Kad su početkom devedesetih u humorističkom serijalu „Nadrealisti“ prevodili s crnskog na gorski jezik, s bosanskog na hercegovački, srpski ili hrvatski, ono što je tada bilo nadrealno za Bosnu i Hercegovinu je postalo stvarnost. Više tragična nego komična.
U Bosni i Hercegovini ravnopravno postoje tri jezika i dva pisma. Bosanski,hrvatski i srpski jezik ravnopravni su samo na papiru i kad kome treba. Iako se svi razumiju, jezik je, ipak, jedno od sredstava koje i dalje služi kao metod da se stvori što veće nerazumijevanje.
Kao i gotovo sve u Bosni i Hercegovini jezik je određen nacionalnim kriterijem. A sve je počelo kad se jedan standardni jezik raslojio u tri.
"Razlike su minimalne, korisnici se međusobno dobro sporazumijevaju, ne treba se prevoditi s jednog standarda na drugi. U vrijeme kada se formirala politika nacionalnih grupacija jezik je uzet kao odrednica same nacije. To pravi sve probleme," govori direktor sarajevskog Instituta za jezik Ibrahim Čedić.
Tri standardna jezika koja su pored religije uzeta kao odrednica nacije stvorila su, dodaje Čedić, i masu drugih problema, od kojih većina vodi ka dubljem razdoru.
„Različiti su školski planovi i programi. Na osnovu toga se organizuju dvije škole pod jednim krovom. U jednoj školi su u jednom razredu djeca jedne nacije, govore jedan jezik, a s druge strane zida organizovan jezik za druge. Tako ni nastavni program ne može da se usaglasi."
Pitanje ravnopravnosti jezika
Tako je jezik već godinama van ruku struke. Lingvistima su pune ruke posla, ali razumijevanja za jezik i njegovu normu je malo.
„ Mislim da jezička politika pripada politici, a normiranje lingvistima. Prema tome ne može se očekivati da se jezik u potpunosti vrati lingvistima. Svako bi trebao da radi svoj posao lingvisti da normiraju, a političari da rade politiku jezika,“ ističe banjalučki lingvista Milorad Telebak.
Ipak jedno drugo ne isključuje, pa je saradnja neophodna. Ali nema je.
„Ko pita lingviste šta. Nije to samo s jezikom. Politika je sve poklopila. O jeziku ne vodi niko računa, ni struka, ni narod. Ni oni koji ga govore, ni oni koji ga standardizuju. Gdje je jezik sada? On je na repu vrijednosti. Ja sam pesimističan u tom pogledu," nastavlja Telebak.
Žrtvama loše jezičke politike ili bolje reći njenog nepostojanja postali su i davno umrli velikani bosanksohercegovačke književne scene, koje je kategorizacijom Nacionalna i univerzitetska bibilioteka u Sarajevu, svrstala tamo gdje ne pripadaju, što je izazvalo buru negodovanja akademske zajednice.
Naime, kao kategorija nije uzet jezik već mjesto rođenja ili država iz koje pisac dolazi. Tako je, recimo, Petar Kočić katalogizovan pod kod bosanskog jezika. Kočić je inače, bio protivnik stvaranja bosanskog jezika, smatrajući ga vještačkom kategorijom.
„Dok se bavimo nacionalnim jezičkim odrednicama kategorije ostalih i njihovo pravo na jezik niko ne brani,“ stav je profesorice sa Fakulteta političkih nauka u sarajevu Hanke Vajzović, koja dodaje da dok se brani pravo na mogućnost izbora u političke strukture ostalih po presudi suda u Strazburu u slučaju Finci-Sejdić, kategorija jezika onih koji ne dolaze iz tri vladajuća naciona ostaje zanemarena.
Tu je i pitanje ravnopravnosti jezika. Tako je, recimo, teško nekome ko govori srpski ostvariti pravo na predavanja iz ovog jezika, u sredjnoj školi, u Federaciji Bosne i Hercegovine.
Jednako je stanje i u Republici Srpskoj gdje će učenici teško ostvariti pravo da im se predaje na bosanskom ili hrvatskom jeziku. Pisma su također neravnopravna.
