Redateljica Dana Budisavljević je igrano-dokumentarnim filmom "Dnevnik Diane Budisavljević" o spašavanju srpske djece iz ustaških logora na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu pokupila sve najvažnije nagrade, a nakon prikazivanja film je pozdravljen gotovo desetominutnim ovacijama 4.000 okupljenih u pulskoj Areni.
Pred njen odlazak na mini-jadransku turneju kao pripremu za zagrebačku premijeru ujesen, razgovarali smo sa Danom Budisavljević o toj premijeri, o tome kako je film nastajao, i koje su poruke gledatelji u njemu prepoznali.
RSE: Ovo je na neki način komorni, "mali" film. Sniman je u crno-bijeloj tehnici, nema masovnih scena… Film se bavi jednom velikom historijskom dramom, međutim vi niste išli u spektakl. Kako to da ste se odlučili upravo za ovakav film?
Budisavljević: Da, radi se zapravo o jako velikoj temi, jako velikoj neispričanoj priči koja zapravo ima epske dimenzije. Ako je netko spasio deset tisuća djece, vaš budžet da rekonstruirate logore, da rekonstruirate vlakove sa izgladnjelom djecom, da rekonstruirate Zagreb tog vremena – to su budžeti koji su u regiji potpuno nemogući. Mislim da bi trebao veći budžet i od "Generala" (film Antuna Vrdoljaka o Anti Gotovini, prikazan također na ovogodišnjoj Puli), a znamo da je "General" najskuplji hrvatski film ikada.
Pročitajte i ovo: Visković: Ima za film o Gotovini, nema za 'Oluju'To nadilazi naše mogućnosti, ali sa druge strane, kada sam razmišljala o tome, ja to ne bih mogla raditi. Ne bih mogla raditi takav igrani film u kojem na neki način ponovo rekonstruiram patnje djece, makar je to za snimanje. Ali da ja sada moram okupiti tisuću izgladnjele djece da bih natrpala stočne vagone, ja to jednostavno ne bih mogla.
RSE: Međutim, istraživanje u filmskim arhivama dovelo vas je do nečega mnogo vrjednijeg…
Budisavljević: Ja sam mislila da to film ne treba prikazivati, odnosno znala sam da smo u istraživanju našli nešto što je vrjednije od svega toga, od svih tih igranih rekonstrukcija. A to je komadić filmske arhive iz logora o kojem piše i Diana Budisavljević u svom Dnevniku. Ona spominje da je taj dan kada su došli u logor Stara Gradiška tamo bila i neka filmska ekipa koja je radila propagandni film. Kada sam to pročitala u Dnevniku, pomislila sam – samo da to negdje nađemo! To negdje mora biti i ja to moram naći, pa makar da je i jedna sličica toga!
I zaista u arhivi u Jugoslavenskoj kinoteci postoje odbačeni dijelovi svih tih ustaških "slikopisa" (fimskih novosti) i postoje kadrovi sa tom onemoćalom djecom koje se znalo drugdje koristiti kao neka ilustracija. Dakle, taj materijal je postojao, međutim nitko nije znao da je na njemu i Diana. A ja, kako sam se bavila s Dianom i znala kako ona izgleda, shvatila sam da je to točno ona! Ona se vidi na dvije sekunde i radi točno ono što je u Dnevniku opisivala da radi.
Pročitajte i ovo: Film o ženi koja je spašavala srpsku djecu u NDHTa kamera je posnimila sve ono o čemu je ona pisala o strahotama Gradiške i što su sama djeca, preživjeli svjedoci pričali. To su snimke od niti dvije minute, ali to su stvari koje nikada nećete zaboraviti da ste ih vidjeli. Kada sam našla te snimke, pomislila sam – OK, ovo je srce filma, meni zaista ne treba nijedna igrana scena. Ma da je radi i Spielberg, ne bi se mogla nositi s istinom, sa time da je taj trenutak zaista zabilježen na filmu.
RSE: Film se dopao ne samo stručnom i novinarskom žiriju na Pulskom filmskom festivalu gdje je odnio glavne nagrade, nego i publici u Areni. Kako ste se vi tada osjećali?
Budisavljević: Ta projekcija u Areni je bila nešto što ću pamtiti za cijeli život, i samo da sam to doživjela, to bi mi već bila dovoljna nagrada. A sve ono što je došlo kasnije, naravno da jako godi i velika je pohvala cijeloj ekipi, međutim četiri tisuće ljudi u Areni koji sa takvom pažnjom i posvećenošću gledaju taj film… Rekli su mi poslije Puljani da se ne sjećaju kada je takva tišina bila u Areni za vrijeme prikazivanja filma, a zatim takav prolom emocija i pljeska kada je krenula odjavna špica i kada je ekipa filma krenula prema pozornici – do te mjere da kada se pročitalo ime povjesničara koji je radio na filmu, da je to bila ovacija! Poslije smo se šalili da se nikada nije dogodilo da je jedan povjesničar dobio tolike ovacije na filmskom festivalu, što samo pokazuje koliko je ljudima dosta tih revizionističkih podmetanja s jedne strane, stalnog puhanja u iste neke frule sa druge strane. Mislim da je publika, osim što je jako emotivno doživjela film, to doživjela kao neko oslobođenje od stalne, stalne manipulacije. I - ono što mi je jako bitno - mislim da su ga doživjeli kao neku nadu. Da nismo svi grozni, da je i u tim najgorim vremenima ipak bilo sjajnih ljudi…
Zaboravljeni spasilac iz Drugog svjetskog rata
RSE: Sama priča o Diani Budisavljević ne završava hepiendom. Je li vas mučilo kako to prikazati u kontekstu velikog djela kojeg je ona napravila spašavajući svu tu djecu?
