavanje kritike egipatskih autoritarnih tendencija teško će osigurati američke interese.
Predugo su SAD, gledale na egipatsko-izraelski mir kao neprekidno ranjiv i održiv samo zahvaljujući američkoj darežljivosti. Mir između Egipta i Izraela je hladan, i on će bez sumnje postati još hladniji. Otežan je neumoljivom okupacijom palestinske zemlje i rastućim projektima izgradnje izraelskih naselja. Uz islamističko državno vođstvo u Egiptu, sa duboko usađenim anti-izraelskim osjećanjima Muslimanskog bratstva i njihove ideološke simpatije za islamističke kolege poput Hamasa, preoblikovaće se regionalna dinamika. Egipat će nesumnjivo igrati sve veću ulogu u ostvarivanju palestinskih ciljeva, a buduće egipatske vlade će napustiti politiku protivljenja Hamasu, koju je dugo provodio Mubarakov režim.
No, uprkos vidljivim promjenama u atmosferi, simbolizmu i politici, promjene režima u Egiptu neće mijenjati temeljni strateški interes koji je vodio Anvar Sadata da traži zaseban mir s ljutim neprijateljima Egipta. Djelimično, to je u funkciji nacionalne sigurnosti i uspostavljanja trajnih uprava za portfolio Izraela. Dok su parametri egipatskog pakta zaglavljeni između predsjednika i vojske i dok nijesu potpuno garantovani ili čak potpuno definisani, vojne i obavještajne službe još uvijek su vezane u pitanjima političkih rasprava kao što je Gaza.
Ono što je najvažnije, Morsijev pragmatizam ne bi trebao doći kao iznenađenje. To je jasan odraz trajnih nacionalnih interesa kao i nemogućnosti agresije na Izrael. Uz nesagledive troškove takvog sukoba - i materijalno i za egipatski položaj u međunarodnoj zajednici – jasno je da je temeljna jeftina podloga za ovaj hladni mir mnogo izdržljivija nego što se obično pretpostavlja. Nagrađivanje Morsija za pragmatičan pristup tokom nedavnog sukoba u Gazi nudi nagovještaje za kakvu se politiku već odlučio.
U govoru novembra prošle godine (2011), Clinton je izjavila da se "ne može imati jedan set pravila kako bi unaprijedili sigurnost ovdje i sada, a drugi za promovisanje demokratije u dugoj vožnji u kojoj nikada zapravo ne dođete to kraja." Ta duga vožnja je ovdje. Sjedinjene Države zadržavaju uticaj, posebno u svjetlu egipatske prijeke potrebe za multilateralnom finansijskom pomoći i diplomatskom podrškom. Uslovljavati pomoć i podršku je komplikovano i često preplaćeno, ali je prijeko potreban pomak koji bi predstavljao raskid sa blanko čekovima tako često dijeljenim egipatskim liderima.
Uz veliki štrajk pravosuđa i perspektivom prolongiranja uličnih protesta, demokratska budućnost Egipta je u opasnosti. Iako nije predodređena, spor pomak prema neliberalnoj majorizaciji je sada izrazito moguć, kao što je i pokazatelj nestabilnosti koja će vjerovatno uslijediti. Uključivanje Sjedinjenih Država mnogo prominentnije u trenutnu krizu takođe je rizično, pogotovo u svjetlu američke kockaste istorije u Egiptu. Ali s obzirom na „duboke veze“ Sjedinjenih Država, Obamina administracija treba da shvati da je izbor između vrijednosti i interesa lažan u ovom slučaju.
Ako Amerika iznova da prećutnu saglasnost za autoritarno ponašanja u Kairu, neće dobiti novog stabilnog saveznika, to će samo dodatno otuđiti mnoge Egipćane koji smatraju transakcijsku prirodu američko-egipatskih veza, kao protivurječnu. Još gore, to će podstaknuti razornu političku kulturu koja pruža nestabilne temelje za buduće odnose.