Veliki troškovi prevođenja
Jezik bi za Bosnu i Hercegovinu mogao predstavljati i dodatni problem u nastavku evropskih integracija, kaže Čedić i dodaje:
„Oko ulaska BiH u EU ima oko 90 hiljada stranica koji treba prevesti na jezik koji se govori u toj državi. U Hrvatskoj je to jednostavno, u Srbiji je to jednostavno, a u BiH nije jer imaju tri standarda i sve političke strukture traže da to bude prevedeno na bosanski, hrvatski i srpski. To je u EU shvaćeno da jedan trošak postaje tri što je još jedan od problema.“
Istini za volju ista je sudbina i sa materijalima za, recimo sjednice Parlamenta BiH. Samo za četiri mjeseca prošle godine za kopiranje utrošeno je oko 7 500 KM. Za godinu dana to je 22 500 KM.
Prijedlozi da se svaki mjesec materijali dobijaju na po jednom jeziku, te da se rotiraju, što bi trošak smanjilo za dvije trećine nije prošao. Delegat u Domu naroda BiH Dušanka Majkić za RSE kazala je da je to neprihvatljivo jer „ima poteškoća da razumije“ ono napisano na drugim jezicima sem srpskog.
Bivši ministar prometa i komunikacija BiH Božo Ljubić nije izričito protiv i pristao bi „samo ukoliko se ne radi o materijalima koji su zvanični“.
Josip Baotić, profesor na Odjseku za bosanki, hrvatski i srpski jezik na Filozofskom fakultetu u Sarajevu svojevremeno je za RSE kazao da su „naši standardni jezici međusobno bliži nego bilo koja dva organska narodna govora bilo kog naroda na našem prostoru. Oni su funskcionisali kao jedan. U praksi su bili prepoznatljivi."
Ipak, čini se da u Bosni i Hercegovini prevodioci imaju šta da rade. „Nadrealisti“ možda i nisu bili tako daleko od realnosti.
Pročitajte više o Danu maternjeg jezika, kao i o jezicima u regiji:
Srbija: Pravo na maternji jezik se (ne) poštuje
Svijet: Svaka dva tjedna umire jedan jezik
Hrvatska: Iza rasprava o jeziku kriju se politički motivi
Crnogorski jezik još nije zaživio u praksi
U Bosni i Hercegovini ravnopravno postoje tri jezika i dva pisma. Bosanski,hrvatski i srpski jezik ravnopravni su samo na papiru i kad kome treba. Iako se svi razumiju, jezik je, ipak, jedno od sredstava koje i dalje služi kao metod da se stvori što veće nerazumijevanje.
Kao i gotovo sve u Bosni i Hercegovini jezik je određen nacionalnim kriterijem. A sve je počelo kad se jedan standardni jezik raslojio u tri.
"Razlike su minimalne, korisnici se međusobno dobro sporazumijevaju, ne treba se prevoditi s jednog standarda na drugi. U vrijeme kada se formirala politika nacionalnih grupacija jezik je uzet kao odrednica same nacije. To pravi sve probleme," govori direktor sarajevskog Instituta za jezik Ibrahim Čedić.
Tri standardna jezika koja su pored religije uzeta kao odrednica nacije stvorila su, dodaje Čedić, i masu drugih problema, od kojih većina vodi ka dubljem razdoru.
„Različiti su školski planovi i programi. Na osnovu toga se organizuju dvije škole pod jednim krovom. U jednoj školi su u jednom razredu djeca jedne nacije, govore jedan jezik, a s druge strane zida organizovan jezik za druge. Tako ni nastavni program ne može da se usaglasi."
Pitanje ravnopravnosti jezika
Tako je jezik već godinama van ruku struke. Lingvistima su pune ruke posla, ali razumijevanja za jezik i njegovu normu je malo.
„ Mislim da jezička politika pripada politici, a normiranje lingvistima. Prema tome ne može se očekivati da se jezik u potpunosti vrati lingvistima. Svako bi trebao da radi svoj posao lingvisti da normiraju, a političari da rade politiku jezika,“ ističe banjalučki lingvista Milorad Telebak.
Ne može se očekivati da se jezik u potpunosti vrati lingvistima. Svako bi trebao da radi svoj posao lingvisti da normiraju, a političari da rade politiku jezika.