Budisavljević: To je ono što sam se ja nekako bojala - jer kako priča jako tužno završava, a ja je nisam htjela uljepšavati jer je takva kako se dogodilo – da li će ljudi shvatiti veličinu tog djela i da li će prepoznati koliko je važno da u strašnim vremenima budemo ljudi. Zato što, kako bih rekla, Diana za svog života nije dobila nikakvu nagradu. A mi prirodno, kada gledamo neku tešku priču, želimo da na kraju bude hepiend. On se nije dogodio u stvarnom životu, međutim kao da se ta katarza dogodila u samoj Areni, pogotovo kada je publika shvatila da su tu sa nama i preživjeli svjedoci, ljudi koji su preživjeli ustaške logore… Zaista nešto što si svaki redatelji, producent i ekipa može poželjeti - da dobije takav povrat emocije na svoj rad!
RSE: Ovaj film je igrano-dokumentarni. Vi ste se do sada bavili isključivo dokumentarnim filmom…
Budisavljević: Kako sam ja prije svega zapravo dokumentarist i bavila sam se prije uvijek dokumentarnim filmom, za mene je strašno bilo važno da je film autentičan i točan. Mislila sam – ako nakon 70 godina otvaramo neku priču, onda to moramo napraviti kako treba, a ne da ljudi kažu – ma ne, to je sada neka fikcija! Nagledali smo se takvih filmova od drugih redatelja koji rade takvu neku romansiranu povijest. Mene to zaista nije zanimalo. Mislila sam da je ovo prevažno, prenevjerojatno da se dogodilo, i da to mora stajati kao spomenik, čvrsto kao mramorni spomenik.
I sad, koja je bila situacija? Diana je umrla 1978. godine, za svog života ona nikada više nije govorila o toj Akciji, i tek nakon njezine smrti njena unuka Silvija Szabo nalazi taj Dnevnik. A ni sama nije zapravo nikada čula za tu akciju. Diana je u vrijeme Drugog svjetskog rata već ušla u pedesetu godinu, tako su i njeni suradnici svi od četrdesete godine starosti na više, i svi su davno umrli. I iz tog nekog dokumentarističkog pogleda mi smo zapravo zakasnili, jer nemamo nijednog danas živućeg autentičnog svjedoka koji bi mogao nešto reći o samoj Akciji Diane Budisavljević i o Diani u tom vremenu.
Pročitajte i ovo: Sva djeca Jasenovca Diane BudisavljevićSama djeca se zapravo Diane ne sjećaju – bila su premala i zapravo pretraumatizirana, ali sjećaju se tih logora. Znaju otprilike kako su tamo došli, ali apsolutno ne znaju tko je njih spasio i kako to da su oni otuda otišli. Mi smo razgovarali sa preko stotinu svjedoka, i nitko se nije sjećao Diane. Toliko je to 70 godina bilo prešućeno da je zapravo od Diane ostao samo Dnevnik. I ja sam se bojala – kako su i svjedoci ljudi već debelo preko 70 godina, da se slučajno ne dogodi da i za njih zakasnimo. Ako smo već zakasnili za Dianu, pa bar da snimimo njih, čega se oni autentično sjećaju. A to su te strahote logora i ono što se kasnije događalo.
Tako da sam ja nekako – kako volim reći – organski došla do te forme filma, poštujući to da od svakoga od njih uzmem ono što je njegovo i autentično, i što najbolje može reprezentirati njegovu ulogu u toj priči.
Vaš browser nepodržava HTML5
Dijanina deca
RSE: Film je izvrsno krenuo u Puli, pobrao je što god je mogao od glavnih nagrada. Sljedeći korak je turneja po Jadranu, a onda?
Budisavljević: Već ovaj tjedan je projekcija u Dubrovniku u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara, zatim u Motovunu u sklopu filmskog festivala, u Splitu u sklopu kulturne manifestacije Splitsko ljeto, obići ćemo nekoliko otoka – Hvar, Korčulu i Brač i tako se pripremiti za veliku zagrebačku jesenju premijeru i kino-distribuciju. To je što se tiče Hrvatske, a očekujem da će biti velik interes za taj film, a i već ga vidim u Srbiji, tu pregovaramo s jednim distributerom. Film je zapravo koprodukcija sa Slovenijom i sa Srbijom, znači tamo imamo svoje partnere i ja mislim da je dvanaesti mjesec optimum da ćemo se otvoriti i u Srbiji.