„Ko pita lingviste šta. Nije to samo s jezikom. Politika je sve poklopila. O jeziku ne vodi niko računa, ni struka, ni narod. Ni oni koji ga govore, ni oni koji ga standardizuju. Gdje je jezik sada? On je na repu vrijednosti. Ja sam pesimističan u tom pogledu," nastavlja Telebak.
Žrtvama loše jezičke politike ili bolje reći njenog nepostojanja postali su i davno umrli velikani bosanksohercegovačke književne scene, koje je kategorizacijom Nacionalna i univerzitetska bibilioteka u Sarajevu, svrstala tamo gdje ne pripadaju, što je izazvalo buru negodovanja akademske zajednice.
Naime, kao kategorija nije uzet jezik već mjesto rođenja ili država iz koje pisac dolazi. Tako je, recimo, Petar Kočić katalogizovan pod kod bosanskog jezika. Kočić je inače, bio protivnik stvaranja bosanskog jezika, smatrajući ga vještačkom kategorijom.
„Dok se bavimo nacionalnim jezičkim odrednicama kategorije ostalih i njihovo pravo na jezik niko ne brani,“ stav je profesorice sa Fakulteta političkih nauka u sarajevu Hanke Vajzović, koja dodaje da dok se brani pravo na mogućnost izbora u političke strukture ostalih po presudi suda u Strazburu u slučaju Finci-Sejdić, kategorija jezika onih koji ne dolaze iz tri vladajuća naciona ostaje zanemarena.
Tu je i pitanje ravnopravnosti jezika. Tako je, recimo, teško nekome ko govori srpski ostvariti pravo na predavanja iz ovog jezika, u sredjnoj školi, u Federaciji Bosne i Hercegovine.
Jednako je stanje i u Republici Srpskoj gdje će učenici teško ostvariti pravo da im se predaje na bosanskom ili hrvatskom jeziku. Pisma su također neravnopravna.
Veliki troškovi prevođenja
Oko ulaska BiH u EU ima oko 90 hiljada stranica koji treba prevesti na jezik koji se govori u toj državi. To je u EU shvaćeno da jedan trošak postaje tri što je još jedan od problema.
„Oko ulaska BiH u EU ima oko 90 hiljada stranica koji treba prevesti na jezik koji se govori u toj državi. U Hrvatskoj je to jednostavno, u Srbiji je to jednostavno, a u BiH nije jer imaju tri standarda i sve političke strukture traže da to bude prevedeno na bosanski, hrvatski i srpski. To je u EU shvaćeno da jedan trošak postaje tri što je još jedan od problema.“
Istini za volju ista je sudbina i sa materijalima za, recimo sjednice Parlamenta BiH. Samo za četiri mjeseca prošle godine za kopiranje utrošeno je oko 7 500 KM. Za godinu dana to je 22 500 KM.
Prijedlozi da se svaki mjesec materijali dobijaju na po jednom jeziku, te da se rotiraju, što bi trošak smanjilo za dvije trećine nije prošao. Delegat u Domu naroda BiH Dušanka Majkić za RSE kazala je da je to neprihvatljivo jer „ima poteškoća da razumije“ ono napisano na drugim jezicima sem srpskog.
Bivši ministar prometa i komunikacija BiH Božo Ljubić nije izričito protiv i pristao bi „samo ukoliko se ne radi o materijalima koji su zvanični“.
Josip Baotić, profesor na Odjseku za bosanki, hrvatski i srpski jezik na Filozofskom fakultetu u Sarajevu svojevremeno je za RSE kazao da su „naši standardni jezici međusobno bliži nego bilo koja dva organska narodna govora bilo kog naroda na našem prostoru. Oni su funskcionisali kao jedan. U praksi su bili prepoznatljivi."
Ipak, čini se da u Bosni i Hercegovini prevodioci imaju šta da rade. „Nadrealisti“ možda i nisu bili tako daleko od realnosti.
Pročitajte više o Danu maternjeg jezika, kao i o jezicima u regiji:
Srbija: Pravo na maternji jezik se (ne) poštuje
Svijet: Svaka dva tjedna umire jedan jezik
Hrvatska: Iza rasprava o jeziku kriju se politički motivi
Crnogorski jezik još nije zaživio u praksi